„Ne lupaj, šta imaš da izgubiš? Svakako sediš i razmišljaš o njemu i o tome šta se desilo, zar ti nije lakše da ga okreneš i razjasniš stvari pa ako je tako kao što misliš da jeste – onda znaš na čemu si. A ako je ipak nesporazum – onda super, nastavite tamo gde ste stali!“

„Nije mi lakše!“

„Kako nije, majke ti?!“

„Pa lepo... Vidiš, ako se ja javim i ispostavi se da sam u pravu što sam ljuta i da ima razloga da budem ljuta, onda ću posle morati zaista da se nosim s tim, moraću to da otpatim, moraću da se pomirim s tom istinom. A ako se nikada ne javim, onda mogu da zamišljam kako možda i nisam u pravu, da sam pogrešila, da i on tamo negde sedi i razmišlja šta je sa mnom i da za pet godina može da se desi slučajan susret ispred onog kafića u Njegoševoj i čudo nakon njega.“

„Ma ti si u stvari kukavica, samo se tu nešto ložiš da si romantična i voliš da maštaš o potencijalnim ishodima umesto da ih živiš. Nemaš hrabrosti da se suočiš ni sa ljubavlju ni sa gubitkom.”

(Pogled ka telefonu, brzinsko proveravanje da li je nešto stiglo na Viber, Whatsapp, Twitter, Instagram, Facebook, šta je lajkovao i kome, kad je bio online, da li je okačio nešto novo, uz puno opreza da nešto slučajno ne „fejvuje“. Gutljaj espresa s mlekom i bez šećera.)

„Skroz moguće da jesam.“

---

Dubrovnik, april 1919.

„Ja ću da pobjegnem ako ne date da se udam za njega. Skočiću u more noću, baciću se niz stepenice, ošišaću kosu, neću više nikada izaći iz kuće!“

„Anđo, molim te, smiri se, ne razgovaraj tako s ocem, čuće te neko s ulice, vidiš da je sve otvoreno.“

„Majko, zašto ne želite da me razumijete, ja njega volim, nije mi bitno odakle je, gdje živi, koliko ih je u kući, otišla bih na kraj svijeta s njim.“

„Dijete, vidjela si ga triput. Na pijaci. NA PIJACI. Nemaš pojma kakav je u stvari, znamo samo da ti nije prilika, kako bi ti takva krhka živjela na brdu iznad Trebinja? Nema tamo ni čipkanih stolnjaka ni kristalnih čaša ni nekoga da ti doda čaj, a ima krša, drače, zmija i njih desetoro u dvije sobe sa nabijenim zemljanim podom!“

„Oče, urazumite je bar Vi, Vi ste mekšega srca, Vi niste okrutni kao mati, Vi znate kako izgleda ljubav, Vi ste se načitali knjiga, bar ste tamo pročitali kako je to kada jedva udišeš kad nisi pored njega, kako zuji u ušima kada ti se učini da si mu vidjela obrise leđa u gomili ljudi, kakva slabost nastupi kada te pogleda u oči, pa mora da ste bar pročitali to negdje, čuli od nekog prijatelja, vidjeli na nekom od tih silnih putovanja…“

(Otac je hvata za od nervoze vlažne ruke, seda je na fotelju postavljenu naspram njegove, pomeri joj pramen tamnoplave kose zalepljen na crveno i znojno čelo i dugo gleda u modre, uznemirene oči.)

„Dobro, Anđo, dobro. Ako ti zaista misliš da je pored njega tvoja sreća, dobro onda…“

---

Trebinje, avgust 1950.

„Ko je on, Darinka, je l’ naš?“

„Jeste.“

„Naš naš?!“

„Član partije.“

„Kako onda naš, jesi blesava ti, znaš li da ti je majka Anđa stradala jer su joj braća pobjegla u Ameriku samo zato što su imali dućane u Dubrovniku?“

„Nema on veze s tim, njega su sa 16 godina pokupili partizani, on je bio dijete kao i ja, pun je ideala, ne zanima ga ni položaj, ni činovi, ni gdje će službovati, samo dok može da služi otadžbini.“

„Ma ne dolazi u obzir, jesi me čula?! Odakle ti uopšte ideja da me tako nešto i pitaš? Znaš li gdje ti je brat? Znaš li zašto je tamo? Znaš li ko ga je strpao tamo? Baš takvi kao taj tvoj idealista, eto baš takvi!“

„Nije on takav, i njegovi su stradali u ratu, i on je siroče, ostala mu samo majka, ima mlađe sestre, o svima brine, meni piše svake sedmice, puna mi je škrinja pisama, evo pitaj poštara – i on je u čudu koliko mi je pisama stiglo za ovih pola godine.“

„Pa jašta nego piše, i ja bih pisao da sam se uvalio u neku kancelariju i da po vazdan glancam čizme i namještam šapku umjesto da radim na polju. To sve da baciš, jesi me čula?! Nemoj da ti ponavljam!“

„Ovako su i mami branili da pođe za tebe zato što si bio sirotinja koja je prodavala sir na pijaci, a ona nije marila, ona bi me razumjela da je živa, ona ti ne bi dozvolila da mi braniš da volim koga hoću!“

(Blagi trzaj ramena kršnog čoveka okrenutog leđima svojoj kćeri, teška tišina u jednoj od dve prostorije s nabijenim zemljanim podom, vruć vetar s mirisom joda koji dolazi odnekud kroz prozor bez zavesa.)

„Ona ti sigurno ne bi dozvolila…“

---

Beograd, mart 2016.

„Jesi li mu pisala?“

„Ne.“

„Još ne?!“

„Ne.“

„Vanja, majku mu, pa prošlo je više od tri meseca, što si tako tvrdoglava, voliš li ti njega uopšte, nedostaje li ti imalo?“

„Jako.“

„Pa na koga si takva, čoveče? Kakve su ti babe i prababe bile, mora da su bile isto tako isprepadane od života I ljubavi kao ti?“

(Pogled kroz staklo novobeogradskog kafića kroz koje kao da se vide obrisi dubrovačkih zidova i brda oko Trebinja, naglo igranje živca na levom kapku, ruka koja okreće ekran telefona na sto tako da ga niko ne vidi.)

„Sasvim drugačije, Bojana, sasvim drugačije su bile.“

Tekst: Vanja Bahilj

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija