I treći put mi pri skretanju ulevo na suvozačevo sedište pada glupa knjiga još gluplje poezije koja mu je ostala, a koju neću da mu vratim iako ne mogu da je bacim mada sam tri puta prolazila pored kontejnera i otvarala prozor da je zavitlam napolje pa neka je nalazi ko hoće, on neće svakako.

Ionako mrzim poeziju. Mo’š misliti, poezija ruskog disidenta, pa ne postoji veći kliše od toga! Osim ovoga u kome sam se našla. U kome smo se oboje našli. Ma nismo se našli, on me je uvukao! Uvukao me je još u maju kada je prišao da se upoznamo i pitao „Izvini, je l’ mogu da ostavim piće tu pored tebe?“ i nakon što sam klimnula glavom, iza mojih leđa odložio nisku čašu uz ovlaš dodir po mojoj nadlaktici.

I zašto se, zaboga, sećam do detalja te rečenice, rečenice koju sam čula milijardu puta do tada, zašto se sećam kako se nasmejao, kako je tada imao kraću kosu nego sada, i nije imao bradu kojom mi je pre neko veče namerno ogrebao rame dok sam se otimala da krenem. Ionako mu bezveze stoji, sto puta sam mu rekla da se ošiša i upristoji, a namerno neće, kao što namerno neće da prestane da me gleda kao da tačno čuje sve ono što mu ne govorim.

A lepo sam mu rekla da ovo s nama nema smisla, da nigde ne vodi, da moramo da se saberemo, da će nas proći, da je u pitanju glupa zanesenost dvoje ljudi koji su se istripovali da su posebni i da im se dešava nešto posebno. Čuj posebno? „Kao da nikada niko nije bio zaljubljen pre nas, šta se ložiš ti, majke ti?“, i to sam mu isto rekla. I objasnila da ne možemo biti neodgovorni i nerazumni, odrasli smo ljudi, svako ima svoju priču, svako ima nekoga kome polaže račune i nekoga ko nema pojma da već mesec dana svako veče provodimo sedeći u kolima i pričajući dok ne svane. A u jesen kasnije sviće. 

„Hej, pa mi se nismo ni poljubili, da li ti je to jasno, ništa nismo ni uradili, moramo da se zaustavimo dok ne uradimo, a zašto bismo radili, zar nismo srećni bili i pre svega ovoga?“ pitala sam, i čekajući da mi nešto odgovori, tiho u sebi mrmljala nešto najbliže molitvi što umem, molila sam se da me još jednom zaustavi i kaže „Ma ne maši mi tim prstićem, polomiću ti ga!“ uz onaj blistavi osmeh koji mogu da zamislim čim zatvorim oči. Zato ih i ne zatvaram, zato i loše spavam, zato sam smršala, zato poskočim čim čujem zvuk poruke na telefonu, zato, zato, zato...

Tri sam kafe popila dok sam mu objašnjavala, pojela sam i njegove i svoje kolačiće koje su nam donosili uz kafu, iako su bili brašnjavi i bljutavi, ispušila sam pola pakle cigareta iako sam lepo obećala da više ne pušim, više nemam poroke, sve sam se sa sobom dogovorila, život je taman krenuo u pravcu koji sam osmislila.

„Je li, Vanja, kako ti to tako misliš, zašto se boriš, zar misliš da uopšte možeš da se izboriš sa ovim? Zar ovo nije jače od oboje, zar ne osetiš ovu tenziju? Kako si ti to zamislila da isplaniraš život, šta, udaćeš se i rađaćeš decu i sve tako po p.s.-u do smrti, a ovo ćeš da ostaviš sa strane?“

„Ma crkni, je l’ me čuješ, CRKNI!“, vrisnula sam neočekivano glasno, čovek za stolom pored našeg je naglo okrenuo glavu ka nama i ja sam osetila kako mi sva krv juri u uši. I onda onaj zaglušujući kiloherc u glavi, ono kad ništa ne čuješ, samo neku glasnu tišinu koja buja, i vidim da mu se usne pomeraju, da mi nešto priča, ali ne razaznajem šta. Je l’ to napad panike, je l’ ova bol koja se vrti ispod grudne kosti kao hrčak u onom svom točkiću panika, je l’ se to dešava ljudima koji se silno boje?

Ma nije. Uostalom, čega bih se bojala... Možda toga što mu se ovoliko radujem, što mi nije teško da u 2 ujutru ustanem iz kreveta i u pidžami odem da mi čita poeziju u kolima, iako poeziju mrzim, to je za ljude koji svoje slabosti gaje. A ja sam lepo sve svoje slabosti ukrotila i zauzdala, sve sam ih omamila i sve ih držim u malim kavezima strateški raspoređenim ispod rebara, kao sitne nemoćne zveri.

Možda se bojim toga što su svi oko nas primetili kako se zvonko smejem kad se nešto šali na moj račun, kako se durim kada insistira da sednem pored njega, ali ipak na kraju sednem, kako mrzim da se držim za ruke jer je to za neke njanjave parove iz romantičnih komedija, a njemu sam odmah dala ruku da je drži u svojoj i da mi jagodicama ispisuje slova na podlaktici.

„Dobro, Vanja, šta bi ti u stvari najviše volela?!“, procedio je na kraju moje tirade.

„Najviše bih volela da se nikada nisi ni pojavio.“

„Stvarno?“

„Stvarno.“

„Ok, onda ćemo tako kako ti želiš.“

„Ok.“

I to je naš poslednji dijalog. Tih trivijalnih par rečenica je naš poslednji dijalog. Sve one dočekane zore, sve one progutane izjave i izgriženi nokti, sve ono što je lebdelo iznad nas i u nama-sve je to sada ostalo na tih par rečenica.

Tek na povratku kući sam videla knjigu na komandnoj tabli i svaki put kada je sa sedišta premeštam nazad opet čujem kiloherc u ušima, i osetim mu miris, onaj miris iza uveta koji nanjušim svaki put kada me zagrli, a ja opustim glavu na njegovom ramenu.

„Pakao, to su drugi.“, citirao mi je Sartra pre neki dan dok je izdržavao još jedan moj napad panike i „razumnih odluka“. I stvarno su u pravu i on i Sartr, sad mi je jasno dok četvrti put prilazim kontejneru u nadi da ću ovaj put uspeti da izbacim tu glupu knjigu kroz prozor. Ako ovaj put uopšte budem smela da je pipnem.

Pakao, to smo mi.

Tekst: Vanja Bahilj

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija