Tekst: Ivana Semerad

Life is a very, very serious thing. I think we should all wear black and not talk to each other at all, that way we can learn more about ourselves. Also, we should cry more. That way we wash our eyes, so we can se better. Seeing is believing. I believe we should stop smiling; it gets on other, normal people’s nerves. Maybe we should sleep all the time, but not dream; dreams are so last week. Otherwise, I am cool. Duhovit citat koji isključuje potrebu za prevođenjem, preuzet sa internet stranice www.slavimirfutro. com, možda je najbolji način da se iscrta uvodni kroki Slavimira Stojanovića, nagrađivanog grafičkog dizajnera, koji svojim kreativnim jezikom precizno i duhovito razotkriva suštinu savremene medijske slike sveta.

Grafičkim dizajnom se uspešno baviš već... 25 godina?
Dvadeset šest. Od kada sam 1985. prvi put pobedio na konkursu za plakat koji sam uradio. Imao sam 16 godina.

Prva velika svetska nagrada stigla je deset godina kasnije, a 2006. si sa još tridesetoro dizajnera predstavljen u New Masters of Poster Design for Next Century, monografiji Johna Fostera koja objavljuje radove najboljih svetskih dizajnera. Negde u to vreme je nastao i FUTRO?
Imao sam maksimu live today, think of tomorrow, remember yesterday. I odatle je izašao Futro, kao skraćenica od future retro. Kovanica mi zvuči optimistično, podrazumeva pre svega zagledanost u budućnost, sa ipak ozbiljnim temeljima u onome odakle sam krenuo i šta sam radio u životu. Dok nisam došao do ozbiljnijeg autorskog rada, u međuvremenu. U jednom trenutku učinilo mi se da nemam više mnogo šta kreativno da kažem u advertajzingu, jednostavno mi se prelila čaša od svih naručenih projekata koje sam uradio u poslednje dve i po decenije. Nije čak reč ni o zasićenju, već je stvar u tome što vidim, osećam da imam svašta još da kažem, samo na drugom terenu. Za nijansu sam promenio sport. Sa basketa sam prešao na, recimo, rukomet. Isto se igra rukama, na parketu, u dvorani...

I dalje redovno igraš fudbal?
Obavezno, tri puta nedeljno. Ne znam kako bih preživeo bez te redovne mentalne terapije.

Kao Slavimir Futro potpisuješ svoje autorske radove, koji su između ostalog ove jeseni bili izloženi u Sprskom kulturnom centru u Parizu. Izložba radova, objedinjenih nazivom Never Boring, trajala je od 10. septembra do 1. novembra 2011. i izazvala je veliko interesovanje svetske umetničke zajednice.
Vuk Veličković, novi kreativni direktor Srpskog kulturnog centra u Parizu, pozvao me je da svojevrsnom retrospektivnom izložbom praktično ponovo otvorim taj inače fantastičan galerijski prostor. Ideja je bila da se tom postavkom okrene novi list u životu centra koji je više od pet godina tavorio. Sa minimalnim sredstvima i uz veliku pomoć naših ljudi koji žive tamo, napravili smo fantastičnu stvar. Imao sam zadatak da osvojim sva tri nivoa kulturnog centra, a to nije bilo nimalo lako. Bilo je postavljeno 110 radova, skulptura, grafika, svetlećih objekata, video-radova, čak i jedan moj performans. Bilo je veoma duhovito. A bilo je tu upotrebnih objekata koji su minimalnim intervencijama pretvoreni u umetničke, s jasnom, kratkom, pisanom porukom. Ali sve to i dalje govori jezikom masovnih komunikacija. Nigde ja nisam daleko otišao od svog uobičajenog jezika, od svog bića, nego sam samo zavrnuo humor na „ovu stranu“ kritike društva i meni lično to predstavlja najveće zadovoljstvo. Ludo se zabavljam kad to radim, smišljam, kad sam subverzivan.

Kako neko ko je dve i po decenije proveo u advertajzingu, dakle industriji koja na veštačkom disanju drži korporativni globalni poredak, može da bude subverzivan?
Jednostavno se nagomila ta energija. Radiš u industriji koja zapošljava milione ljudi u svetu, a i sam hraniš porodicu od toga. To je legitimna industrija, tekovina savremenog društva. Ali je baš zato posebno podložna kritici. Pogotovo od ljudi koji rade u njoj, koji su, dakle, insajderi. Vrlo često se suočavamo s različitim limitima, od kreativnosti do gluposti koje se prodaju. U početku je bilo projekata koji su direktno bili usmereni na kritiku, ali je to normalan proces. Svako u određenim godinama, kad hoće da ode od kuće, mora prvo mentalno da ubije roditelje da bi se osamostalio i uspostavio kao ličnost. Imao sam ja tih koraka još dok sam živeo u Sloveniji, ideja da kao Beigbeder napišem knjigu i ismejem se advertajzingu. A bio sam inspirisan i knjigom No Logo Naomi Klein, koja je uticala na mene da promenim mnoge stavove u životu. Ali sam, bez obzira na to, znao da moram da radim ono od čega živim. S vremenom je došlo do rafiniranosti samih poruka. One više nisu bile direktne, otvorene, jednodimenzionalne. Daleko sam slojevitije postavio problematiku, pozabavio se friziranjem ljudskog duha baš u ovom i ovakvom vremenu, bez identiteta i identifikacije. Ta dilema u kojoj se ljudski rod našao je aspekt mog bavljenja umetnošću.PageBreak
Dok je u advertajzingu situacija upravo suprotna?
Zbog krize i recesije živimo u doba hardselling advertajzinga. Imidž kampanje opstale su jedino kao privilegija modne industrije. Danas prolaze samo oglasi koji šalju direktnu poruku, obavezno sa cenom. Pobedio je advertajzing koji gledamo na televiziji svakoga dana. Uporediš dva praška i kupiš onaj koji bolje pere. I to je to, nema više poruka koje te teraju da se malo zamisliš, sve su postale banalne jer su se ljudi toliko ulenjili da hoće da imaju sažvakanu informaciju o svemu. Sve je, dakle, banalizovano, a tu više nema mesta ni humoru, ni nekoj zdravoj komunikaciji. Jer nema ni duha. Svi smo utrnuli. Kako je to moguće?!

Radiš različite stvari, od onih koje poručuju You are an idiot, please act accordingly, do Good Luck stolice, na kojoj baš i ne može da se sedi...
Pre svega, doživljavam sebe kao nekog ko treba da zabavi i da zaintrigira. Ima tu relativno otvorene kritike big brother sistema u kom živimo, ali i pitanja ko bi smeo to da stavi na zid svoje dnevne sobe. Mene zanimaju ljudi koji reaguju, razumeju šta sam hteo da kažem i šta sam uradio. Cilj mi je da kumulativnim efektom zadržim pažnju ljudi što duže. Bukvalno radim ono što meni intuitivno i intimno leži, gde mislim da sam u pravu.

Kakva je budućnost tvog kreativnog izražavanja?
Samo da ima jasno izraženu notu duhovitosti, samo me to zanima. Ako ne sadrži neki štos – ja tu nemam šta da tražim. I naravno, everyday life design! A svaki detalj naših života je izdizajniran, o svakom svesno odlučuješ, ne samo šta ćeš da obučeš nego i do toga koji ćeš upaljač da koristiš. A svaka od tih odluka je dizajnersko- estetska odluka. S druge strane, u javnosti se konstantno provlači priča da smo mi ovde strašno talentovani i da nas niko ne zarezuje jer smo – ovde. Voleo bih da moj rad bude nastavak uspeha kakav su napravili Kusturica ili Duško Kovačević i takvi genijalni tipovi koji su svojom umetnošću, kreativnošću ostavili trag na svetskoj kulturnoj mapi. Ta je umetnost, naravno, obojena lokalnim koloritom i humorom, i to joj je dodatni kvalitet. Svi moji radovi u sebi sadrže tu specifičnu istočnoevropsku ironiju, crtu sarkazma koji se podsmeva svemu oko sebe. A to je okej, oseća se i vidi da odavde dolazi. Ipak, moj likovni jezik prilično je amerikanizovan. Imam razvijen senzibilitet „za čišćenje“, majstor sam pročišćene forme, svedenog i minimalnog, a naše društvo, pa ni kultura, tome nisu baš skloni. Čišćenje je moj glavni likovni jezik, a njime komuniciram vrlo kompleksne poruke i sadržaje koje obrađujem. Kao kad znaku koji treba da označava One Way stavim strelice na oba kraja. To je direktna ilustracija društva u kom živimo, nemamo pojma kuda dalje, i to je globalni utisak.

To nagoveštava kraj korporativnog kapitalizma?
Svedoci smo velikog rata koji se ne vodi oružjem i u kojem nema ljudi kao glinenih golubova, ali je to svejedno osvajački rat. Imperijalizam je na sceni, i iako lično nisam pristalica ni leve ni desne geografske opcije, pokušavam da se u tome svemu snađem i da komentarišem i jedno i drugo. Vizuelni jezik u civilizaciji postoji veoma dugo, još od pećina... I uvek ima mesta za nove simbole i poruke, za novu ideju koja komunicira. Ono što iskreno komunicira uvek je u redu. Laž ili bilo šta što u želji da proda što više ima veštački prizvuk, nema budućnost. Ceo štos je u tome da umetnik danas pokušava samom sebi da ukrade malo duha, stavi ga u određenu formu i da to dobije svoj život i nastavi da živi samo za sebe. Ali tako je s umetnošću oduvek, zar ne?

Kako definišeš estetiku?
Meni je najvažnije da je lepa i pametna. Kao i žena. Lepota bez pameti i duhovitosti mi nikad nije mnogo značila.

Ove godine trebalo bi da imaš dosta izložbi po svetu?
Bonus u priči o izložbi Never Boring u Srpskom kulturnom centru u Parizu jeste to što je Vuk rođen i živi tamo ceo život. Zahvaljujući njegovim kontaktima moje radove je došlo da vidi mnogo ljudi iz celog sveta. Gotovo 90 procenata publike bilo je internacionalno, tako da sam profitirao u smislu eksponiranja na međunarodnom tržištu, onom na koje nikada ne bih mogao da stignem iz Beograda. Nekoliko agenata je zainteresovano za dalju saradnju, sa nekima već sarađujem. Trebalo bi da naredne godine izlažem u Španiji, Belgiji, Švajcarskoj, Italiji, Danskoj, u Šangaju, Njujorku. Ako se sve to stvarno desi samo u jednoj godini, dovoljno da otputujem na sva ta mesta i srce će mi biti puno. Lokalno, živimo u društvu patuljaka, a svi misle da su džinovi. Samim tim smo u velikom problemu. Ne dozvoljava se eksperiment, iskakanje iz proseka na bilo koji način po pravilu je predmet osude. Navikao sam se na to. Profesionalni uspeh, sve nagrade i priznanja nisu mi donele ništa osim što su mi roditelji bili ponosni i ja ponosan što su oni srećni. Nikada u Beogradu nisam dobio posao na osnovu toga šta sam uradio već isključivo na osnovu ličnih poznanstava. U Sloveniji mi se događalo upravo suprotno. To je sredina koja ceni stručnost. A mi... Živimo u društvu trojkaša, najbolje prolaze oni koji su u školi imali trojke, bili na poziciji s koje, ako zatreba, lako može da se skoči uvis, ali i da se još lakše sagne. E, takvi tipovi su najsposobniji ljudi danas u Srbiji, oni imaju moć i to je generalna slika našeg društva. Svaki kvalitet koji odskače deplasiran je u startu. Ali sam u jednom trenutku shvatio da ću potpuno poludeti ako budem zadovoljavao trojkaške kriterijume i trojkašku estetiku. Odlučio sam da to radim samo kad moram, a ovo drugo, vrhunsko ću da probam, pa kako bude. I bilo je... izgleda baš dobro.