Ma zašto ne možeš da prestaneš da gledaš Facebok fotografije neke tamo devojke o kojoj znaš samo da je zaljubljena u tvog dečka?! Tvog BIVŠEG dečka. Tvog davno bivšeg dečka. Tvog toliko davno bivšeg dečka da se više ni ne sećaš kad ste tačno bili zajedno ni zašto ste raskinuli.

Ali, u stvari sećaš se svega. Sećaš se kako ste se upoznali tako što si ti vozila rolere, a on stajao sa tvojim drugarima iz kraja, posle je glavna anegdota na tvoj račun bila ona u kojoj je on navodno, nakon tvog odlaska, pitao: „Ma ko vam je ova krš riba?!“ Hahaha, moraš da priznaš da si tada u muškoj žuto-plavoj trenerci koju ti je poklonio tata izgledala ne baš pohvalno. Onda ste počeli da se družite, oboje ste imali „svoju bolju polovinu“, ali ste nekako uspevali da pronalazite više vremena jedno za drugo nego za one sa kojima ste u vezama. Šetali ste po kraju po januarskim nulama, aprilskim kišama, julskim jedva podnošljivim vrelim noćima, sve dok jedne večeri nakon šetnje od tri sata nisi dobila poruku „Baš me briga za ostale, ja hoću da ti znaš da mi se sviđaš, pa kako god i šta god bude posle.“ 

Sećaš se te poruke, tad nije bilo današnjih „seen“ momenata, mogla si jedno pola sata da se praviš da je nisi videla i da smišljaš kako da odgovoriš tako da mu bude jasno da se i on tebi sviđa, a da opet ne deluješ previše očajno. Uvek ti je bilo bitno da ne deluješ očajno, njemu nikada nije ni padalo na pamet da tako možeš da deluješ, to je i razlog što si na kraju i poklekla i pustila da te voli. 

I kako to već biva kad se dvoje ljudi vole, a dečje naivno misle da će imati ceo život da se vole, niste obraćali pažnju na vašu ljubav. Ona je prvih godinu-dve veselo skakutala oko vas, kao neko štene terijera, uplitala vam se između nogu dok šetate kejom, insistirala da je uzmete u krilo kad gledate film, tražila da joj date zalogaj kad jedete nešto lepo. Posle se malo umorila, lenjo se vukla, sedela na klupi kad vi već ustanete i razmišljala da li biste vas dvoje uopšte i primetili kada ne bi krenula za vama. Poslednje godine se sasvim ofucala, dlaka joj se zapetljala, mrzelo je da se pomeri, kad se vas dvoje svađate odlazila bi u neki ćošak i tamo se tresla, a vi danima ne biste ni primetili da je nema, da je vaša ljubav otišla negde da se sakrije i liže rane i promrzle šape. Da ne gleda svojim toplim, smeđim očima šta ste u stanju da uradite i kažete jedno drugom.

Ne znaš koji datum je značio definitivan kraj, a tada si mislila da ćeš se tog dana i tog oštrog bola u stomaku sećati zauvek. Ti si sa drugaricom otišla na koncert na koji je trebalo da idete zajedno. Nijednom se nisi rasplakala i mislila si da je to zato što si svega sita, što ti više ne znači, zaboravila si i na ono štene terijera koje je vaša ljubav nekada bila. „M’oš misliti, ima takve štenadi na svakom koraku!“

Prošli su meseci, a onda i godina-dve i vas dvoje ste nekako našli put nazad. Opet kao prijatelji. Opet ste mogli da pričate jedno sa drugim bez onog osećaja davljenja u grlu i da se satima smejete nečemu što je samo vama smešno. Opet ste počeli da šetate, da imate tajne nadimke za sve ljude koji nisu vi, da jedno drugom sipate tačno onoliko šećera u kafu koliko znate da treba, da pomažete zagrljajem tamo gde su reči suvišne, da se razumete kao onih januarskih minusa i aprilskih kiša toliko godina ranije.

Odnekud se opet pojavila i vaša ljubav. Odrastao pas, očešljan i umiven, sjajne dlake, ali s umornim očima. Kao pas koga su vlasnici našli nakon pet godina potrage, a on, iako srećan što ih je našao, ne ume da im prepriča šta mu se sve u međuvremenu izdešavalo. Šetala je opet vaša ljubav s vama, ali nije više onako veselo trčkarala, povremeno bi zastala da vas sumnjičavo pogleda ispod oka, trzala bi se na svaki povišeni ton i cvilila neutešno satima ma koliko je vi uveravali da se ne svađate ovaj put, da ste se samo šalili, da će sve biti u redu.

Opet imate „vaše bolje polovine“, samo što ste sada odrasli ljudi, znate da se ponašate odgovorno i zrelo, znate da oni zaslužuju poštovanje i razumevanje, to ste onomad na teži način naučili jedno na drugom. 

Ti mu, naravno, želiš sve najbolje s ovom devojkom lepog osmeha, zaslužio je to. Voliš ga toliko da pokušavaš da budeš nesebična i da sebi priznaš da će ona vrlo verovatno biti bolja prema njemu nego što si ti to ikada i pokušala da budeš. Njih dvoje zaslužuju svoje štene terijera, zaslužuju da probaju da se brinu o njemu onako kako vas dvoje niste umeli. 

Trebalo bi da se skloniš, trebalo bi da prestaneš da klikćeš po njenoj Facebook stranici i da joj tražiš mane, trebalo bi da pustiš da se stvari razvijaju bez tebe i ovog umornog psa pored tvojih nogu. Sve bi to trebalo, ali ne možeš da se otrgneš tom osećaju poznate topline koja bije iz njegovog zagrljaja i ne možeš da podneseš da greje neku drugu, a da tebi samoj ostane briga o ovom ostarelom, ali divnom psu koji je sada vaša ljubav.

Klik.

Tekst: Vanja Bahilj

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija