Sama sebe je jednom cinično nazvala „najčuvenijim anonimusom svog vremena“. Iako joj je feministička književna teorija ponovo udahnula život i izvesno vreme smatrala je svojom kultnom figurom, da bi je zatim ponovo gurnula u senu zaborava, ona nikada nije dostigla slavu koja bi joj bila primerena. Interesovanje književnih kritičara i magova pisane reči se, kada je Djuna Barnes u pitanju, svodi uglavnom na njeno rano stvaralaštvo, i to pre svega na godine koje je provela u Parizu, iako je do kraja svog dugog života bila veoma produktivna spisateljica. Ovom ambivalentnom stavu književne javnosti, koja ju je s jedne strane slavila, a s druge gurala u anonimnost, doprinela je, iako nesvesno i bez želje da ostane u senci drugih diva književnosti i ona sama: na sva pitanja za koje je smatrala da zadiru u njenu intimu, na sve interese čitatelja koji su se odnosili na njenu ličnost, osobine, posebnosti, odgovarala je uglavnom ćutanjem ili grubim odbijanjem. Kako interesovanje javnosti nije nikada bilo dovoljno utaženo, književni obožavaoci neprozirnost njene privatnosti težili su da prepevaju u mit, odnosno u misteriju. U želji da sačuva svoj lični prostor, Djuna Barnes je osuđena da večito biva smeštena u neku od fascikli stereotipa.

U poređenju sa drugim književnicama, o ovoj ekstravagantnoj, svojevoljnoj spisateljici, umetnici i novinarki veoma je malo napisano. Pored njene ostavštine, koja se sastoji iz pisama kako poslovne, tako i lične prirode, ima veoma malo primarnih izvora i dokumenata koji bi nam rasvetlili njenu biografiju. Kada jednog umetnika smeštamo u civilizacijsko nasleđe, kada mu dodeljujemo mesto u panteonu besmrtnih, onda imamo potrebu da ga dobro upoznamo kako bismo mogli da odgovorimo na ono, za nas smrtnike uvek tako goruće pitanje – šta ga je to učinilo drugačijim, vidovitijim, sposobnijim, osetljivijim od nas. Madam Barnes je želela da je cene i tumače samo na osnovu njenog književnog rada – očito premalo za auditorijum koji uvek dodeljuje slavu „na prvu loptu“, onim najglasnijim sebeljubiteljima. Objavljene su svega dve njene biografije, koje počivaju uglavnom na smelim spekulacijama, posebno o njenom detinjstvu. Teško je takvu ženu, koja jeste bila vizuelna maskota jednog uzbudljivog, elegantnog i potresnog vremena, posmatrati samo na osnovu njenog literarnog rada. U jednom od svojih prvih romana, Ryder, Djuna Barnes sarkastično razrađuje salonsku temu koja upozorava da ne treba gledati šta je iza slika: ironija je htela da se upravo to njoj dogodi. Književne istoričare i kritičare oduvek je mnogo više interesovala diskusija oko njenog eventualnog incestuoznog odnosa sa ocem i njene seksualne orijentacije no što ih je interesovala njena do perfekcije dovedena tehnika književne montaže, njene pronicljive socijalne i kulturne analize boemskog i građanskog međunarodnog parketa „zlatnih dvadesetih“, kao i njen, doduše depresivan, ali nepomirljiv i nepotkupljiv umetnički stav.

Rođena je juna 1892. u mestu Cornwall-on-Hudson, 80 kilometara od Njujorka, kao jedina devojčica od petoro dece Engleskinje Elizabeth Chappell-Barnes i Walda Barnesa, američkog ekscentrika. Roditelji su decu odgajali veoma nekonvencionalno, tako da se insistiralo na tome da ne idu u školu, već da razvijaju slobodno svoja zanimanja i talente uz obrazovnu podršku članova porodice, posebno bake Zadel, koja je bila angažovani borac za ženska prava i profesionalna novinarka. Porodični krug neprestano su dopunjavala vanbračna deca oca, a njegove ljubavnice često su zauzimale mesto za velikim porodičnim stolom. Kako nijedna posebnost, pogotovu kada je reč o porodičnim, odnosno seksualnim odnosima, ne prolazi nekažnjeno – stoji stalno u grlu istorije – ovaj neobični stil života i njegova javna osuda ostali su kao talog u svakom razgovoru o Djuni Barnes, izdanku ove porodice i proizvodu takvih čudnih, „nezdravih“ porodičnih odnosa. Nerazumevanje, odbijanje, uskogrudost i strah za sopstveni integritet na kraju su se pretvorili u mit, nagađanje, u prešaptavanje skandala, kroz istoriju, kanalima kvazislobodnih i tolerantnih intelektualnih razmatrača, te je Djuna Barns i danas najčuvenija kao „ona ekscentrična književnica koja je spavala sa svojim ocem, a potom postala lezbijka“. Istinu ne zna niko, ali je pravo pitanje da li nam je ona uopšte neophodna.

Godine 1911. Djuna Barnes odlazi u Njujork, gde se upisuje u školu crtanja i slikanja Pratt institute. Kako bi dopunila svoj kućni budžet, počinje da radi prvo kao ilustratorka, a potom i kao novinarka. Piše drame i poeziju, glumi. Godine 1915. objavljuje svoj prvi veliki književni rad, Knjigu odvratne žene, i postaje ime u šarolikom svetu Greenwich Villagea.

Godine 1920. Djuna Barnes putuje za Pariz kao reporter za McCall’s magazine. U večnom gradu na obalama Sene ostaće punih dvadeset godina. Sylvia Beach, hrabri osnivač čuvene knjižare Shakespear & Co. u Parizu i prvi izdavač Joyceovog Uliksa, tvrdila je da je „ta dražesna, tako drska i tako nadarena“ Djuna Barnes bila najfacsinantnija pojava na pariskoj književnoj sceni dvadesetih godina prošlog veka. „Bila je lepa i elegantna“, svedoči dalje Beach, „oštrog nosa kao zašiljena olovka, neodoljivih usana, kestenjaste kose koju je skupljala ispod à la Manet šešira, velikih koščatih ruku, kojima se mogu konji zauzdavati. Bila je visoka i tanka, jakih nogu i tankih gležnjeva. Njene misli nikada nisu bile smišljene do kraja. To su bili komadi senzacija, slomljeni odrazi u ogledalu životnih radosti na koje se moglo opasno poseći. Malo je žena moglo da piše sa takvom nezavisnošću kao ona, iako je sama smatrala da ima staromodno srce i viktorijansku dušu.“

U Parizu Djuna Barnes razvija svoj posmatrački talenat i usavršava svoju književnu tehniku. Na levoj obali Sene, Rive Gauche, gde se skupljala boemska, umetnička emigracija, ona upoznaje mnoge bitne ličnosti ove epohe i piše njihove portrete za razne američke nedeljnike. Umetnički život tih godina u Parizu bio je sve drugo do lak i ugodan. Stalna besparica, nesigurnost emigracije, politički lomovi koji su potresali Evropu između dva rata, progoni, cenzura, sve je to porazno delovalo na umetnike kao ljude, ali – kakve li ironije – i na grandioznost njihovog stvaranja. Djuna Barnes upoznaje Jamesa Joycea, sa kojim je bila veliki prijatelj, u kafani Les Deux Magots i odmah, pronicljivo čitajući njegovu ličnost, vezuje njegov portret za detalje, sitnice koje su suština njegovog genija – za one koji se u detalje razumeju. Opisuje ga kao čoveka visokog i nežnog glasa, koji je umeo divno da peva. A onda, primećuje kako on drži cigaru visoko u vazduh podignutom rukom, da dim ne bi smetao njegovom okruženju, a kada povlači dim, onda ustaje i u stojećem stavu izbacuje dim visoko iznad glava drugih gostiju.

Književni tekstovi Djune Barnes, njeni romani i pripovetke sastoje se iz dva kosmosa: malog, ljudskog – kosmosa po kome luta Psiha, i velikog društvenog kosmosa – po kome lutaju izgubljeni ljudi. Njeni karakteri su netipični, po pravilu istrgnuti iz svog svakodnevnog života: izgubljeni, zbunjeni, bez osećaja za prostor i vreme. Isti takav efekat imaju i romani Djune Barnes na čitatelje, oni su zbunjujući, uznemirujući i ne pružaju utehu koju većina čitalaca traži u književnosti. „Život je zao, mučan i kratak“, napisala je pred kraj svog dugog života, dodajući: „U mom slučaju bio je samo zao i mučan.“ Ona u svojim delima koristi Čoserov jezik, obogaćen satirom, ironijom i peh-crnim, ponekad veoma opscenim humorom. Njeni veliki romani Ryder i Nightwood u suštini su eksperimenalna dela, moderna po svjoj perspektivi gledanja na svet, a ne po lomljenju jezika, što je jedna od najmarkantnijih odlika moderne. Sa ovom kombinacijom viktorijanske emotivnosti i klasičnog jezika smeštenog u savremeni svet, siv od industrijalizacije i krvav od proteklih i budućih ratova, Djuna Barnes uspeva da nemilosrdno, ali ne i bezosećajno, artikuliše posebnost ženskog senzibiliteta, usamljenog i nepomirljivog, usred ludnice koja ubrzava predstojeću tragediju. Nije ni čudo što je i danas kritika smatra hermetičnom i teško razumljivom autorkom. Književnost je težak rad za one koji se prema njoj odnose sa poštovanjem.

Godine 1939, posle povratka iz Evrope, koju je teška srca napustila, Djuna Barnes se sve više izoluje. Posle niza tihih i ćutljivih godina, koje je ona sama cinično nazvala „godine Trapista“, iznenada objavljuje dramu Antiphon, u kojoj se posvećuje odnosu majke i kćerke. Ovo delo je ponovo probudilo zanimanje javnosti i nekolicine mlađih književnih teoretičara. Iznenadna ponovljena slava, poznata madam Barnes po svojoj prevrtljivosti i licemernosti, smetala je ekscentričnoj zlovoljnoj starici; uznemiravali su je „ti hipici“ i „those idiot children“. Odbijala je svaki razgovor i svaki intervju.

Do kraja života stanovala je sasvim povučeno, kao pravi osobenjak u malom stanu u koji se uselila još 1941, neposredno posle povratka iz Pariza, na trgu Patchin u Greenwich Villageu. Poslednjih godina svog života pisala je pesme, koje delom nisu ni do danas objavljene. Patila je od astme i emfizema pluća. Komunicirala je još samo putem pisama sa nekoliko poznanika koji su bili još živi. Doživela je devedesetu godinu.

Kada je umrla 1982, javnost je bila iznenađena – smatrali su je već davno mrtvom.

Tekst: Jelena Volić Hellbusch