Glas Marije Callas je bio legendaran, ali ružan, zvali su ga „veličanstvena glasina“, la grande vocaccia kako je uzviknula Maria Trivella  njena mentorka – kada ju je prvi put čula. Umetničke pobede Marije Callas listom su bile prave Pirove pobede – ona je brojala uspehe koji svojom veličinom nisu bili u skladu s kratkoćom njihovog trajanja. Gurajući svoj glas preko granica njegovog prirodnog dijapazona, sastavljajući tehnički najvratolomnije repertoare, davala se cela svakoj pojedinačnoj predstavi, bez obzira na to gde se ona izvodila i ko je sedeo u prvom redu.

Svoju opersku karijeru završila je već sa 42 godine, sve što je posle usledilo bilo je ponižavajuće i tragično. Kako je u svakoj predstavi u kojoj je Maria Callas  učestvovala, bila ona na ruševinama amfiteatra Heroda Atijskog ili na uglancanom parketu milanske Scale, ona samu sebe iskušavala na vrletnim visinama perfekcije i savršenstva, njeno pevanje uvek je imalo privid prkosa nad ambisom, intenzitet odluke na život i smrt. Nikada nije uspela da u svojim interpretacijama izbegne vidljivost tog pretećeg ambisa, zato što je najbolja bila onda kada je zurila u ponor. Kvalitet glasovnog instrumentarija  Marije Callas može se meriti samo arhaičnom estetikom po kojoj lepota nastaje iz istine, a ne obrnuto. Zato je Callas pevala operu, formu koja pripada prošlosti, koja sve manje u sebi sadrži momente društvene vitalnosti i zbog toga ima posebnu umetničku dimenziju izolovane i nestajuće forme veličanstvenih umetničkih i ljudskih dometa. U vreme Giuseppea Verdija opera je bila posećena kao danas neki zaglušujući pop-koncert, mogla je da izazove narodne ustanke, kao Esprit Auberova Nema iz Portičija u Belgiji ili Verdijevi rani radovi koji su mogli da mobilišu narod da krene na austrougarsku okupacionu silu. Danas se ta vremena broje kao istorija. Opera danas nije više umetnost za narod, već za elitu, nije potreba, već luksuz. 

Maria Callas je umela da se stilizuje u opersko umetničko delo i ostala je to i posle kraja svoje pevačke karijere, koja je ipak potrajala 27 godina. Američka operska pevačica Beverly Sills rekla je da je bolje pevati deset godina tako intenzivno i slavno kao Maria Callas nego 30 godina kao ona sama. Drama i patos su od glasa Marije Callas načinili istoriju, a ne tehničko umeće i perfekcija. Njena kompleksna ličnost, nepotkupljiv stav i za njeno okruženje ekscentrična potreba da se u svojoj umetnosti ide do samih zvezda, ovu divu upisali su u primadonnu assolutu svih vremena. Brojna su svedočanstva njenih kolega koji dokazuju da je Callas jedina umela i smela da svoj glas, najdragocenije što poseduje, stavi bezrezervno u funkciju umetnosti. To teško da je ko umeo pre nje, a posle nje niko. Piero Tosi govoreći o premijeri Travijate 28. maja 1955. u milanskoj Scali, koju je postavio niko drugi no besmrtni Luchino Visconti, izveštava o procesima među samim izvođačima i o scenama u kojima je Callas umela da umire na pozornici i telom, i glasom, i dušom. Prelistavajući zapise publike, onaj koji traga za veličinom Marije Callas prvo se mora probiti kroz galamu malograđanskog: kako je uspela da smrša, da li je imala zakasnelu seksualnost, kako se ponižavala u svojoj vezi sa Onassisom, kakva je bila njena veza sa Di Stefanom. Prava Maria Callas izmiče čak i dobronamernim slušaocima. Diva se ne poštuje, ona se obožava ili mrzi.

PageBreak

Od Dive tek smrt uspeva da napravi nedodriljivu ikonu. Samo je Callas mogla da vrati Cherubinijevu Medeju na scenu. Cherubinijeva opera u tri akta zapravo se temelji na tragici glavnog lika, ukoliko ne postoji pevačica koja otelotvoruje tu mitsku pratragediju ljudskog roda, ovu operu je nemoguće izvesti. Dirigent Tulio Seraffini je Callas inspirisao da ponese lik Medeje, prvo na premijeri u Firenci 1952, a potom po čitavoj Evropi i Americi. Dovoljno je pogledati retke snimke ove opere, posebno izvedbu u milanskoj Scali pod dirigentskom palicom Leonarda Bernsteina ili film Piera Paola Pasolinija u kome Callas tumači Medeju skoro nemo, bez reči i bez glasa, da bi se shvatio umetnički domet Marie Callas u ovoj ulozi.  Ona kao Medeja transponuje čistu tragiku prastarih  prastarih vremena, patos našeg početka i njena interpretacija, iako sprovedena „na ivici noža“, nema ničeg pozerskog, niti izveštačenog. Kada Medeja-Callas u trećem činu izlazi na bojno polje i započinje recitativ Numi venite a me, inferni dei, svaki detalj emocionalne amplitude između majčinske ljubavi i slepog besa usmerenog na Jasona, Callas uspeva da artikuliše. Posle nje Medeju više niko nije mogao uspešno da interpretira. Callas je publiku ostavila bez reči, upravo onako kako je i formulisao Johannes Brahms govoreći kako posle Tristana ne prestajemo da pričamo o našim utiscima, a posle „ovog božanskog  dela (Medeje) ostajemo bez reči i u tišini napuštamo mesto na kome se dogodila umetnost.“

Teško je mladim generacijama, koje su rasle uz Madonnu kao siže koji ispunjava pojam Dive, objasniti veličinu, sudbonosnost, nemuštost velike umetnosti. Deluje skoro skaradno porediti atletsko „hopsanje“ današnjih polunagih muzičkih pregalnica s patosom gesta, mimike, užasom i bolom raspolućenog glasa Medeje, Norme, ili pianissima skrhane Mimi, jecaja koji Tosca peva nad ljubljenim Cavaradossijem. Opera nije zabava, opera je težak put i rad svakog pojedinca u publici koji biva nagrađen osećajem besmrtnosti i beskonačnosti ljudske kreacije kada utihnu poslednji zvuci muzike. Callas je živela visine umetnosti. Ingeborg Bahmann, velika nemačka pesnikinja, toliko je bila opčinjena Mariom Callas da joj je posvetila jedan od svojih najznačajnijih eseja. U njemu ona pisanom rečju uzvikuje: „Ecco un artista! Ona je jedina osoba koja je s pravom stupila na scenu kako bi gledaoca podvrgla zimi, patnji, kako bi ga inspirisala da zadrhti. Ona je uvek bila Umetnost, ah, Umetnost i uvek je bila Čovek, uvek jadnica koju je smrt progonila, Traviata.“

Callas je umrla u 53. godini u svom stanu u Parizu, sola, perduta, abbandonata. Onassis, ljubav njenog života, personifikacija njene nikada pronađene domovine, napustio ju je zbog Jackie Kennedy, a glas ju je na njenoj poslednjoj turneji bio konačno i nepopravljivo izdao. Od la dolce vita i jedinstvenog uspona operske primadonne, utonula u opijate i očaj zbog izgubljene umetnosti koja je bila smisao njenog postojanja, preminula je tiho i s pristankom. Svedoci kažu da je na odru izgledala veličanstveno, besprekorna lepota u poslednjem trenutku pred početak propadanja, baš kakva je bila i njena životna arija.

Tekst: Jelena Volić Hellbusch