Uroš Milovanović, muzički novinar

Može se reći da je posredi bio sticaj okolnosti. Niz događaja koji su se odigravali godinama dok su njihovi glavni akteri obletali jedno oko drugog. Ona je znala šta hoće, ali nije bilo prilike da to realizuje. Ja baš nisam bio talentovan u čitanju tako prikrivenih „signala“ dok nisu postali malo je reći očigledni.

Slučajno radimo isti posao u različitim medijskim kućama. Slučajno se upoznajemo u jednom klubu, gde me je intervjuisala (?!) za svoju emisiju. Slučajno je retko srećem u gradu, ali saznajem da će ići na Madonnin koncert u Budvi. Tamo ne provodimo sve vreme skupa iako je (godinama potom saznajem) planirala da zajedno prenoćimo kod izvesne baka Nade. Igrom slučaja spavali smo na različitim mestima u gradu. Slučajno se susrećemo posle koncerta i jedini od svih kolega želimo dalje u provod. Kako ga u Budvi baš i nije bilo, veče provodimo u parku baveći se ozbiljnim životnim temama, kojima sam je, eto slučajno, prilično smorio. Susrećemo se neplanski na koncertu Kelis na Kalemegdanu, odbija da idemo dalje u grad jer radi jutarnji program.
Slučajno je slušam u taksiju prilikom povratka kući narednog jutra i umirem od smeha, pišem šaljive poruke i želim „dobro jutro tj. laku noć“. Slučajno putujemo zajedno u London. Poslovno, na tri sata. Od Londona smo videli grad iz ptičije perspektive i aerodrom, ali smo se ludo provodili tokom leta. Sve to traje do prvog ozbiljnog susreta u jednom beogradskom klubu u kom sam puštao muziku. Slučajno grubo odbijam njenu nežnost. Nekoliko nedelja kasnije pokušavam da uzvratim ljubeći njene obraze i nehotice... slučajno, usne. Uzela me je za ruku i odvela (mojoj) kući. Slučajno smo iz kluba izašli sa čašama, koje i danas čuvamo. Neplanirano sam je zaprosio divnog letnjeg jutra na reci, u koju sam potom skočio i slučajno izgubio mobilni telefon, i time raskrstio s prošlošću – kako je šaljivo kroz smeh prokomentarisala moja žena.PageBreak

Staša Bajac, dramaturg


Leto u Jorkširu, vozimo bicikle u susedno mesto, kod njegove bake na čaj. Prolećemo kroz polja rabarbara, pored konja i fotokopiranih kuća od crvene cigle. Nerviram se što nemam fotoaparat, mada šta će mi. Toliko mi je lepo da mi ne treba nešto plastično u džepu da me žulja. Polako izlazimo na sve veće ulice, unervozila sam se, odjednom smo na magistrali. Moj momak piči ispred mene i prilično ga nervira što ne umem da se ponašam u saobraćaju. Ne znam kako stižemo u Morli kada počinje pljusak, koji se ubrzo pretvara u ono što oni zovu torrential rain, kišu koja pada takvom silinom da se odbija o pod i kvasi te odozdo koliko i odozgo.

Meni je laknulo, jer, naravno, sada ćemo ostaviti bicikle i zvati nekog da dođe po nas. Moj momak me na to oblači u kabanicu njegove bake, koja mi pride zavezuje rascepane plastične kese oko nogu, valjda da se ne pokvasim. Vozimo kroz poplavu. Od kiše ne vidim automobile, u jednom trenutku mi kamion češe rame. Strah me je. Automobila manje-više. Strah me je mene kojoj je okej sa čovekom koji se dere nešto o prednosti na raskrsnicama, besno gubi u pljusku i nestaje. Ne sećam se kako sam se vratila. Sećam se samo kako ulazim u dvorište i da je njegov bicikl naslonjen na ogradu. I da odlazim iza kuće, ležem na natopljenu travu i gledam u sivo nebo.PageBreak
Marko Šelić Marčelo, muzičar i pisac


Ako obožavati znači videti božanstvo u nekome, bilo je suvišno obožavati nju – već je imala lice boginje. Ali sam je svejedno zaobožavao. Avaj, nezgoda s božanstvima je što moraš da im se moliš: šest dana kako smo zajedno, a ona još tvrdi da se samo družimo (tobože), iako priznaje da ipak negde veruje u ljubav i „sav taj pekmez“, ono kao, pojavi se neko i izvuče ti tepih ispod nogu i ništa više ne bude isto. Tepih ispod nogu, hm. To sam odmah ubacio u fasciklu „ozbiljne kretenarije, obavezno za uraditi!“. Nakon šest dana drugarstva, dođe onaj čuveni sedmi, onaj kad božanstva vole da s ponosom pogledaju na dovršeni posao – ali, boga mi, ovome božanstvu posao drugarenja totalno propade, a evo kako.

Vino, večera, fino društvo, dođosmo kod mene solidno omamljeni. Zamolih je da pomerimo sto, da nešto premerim, baš tad. Naivno je pristala i ta akcija pomeranja stola dovela ju je tačno na ivicu malenog podstolnog tepiha. Koji je, pogađate, iste sekunde bio izvučen i još neko se ubrojao u bogove koji su pali na tlo. „’Si normalan?“ „A jesmo zajedno sad?“ I još smo, iako se tad pošteno razbila. I odlično je prošla: šta bi bilo da je rekla kako bi volela da totalno izgubi glavu za nekim?PageBreak
Ana Lju binković, modni dizajner

Scena 1: Vožnja motorom kroz pejzaž ogoljen prošlogodišnjim požarom. I dalje je lep, samo drugačiji. Kombinacija starog, romantičnog italijanskog filma i naučne fantastike. Miris mora i paljevine – neobično lepo. On Indijana Džons. Ja (uvek) Dama u nevolji. Nevoljno upadam u avanture s njim, negodujem i sumnjam, ali posle s uživanjem učestvujem.

Scena 2: Idemo da vidimo svetionik, morske lavove i zapanjujuće litice, prirodne rezervate i pećine. Stara trabakula, kapetan simpatičan, veseo i vešt. Muzika koju pušta je više nego prigodna – lokalna posleratna.

Scena 3: Iz brodića u pokretu Indijana Džons skače u more. Trebalo bi da plivamo do Plave pećine, gde svetlost prelama kristalnu vodu i boji je u najlepšu nijansu tirkiznoplave. Zanimljivo, primamljivo, ali odustajem. Ne volim pomisao da budem u zatvorenom prostoru punom vode. Čekam plutajući na površini mora.

Scena 4: Nakon izviđanja, on zaključuje da moram videti prelepu pećinu. Ubeđuje me dugo, uporno. Insistira. „To je nešto što se ne propušta.“ Scena 5: Ronimo. Moje srce kuca jače od talasa koji udaraju o zidove špilje. I onda izranjanje u drugu dimenziju. Tišina, čudan vazduh, tirkizna svetlost i poljubac... Vredelo je.PageBreak
Dejan Kolarov, baletski igrač Narodnog pozorišta

Vodim vrlo neteatralan i, kako bi moji prijatelji rekli, dosadan život. Kuća-sala, sala-kuća, a u kući mačka i naučnofantastični filmovi (koji nimalo nisu romantični). Ona i ja smo bili u vezi nekoliko meseci, ali u jednom trenutku više nije išlo. Šetamo se Knez Mihailovom – ona priča, ja ćutim, idemo na posao – ona priča, ja ćutim, na pauzi na poslu – ona priča, ja ćutim. Tako prolaze dani, meseci. Kada traži odgovor na neko pitanje, odgovaram sa da ili klimanjem glave. Jednog dana trebalo je da idemo negde zajedno.

Na stanici gradskog prevoza ona i dalje priča, a ja i dalje klimam glavom i ćutim. Kada je prevoz stigao, džentlmenski propuštam damu ispred sebe da prva uđe. Ona ulazi, i dalje pričajući, i okrenu se da mi nešto kaže, kad se ispred njenog lica vrata zatvoriše. I ona me ugleda, na stanici.

Dok se prevoz mučno i polako udaljavao, pogledom me je upitala: „Šta bi?“ A ja sam na to odgovorio samo usnama s kojih je mogla da pročita: „Raskinuli smo. Ćao.“ Naravno da se tako nije desilo, ali moji prijatelji vole da prepričavaju da jeste. Vole da začine moje životne priče. Kada ih slušam, jednostavno sedim sa strane i zadovoljno se smeškam. Važno je da samo ona i ja znamo istinu, a oni? Neka se zabavljaju.PageBreak
Tijana Todorović, noninar i DJ

K je sa svojih 17 godina postala članica jednog izvođačkog ansambla. Pela se uz stepenice do trećeg sprata jedne predratne luksuzne zgrade, ušla u sobu za probe i susrela se sa stotinak pogleda uprtih u nju. Na pauzi se nije pridružila pušačima. Nije poznavala nikoga. Sedela je na svom mestu. O je ostavio cigaretu napola i ušao nonšalantno u prostoriju u kojoj je sedela sama. Zasvirao je klavir. Nisu progovorili. On je svirao. Ona se smeškala. I tako godinu dana. O je od nje stariji 10 godina i veliki je zavodnik. Prstom se upiralo na žene s kojima je bio ili namerava da bude. Ansambl je organizovao lude žurke na kojima bi se uvek pojavljivala  neka nova devojka koja u njega bulji upitno, razočarano, zaljubljeno.

K ima 18 godina. Ansambl je na turneji. Kolektivni zanos. K & O su sve vreme zajedno. Njihovo približavanje ima publiku od stotinu duša. T je u sobi sa dve najbolje drugarice, I i A. Jedne noći, K & A su zamoljene da nađu neki drugi prijateljski krevet za spavanje. I planira da okupira sobu sa G. K odlazi kod O. Spavaju jedan pored drugoga. Grle se. Poljube se. Turneja je završena. K saznaje da je O sve vreme u vezi sa M. Jednom devojkom iz ansambla. Još neko vreme odlazi na mesta gde zna da će ga sresti. Gostuje na njegovim dekadentnim večerama. Šminka se, oblači se, ponaša se onako kako zamišlja da bi mu se svidelo. O i M su u ozbiljnoj ljubavi. Ali ne za svačije oči.

Na jednu od žurki, M dovodi svog prijatelja D. Svi su maskirani. K je veštica. D je veštici ukrao metlu. Narednih pet godina K i D su zajedno slušali muziku, čitali knjige, putovali, rasli i voleli se. Kada su odrasli, rastali su se. K , nakon pauze od nekoliko godina, vidi M, koja joj govori da se njena veza sa O cepa. U alkoholnom zanosu izvlači od K priznanje o poljupcu s turneje. Istog leta, čitavih šest godina nakon čuvenog kolektivnog putovanja, I & G, koji su K ukrali sobu, venčavaju se na brodu, tačno u trenutku zalaska sunca.

K & O se sreću na palubi. Noć je, gledaju u crnilo. O: Znaš, M mi je uvek govorila da je jedini čovek koji joj se istinski sviđao bio D. K: Da? Jedini čovek koji se meni istinski sviđao pored D si bio ti. O: Živeo sam u strahu da će me ostaviti zbog njega. A vas dvoje ste delovali kao savršen par. I meni se on sviđa. K: Vas dvoje ste izgledali kao savršen par. Mislila sam da ćete se venčati. M je baš žena za tebe. O: Trebalo je da oni budu srećni zajedno i da mi budemo srećni zajedno. To bi sigurno bilo mnogo bolje. K: Možda. Možda i ne bi.PageBreak
Duška Jovanić, noninar

– Vi izgledate kao da se hranite dragim kamenjem! – prepao me je jednog divnog dana u prošlom veku analogni pisac nacionalnog romantizma. So old school, pomislila sam, ali tada nisam imala ništa protiv domaćih duvan-čvaraka, naročito ako su išli uz Moëtovu svetu vodicu. Obnavljanje gradiva je lepo, ali skupo. – Dobila sam stakleno srce u kojem plivaju neki kamenčići – opisivala sam svom najboljem prijatelju svoju veliku emigrantsku herc-avanturu, nalik ružičastoj literaturi sa sve palmama, konspirativnim ručkom na Azurnoj obali i preslanim ljubavnim suzama u Nicoise salati. – To je Chopard, glupačo! Dijamanti! – pokušavao je da me osposobi za snobovski život moj drug, ovisnik od korisne lenjosti i estetskog razvrata. – U slučaju gladi – razbiti staklo! – pomislila sam i – ponavljala taj razred. Ovo je, ipak, srpska tranziciona melodrama. Cut.

***

– Šta će biti s nama? – pitala je zanosna Bergmanova u magli legendarnog aerodroma. – Mi ćemo uvek imati Pariz – odgovorio je Bogi i, po starom dobrom običaju, sišao sa hoklice. Kupljeno. I ON je godinama držao boarding pass umesto slike u novčaniku. Aéroports de Paris. Sve dok ga nisam stavila u zlatni ram. Ovog puta bar nisam ušla u pogrešan avion. Ili možda jesam?! Trebalo je da vidim svog Francuza, koji me je uhvatio na clafoutis. Moje drugarice bi odmah zavirile u kutiju za nakit, a ja sam znala da je to nešto iz rerne. Tradicionalni kolač sa trešnjama. Šmekerski, ali previše ovozemaljski za moj ljubić. Do prekretnice je došlo prilično brzo. Mala pomoć art direkcije. Sedela sam pored nenapadno eksponirane ranjivosti. Lovac na leptiriće ih je spontano skladištio u moje krilo. – Nismo se tako dogovorili, ali daćete mi jedno dvesta grama – rekla sam srceparajuće nakinđureno. Bila sam u stanju da umrem zbog dobrog štosa.

Ali ni vršilac dužnosti majstora ljubavne kuhinje nije spavao. Napravio je najbolji mousse od ljubičica. Vrludali smo po ivici kiča i kempa. Love report: Možda sam pročitala dovoljno tekstova da mogu da napišem kako on i ja (od pariskog poljupca u rame, kada smo se nacrtali ispred Foucketa), govorimo posebnim, privatnim jezikom, koji je našu ubitačnu intimnost štitio od svega što nas je okruživalo. Where the magic happens? Ambicije, koje su bile odlučujuće u mom životu, s njim nisu bile u funkciji. – Koliko ste sinoć imali poljubaca u krvi? – Da nam spremim neku svađicu za poneti?! – Zašto sad da stanemo?! Nastavlja se čak i Prohujalo s vihorom! A da se ja probudim?

*** Alfred Hičkok je svake noći sanjao jedan te isti san. Ujutru, očajan, nije mogao ničega da se seti. – Uh, kako da saznam ključne reči tog verovatno sjajnog scenarija – grozničavo je razmišljao. Na kraju je uspeo nešto da zapiše: MOMAK