Iako godinama živi na relaciji Rim-Njujork i danas važi za jednu od najznačajnijih umetnica performansa u svetu, Beograd je za Martu Jovanović ostao važan toponim kojem se uvek rado vraća i svaki put mu donese nešto novo.

Tako je bilo i ovog puta. Svojim performansom Untitled, after Cut Piece by Yoko Ono Marta je 9. maja otvorila grupnu izložbu Nevidljivo nasilje u Salonu muzeja Savremene umetnosti (MSU).

Publika je bila u prilici da iseče komad njene garderobe, odnosno uniforme, i zadrži ga za sebe kao suvenir. Cilj joj je bio da podeli nešto materijalno svoje sa posetiocima i time pošalje poruku „Ja sam svet – svet je ja“. Smelo? Da. Pretenciozno? Nikako. Izložba je bila samo jedan od povoda da se sretnemo u prelepoj bašti u Dositejevoj ulici. Sa sobom je povela i Untitled, sedmomesečnog psića rase Cavalier King Charles Spaniel, od koga se, kako kaže, ne odvaja. Vedra, spontana i neposredna, Marta je, nakon što smo poručile kafu, izvadila telefon i počela da mi pokazuje fotografije svog nedavno otkrivenog raja – Jamajke, gde je čitavo jedno veče provela smejući se vicevima Marine Abramović.

Nikada se nisi javno pohvalila da si bliska sa Marinom Abramović, a sada od tebe čujem da te je čitavo veče zasmejavala dobrim vicevima.

Ja zaista nisam bliska sa Marinom. Izuzetno poštujem i nju i njen rad, ali mi smo različite generacije i osobe drugačijeg senzibiliteta. Ona je velika zvezda i meni je čast što sam uopšte u njenoj blizini, a kamoli da mi dva sata priča viceve na ležaljci. Beskrajno poštujem Marinin rad, ali ja imam svoju priču i ne želim se ne spominjem u istom tekstu sa njom ili bilo kojim drugim velikim umetnikom, jer je moj princip da sama stvaram svoj prostor umesto da gradim ime na poznanstvima.

Svojim radom to i dokazuješ. Od svih performansa koje si do sada radila, u ovom poslednjem si bila, čini mi se, najneposrednija sa publikom. Da li ti je bilo svejedno?

Iskreno, nije. Mislim da sam uistinu postala svesna da to što planiram nije baš bezazleno, nakon što mi je od kustosa muzeja stigao mejl da mi spremaju ugovor kojim će se ograditi ukoliko mi neko od posetilaca odseče nos, na primer. (Smeh) To zaista nisam mogla da predvidim. Kod performansa je publika veoma važna, jer ona je ta koja kreira trenutak. Nikad se ne zna šta tu može da se desi i to je najuzbudljivije. Neki to porede sa pozorištem, ali u pozorištu je sve već unapred isplanirano i inscenirano i uvek može da se desi greška. U performansu, pak, nema grešaka. Ja na performans gledam baš kao na život – tu nema grešaka, samo novih iskustava.

Cilj tvog performansa u MSU je bio da pošalješ poruku da zbacimo uniforme i budemo svoji bez obzira na sistem. Koliko si ti uspela da ostaneš svoja i da izbegneš zamke sistema?

Imala sam veliku sreću da uvek budem van svega toga. Nikada nisam bila u nekoj partiji i nikada se nisam borila za političke ideale. Mislim da svaka politička struja ima za cilj da okuplja mase i grupe zarad svojih interesa. U principu, ja sam protiv apsolutizma i protiv svakog -izma koji mi stvara anksioznost, zato i kritikujem svaku vrstu opresivnog sistema. Ne volim pripadnost masama i grupama, otud se i borim za osnovna ljudska prava – pravo na slobodu i na izbor bez obzira na boju kože ili, na primer, seksualnu orijentaciju.

Veliki deo tvog rada je fokusiran na žene. Da li se otud na neki način možeš izjasniti kao feministkinja?

Ponovo smo došli do jednog -izma. (Smeh) Ne bih mogla reći da sam feministkinja po definiciji – volim da se šminkam i da nosim visoke potpetice i onda me često pitaju da sam lipstick ili stiletto feministkinja, što je još gore. O čemu se radi u mom slučaju? Ja sam žena i svet ne mogu da gledam iz ugla muškarca. Zato mislim da postoji određeni senzibilitet i određeno prepoznavanje kada govorimo o umetničkom radu i načinu na koji muškarci i žene stvaraju. Ja sam heteroseksualna, udata sam za alfa muškarca Italijana i veoma mi prija odnos između muškarca i žene. Obožavam muško-ženski tango. Prija mi da budem diva, da se lepo obučem i stanem na moje Loboutin štikle iako mi zamalo oči ne ispadnu koliko su neudobne, ali meni je to divno. Uvek koristim Russian Red karmin i veoma mi je važno da se osećam ženstveno. To ne bi trebalo da me diskvalifikuje u borbi za ženska prava, zar ne? Da se razumemo, ne verujem u ženu iz Pleasantvilla i ne mislim da treba da se pretvaramo u nasmejane i pažljive robote, ali opet ne treba ni da insistiramo na tom workaholic konceptu koji nam oduzima šansu da se ostvarimo kao majke i kao žene. Ja verujem da će svaka žena, bez obzira da li ima svoju decu ili ne, jednoga dana biti majka. Na koji način i kome će pokloniti tu pažnju, nije važno. Taj instinkt je jači od svega i mislim da se protiv prirode ne može. U celoj toj priči nepošteno je svaljivati krivicu za položaj žena na muškarce. Nekada se desi da su žene ženama najgori neprijatelji. Jednostavno, mislim da žene još nisu imale svoju šansu i verujem da će žene tek pokazati svoju moć.

Divno je čuti koliko voliš svoje telo. Ono ti je, na neki način, i glavni instrument u radu. Imaš li neke granice ili inhibicije u njegovoj ekspresiji?

Kada vidim granicu, nastojim da je gurnem što dalje od sebe. Što se manje osećam fizički spremnom za nešto, to nešto mi predstavlja veći izazov koji želim da pobedim. Tako je, na primer, nastao performans u Rijeci gde sam personifikovala Gabriela Danuncija, italijanskog pesnika. Danuncio je bio ćelav, pa sam i ja obrijala glavu i na konju osvojila grad Rijeku. Mesecima sam se pripremala za to.

Bila je to velika transformacija. Kakav odnos imaš prema svom telu kada se pogledaš u ogledalo nakon što se performans završi?

Za svaki performans se dugo pripremam i fizički, i intelektualno, i emotivno. Moj cilj, konkretno u slučaju performansa u Rijeci, bio je da u tom specifičnom trenutku nađem sve načine na koje se moja i Danuncijeva ličnost poklapaju. Nisam glumica i nisam želela da ga imitiram, već da ga personifikujem. Moj zadatak je bio da nas dvoje spojim u jednu osobu. Taj proces je trajao do trenutka performansa. Kada je taj događaj prošao, i meni je trebalo neko vreme da sve to mentalno isfiltriram, a u međuvremenu mi je porasla kosa. Tako je sa svakim mojim nastupom. Ako se za potrebu nečega ugojim, tokom perioda „čišćenja“ smršam, i obratno. Uvek dođe do tog balansa na kraju.

Najbolja šetnja kroz tvoje metamorfoze je tvoja monografija Performing the Self, koja je predstavljena 14. maja u Beogradu. Kako se osećaš kada je uzmeš u ruke?

Nastajanje te knjige je jako uzbudljiv trenutak u mojoj karijeri i mom životu. Prošle godine sam napunila 35 godina i užasno sam se prepala jer sam pomislila da je došlo vreme za kraj jednog poglavlja, a onda sam čula najpametniju stvar na svetu: najlepše su prve četiri decenije detinjstva. Dakle, još imam fore da se bezgranično igram. Šalu na stranu, ova knjiga me je mnogo usrećila. U njoj se vidi sve – i rođenje, i rad, i venčanje, i smrt, sve o čemu razmišljam i što proživljavam. Autorka monografije Kathy Battista je prišla mom radu sa neviđenim entuzijazmom i uspela je da svaki trenutak mog rada ispriča autentično i poveže ga sa mojom ličnom i istorijom regiona u kome sam rođena. Posebno sam polaskana time što me poredi sa mojom omiljenom umetnicom u istoriji performansa Carolee Schneeman, kao i sa Hannah Wilke, koja je pomerala granice šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka. To je velika čast.

Na čemu trenutno radiš?

Na projektu koji se zove Artist Suit, u saradnji sa Kathy Battistom i dizajnerima iz Njujorka threeASFOUR, koji rade i kostime za Björk. Za mene su napravili artist suit, koji nameravamo masovno da proizvodimo i da ga distribuiramo po što nižoj ceni što većem broju ljudi koji su umetnici ili žele to da budu.

Zar ti nisi neko ko se protivi uniformnosti?

Upravo zbog toga sam se i upustila u sve to. Svet umetnosti ima specifično značenje, na neki način je to snobovsko društvo i svi puno insistiraju na tome. Ako se šetaš, na primer, Njujorkom, odmah možeš da zaključiš ko pripada tom svetu. Svi oni nose geek Ray Ban naočare, devojke imaju široke suknje, muškarci uske pantalone i jakne i špicaste cipele. Iako svi oni insistiraju na tome da su individualci, zapravo su uniformisani, i to mi je dalo ideju za svojevrsnu kritiku time što ću im napraviti prave uniforme. Danas je postalo najvažnije to ko si, koliko vrediš i koga poznaješ, umetnik je danas ekvivalent poznate ličnosti, a to je van etike slobode. Smatram da bi prva i jedina apsolutna stvar u svetu umetnosti trebalo da bude projekat, njegov koncept ili ideja, pa tek onda ono što nosiš na sebi ili kako izgledaš.

Kada ćemo te ponovo videti u Beogradu?

Volim da iznenadim. Javiću se čim pripremim nešto novo.

Tekst: Jasmina Lazić