Tekst: Ivana Semerad

Kao iskusni i pasionirani ljubitelji svetske modne štampe, svojevremeno smo sve pažljivije počeli da pratimo šta će to novo izaći s potpisom Dušana Reljina. Naša radoznalost dovela nas je do nekoliko zanimljivih podataka – da je negde sredinom sedamdesetih rođen u Beogradu, da je s roditeljima kao četrnaestogodišnjak otišao u Australiju, a potom u Norvešku; da živi u Njujorku, da je potpisao beauty kampanju kompanije L’Oréal Paris sa Evom Longorijom kao zaštitnim licem… A onda smo došli na ideju da jednog novembra objavimo premium izdanje magazina koje bi 100% bilo lokalne, to jest domaće produkcije. Razmišljali smo šta bismo to specijalno i ekskluzivno mogli da ponudimo čitaocima, prilično zahtevnoj, probirljivoj i modno osetljivoj publici... kakva bi to štampana stvar trebalo da bude a da postane i ostane posebna? A onda se nekako samo od sebe nametnulo: bukiraćemo Dušana Reljina. Uzbuđeni kao brucoši pred polaganje prvog ispita, otišli smo na aerodrom da ga zajedno sa timom asistenata pokupimo i odmah nastavimo dalje, na prvo zakazano snimanje, jer je Dušan imao samo pet dana da odslika celokupan broj – dve stotine i nešto strana sa najvećim domaćim imenima mode, filma, pozorišta, muzike, literature… od Nataše Vojnović do Mirjane Karanović i Emira Kusturice. Mogla bih o tih nekoliko dana da napišem čitavu knjigu, i još jednu celu o tome koliko smo tih dana naučili o biznisu, onom modnom, ali i onom drugom – kreativnom, umetničkom. Ali ću namerno ovde stati, jer sam celu priču i započela da bih vam bar nakratko ispričala kako smo upoznali i zavoleli fotografa u čijem portfoliju gotovo da nema mesta za neka nova imena. Samo do početka ovog leta treba da završi kampanje za Victoria’s Secret, Gucci, italijanski Vogue, V Magazine, Armani kozmetiku... „Da, ali je lista onih s kojima nisam radio prilično dugačka. Iggy Pop, Charlotte Gainsbourg, David Bowie, Stephanie Seymour…“

Pre dve i po godine uradio si special premium issue magazina ELLE Srbija s Natašom Vojnović na naslovnoj strani. Naš tim ceo taj projekat, fotografski u potpunosti tvoje autorsko delo, doživljava kao nešto posebno. Složio bi se s tim?
Bio sam veoma zadovoljan tim brojem. Pre svega, bilo mi je izuzetno drago što je srpski ELLE stupio u kontakt sa mnom i što mi je uopšte dao takvu priliku – da radim portrete etabliranih, ali i onih koji se tek probijaju, da slikam modne editorijale u kojima je i Beograd jedan od modela, a ne samo mizanscen. Zaista mi je mnogo značilo da uradim tako nešto u Srbiji, sa ljudima iz Srbije. Baš se ponosim time, čak sam jedan primerak video u Spring Studios u Londonu! Nadam se da će taj projekat ostati kao značajna inspiracija mladim fotografima, da će im uliti nadu da treba da istraju u onome što su započeli, jer je najvažniji legat takvog jednog posla zapravo činjenica da za dobru ideju i kreativnost uvek i svuda ima prostora!

Taj broj, to jest taj posao te posle mnogo, mnogo godina…
Da, da… pet godina…
…na neki način vratio u Beograd? Nakon toga si obnovio svoje veze sa gradom u kojem si rođen, počeo si češće da se pojavljuješ na našoj art & fashion sceni?
To je tačno, veze su se obnovile. Uvek me
raduje dolazak u Beograd, obožavam njegovu
energiju i silno me inspiriše. Ponosim
se što sam deo te scene.

Još jednom si radio za ELLE Srbija, ovoga puta u Njujorku, i to sa Marinom Abramović.
Marina i ja smo nakon tog snimanja postali dragi prijatelji i dosta često se viđamo. Ona je uvek za mene bila jedna od najoriginalnijih umetnica i njena me je umetnost uvek inspirisala. Kad je trebalo da radimo za ELLE, to je bio prvi put i moram da priznam da sam imao tremu. Posle toga smo sarađivali još nekoliko puta, jednom prilikom za ekskluzivno izdanje Visionaire albuma, magazina posvećenog modi i umetnosti. U tom broju konkretno, istraživana je i prikazana delikatna veza mode i umetnosti, a na portretu koji sam uradio – Marina poput Device Marije doji Riccarda Tiscija, svog velikog prijatelja, inače umetničkog direktora kuće Givenchy.

Od svih poslova koje si radio, koji bi izdvojio kao posebno značajan za svoju karijeru?
Na to je teško odgovoriti. Uglavnom pokušavam da radim samo stvari koje mi lično nešto znače. Uvek se trudim da dam 100% sebe i svaki mi projekat predstavlja nešto specijalno. Dakle, odgovor na pitanje bio bi – poslednji projekat koji sam uradio. U ovom trenutku to je modni film sa Chanel Iman.

Da li više voliš da radiš kampanje ili editorijale?
Uglavnom editorijale, jer tu svoju ideju mogu da sprovedem do kraja baš onako kako želim. Imam mnogo više kontrole nego kad radim kampanje, a i one se uglavnom baziraju na nekom editorijalu koji sam uradio. Mada i u radu na editorijalu ima dosta restrikcija, jer je odeća u prvom planu, mora da se pokaže na određen način, kosa isto, šminka...

Dosta slikaš i poznate ličnosti, s kojima od njih ti je posebno zadovoljstvo da radiš?
U poslednje vreme sve više radim s poznatima i dopada mi se to što je potpuno drugačiji način rada nego kada se slikaju modeli. Nedavno sam uradio fotke Willema Dafoa za ruski Interview i to je bilo odlično. Treba da radim s Grace Jones i to jedva čekam.

Od fashion modela radio si gotovo sa svima koji nešto znače. Koga bi izdvojio kao posebno zanimljivog, drugačijeg, jedinstvenog?
Omiljene su mi Kate Moss i Crystal Renn, a od naših obožavam Natašu Vojnović i Olju Ivanišević.PageBreak

Kada si bio ovde, išli smo na Mokru Goru i oboje smo imali priliku da radimo sa Kusturicom. Da li ste se posle toga negde sreli?
Čovek je zaista moj idol, imam puno poštovanje za njegov rad. Nažalost, nisam stigao da idem na Kustendorf ove godine, ali je moj dragi prijatelj Abel Ferrara bio tamo i potvrdio je sve što sam očekivao od tog festivala i od Emira.

Da li imaš iskustvo rada na filmu?
Sa suprugom sam režirao nekoliko kratkih filmova, a baš sada prvi put radim na feature filmu. Želim sve više da se krećem u tom pravcu.

Koje su ključne tačke tvoje karijere?
Na samom početku, rad sa umetnicom Vanessom Beecroft, koji mi je otvorio put ka umetničkoj i modnoj sceni, posle toga ugovor sa kućom Lancôme, što je bilo značajno ekonomski. I prošle godine, kada sam uradio film sa Fischerspoonerom koji je bio prikazan u MOMA-i, u Njujorku.

Kako se postaje vrhunski modni fotograf?
Kao i u svemu, moraš da veruješ u sebe, da radiš puno i da si samokritičan – uvek.
Ako nisi iskren prema sebi, nikada nećeš uspeti.

Studirao si kameru i po završetku fakulteta iz Norveške si otišao u London. To je bilo sredinom devedesetih?
Da, otišao sam u London da radim kao fotograf, ali sam posle nekoliko meseci ostao bez novca, pa nisam mogao da nastavim s tim. Bio sam prinuđen da se vratim šegrtovanju, to jest da ponovo radim kao asistent. London mi je bio odvratan u tom periodu, hladan, siv, sa odvratnom hranom, ja bez para... A onda sam, preko fotografa kod koga sam asistirao u Norveškoj, upoznao Craiga McDeana. Kad je saznao da sam ostao bez love, pozvao me je da radim s njim i ponudio mi posao stalnog asistenta, na kom sam ostao tri i po godine. Mnogo sam od njega naučio, pogotovo o modnoj fotografiji. Prvo što sam radio bila je kampanja za Calvin Klein, tako da sam odmah imao priliku da osetim i shvatim kako stvari funkcionišu na tom nivou. Craig se selio iz Londona za Njujork jer je u Americi bilo mnogo više posla, pa sam se preselio s njim. I sâm sam u Njujorku 15 godina i vrlo rado bih se sutra vratio u Evropu. Moja žena i ja najradije bismo živeli u Italiji, ali to, što se posla tiče, nije realno. Suviše bih putovao, ali jednog dana biće i toga.

Kakvi su planovi za budućnost?
Da konačno završim knjigu s ličnim radovima. Takođe, već duže vreme radim na novom videu za Massive Attack. Jedva čekam da to završimo, koristili smo razne nove tehnologije i ne mogu da dočekam da vidim kako će sve ispasti na kraju. U čemu se krije tajna dobre fotografije? U oku fotografa.

U čemu se krije tajna dobre modne fotografije?
U timu s kojim možeš da kreiraš zajedničku viziju, s tim da kad kažem „tim“ mislim na sve koji u poslu učestvuju, od manekenke, preko stilista, šminkera i frizera, do foto-asistenata. Što se beauty fotografije tiče, volim da je realna, ne previše retuširana. Sviđa mi se kad je gledaš a kao da osećaš samu kožu.

Šta nedostaje ili na šta bi posebno trebalo da obrate pažnju fotografi koji počinju da se bave ovim poslom u fashion & beauty industriji?
Uvek je bolje kada je sama fotografija kreirana u kameri, a ne na kompjuteru, u postprodukciji. Onima koji počinju rekao bih da je važno da se fokusiraju na svetlo i na samu ideju. I izuzetno je važno da se razumeju u modu.

Šta radiš kad ne radiš?
Ako ne provodim vreme s porodicom, igram tenis. Imam dva sina i ćerku, ona obožava modu, a moji dečaci stalno pokušavaju da se igraju s kamerom. Videćemo šta će na kraju odabrati. Nije toliko ni važno, kad sam s njima i kad me oni uče značaju života ja sam najkreativniji. I, naravno, kada sam iza kamere.

Koji su tvoji modni favoriti? S kojim kućama je najveće zadovoljstvo i prestiž raditi?
Radim sa Rickom Owensom, kojeg smatram jednim od najoriginalnijih dizajnera današnjice. Sarađujem i s kućama kao što su Costume National i Gucci, imamo veoma kreativan odnos. Volim da radim i za magazine, ali sve zavisi od projekta do projekta.
Važno je samo da se ideja koja je namerena do kraja sprovede, bez ikakvog kompromisa!