Svako ima svoje lične, intimne rituale. Kada je mozak prezasićen obavezama, gustim rasporedom, gomilom stvari koje obavezno treba da budu završene, onaj pritisak koji tada sami sebi podižemo (zbog škole, posla, fakulteta – čime god da se bavimo) izgleda kao da pucajući izleće iz naše glave i tada znamo da nam je potreban ventil. Neki ljudi džogiraju, neki plivaju. Treći, opet, sređuju kuću i opsesivno slažu garderobu. Vi možda odete s prijateljicama u grad i posle druge čaše vina prestanete da brojite. Ili zapodenete tuču. Ali baš svako od nas ima svoj način da se opusti. Zamislite sad koliki bi bio vaš spisak rituala neophodnih da biste se opustili da ste dvadesetčetvorogodišnjakinja iz Londona koja je od kraljice nezavisne muzičke scene namah postala globalno prepoznatljiva pop-ikona koju vole svuda, od Australije do brdovitog Balkana. A sve se desilo za samo dve godine!

Pretpostavljam da već znate koliko moćno zvuči drugi album Florence Welch, Ceremonials. Ovih dana Florence je prosto slavno ime! Ona je druga stvar koja iskoči na Googlu nakon italijanske Firence (takođe Florence na engleskom), a gradu je trebalo dva milenijuma da zaradi taj status.
„Nema zaista ničeg sličnog, ničeg konkretnog što bi moglo da se uporedi s vrstom pritiska kojem sam izložena poslednje dve godine. To je iskustvo sasvim jedinstveno i iznad svega intenzivno“, kaže Florence kada govori o albumu Lungs, prašini koja se digla oko njega... i oko nje! I svemu onome što je usledilo odmah potom: „Sve što znam o šou-biznisu učila sam na licu mesta. Baš zato što zaista ništa nisam znala, saznavala sam sve o onome što mi se našlo na putu sasvim sama. Ljudi mogu da ti daju neke savete, ali ti svejedno ne znaš šta radiš – sve dok ne napraviš prve greške, stekneš sopstveno iskustvo i malopomalo ne postaneš pametniji, mudriji. Pogotovo što ja spadam u grupu onih koji će, šta god da im se kaže, sve raditi na svoj način“, priča kroz smeh i dodaje: „Moraš to sam da skapiraš, čini mi se.“

Florence je imala mnogo toga da „skapira“ kada ju je uspeh prvog albuma, Lungs, za kratko vreme odveo na put oko sveta. Među interesantnije trenutke sa njene velike internacionalne turneje ubraja posetu uličnom festivalu u San Francisku, gde je gledala i slušala trenutno verovatno najmlađi američki rokenrol bend: „Imaju osam ili devet godina i stvarno razvaljuju.“ Ali i vatrene fanove na koje je naišla u Australiji („izgleda da se tamo vrlo brzo i lako primila moja muzika, kao da su je skapirali na keca“). „Ipak, loše sam se provela kad je u pitanju njihova klima, zbog svog upadljivo bledog tena stalno sam nosila šešire sa ogromnim obodom, od glave do pete bila umotana u ogromne peškire i namazana preparatima sa SPF-om valjda 100. Nemam baš najzanosniju figuru, ali volim da idem u Australiju.“ Toliko toga joj se dogodilo za veoma kratko vreme. „Dok sam pripremala MTV Video Music Awards u Americi bilo je ludilo. Morala sam da pevam na postolju koje se priličnom brzinom okreće oko svoje ose i uspevala sam da ostanem na nogama, da ne padnem, a da uz to budem dovoljno prisebna i ne zaboravim nijednu reč pesama koje izvodim pred celom Amerikom. Nisam mogla da verujem da su mi dali takvu šansu! Da nastupim na VMA! Bila sam van sebe od uzbuđenja, toliko nervozna da nisam mogla da spavam, čak sam i plakala. Toliko stvari je moglo da zakaže i da za sekund sve ode dođavola. Što se nastup više bližio, sve sam više bila u fazonu da ja to ne mogu i kad se sve (dobro) završilo, bila sam stvarno potpuno zgranuta. Samu sam sebe iznenadila! Čini mi se da posle svega satima nisam bila u stanju da izustim ni reč. Trčala sam niz hodnik kao luda jer sam uspela da odradim ceo nastup i ne padnem sa one rotirajuće skalamerije.“

Tako Florence pristupa stvarima. Intenzivna briga, pomno, čak preterano promišljanje i potpuno euforična posvećenost. Sve što se desilo od objavljivanja albuma Lungs do danas dalo joj je prilično mnogo sirovog materijala za procesuiranje. Pomalo iznenađuje to što se kroz liriku narednog, Ceremonials, provlači opsednutost ritualima, pročišćenjem i ponovnim rođenjem. U tekstovima sa albuma pominju se i duše i duhovi, a iz numera Shake It Out, Seven Devils i Leave My Body su naknadno izbačeni. Kojeg to demona Florence zapravo isteruje iz svog tela? Prevrće očima: „Toliko mnogo njih, a stvaranje muzike za mene je vrsta katarze. Kroz nju uspevam da se otarasim onoga što me muči, bez obzira da li je reč o mamurluku, ili osećanju krivice... Prosto, stvarajući muziku, pišući stihove, pevajući... uspevam da ih (demone) oslobodim, ili zakopam još dublje, ili im jednostavno dozvolim da ostanu u prošlosti. Muzika je ta koja mi ne dâ da se neprekidno vraćam proživljenim događajima, starim ranama i ožiljcima, zlim duhovima, kajanju, tom tipu skrivanja po mračnim ćoškovima. Taj unutrašnji konflikt koji obeležava sve nas, potreba da ga razrešimo, da se iskupimo... mislim da me upravo to tera da stvaram muziku. A ceremonijalna atmosfera koja postoji u mnogim numerama sa klavijaturama i horom adekvatno oslikava emocije koje me nose, jer ja uvek pokušavam da dostignem stanje o(t)puštanja, a to ponekad deluje kao da sam u centru nekakvog ritualnog egzorcizma.“PageBreak

More i reke u njenim pesmama pojavljuju se ponovo i nanovo. Kao da voda ima magijsku moć nad Florence, pa se u njenim pesmama provlači kroz ritual krštenja, ponekad simbolizuje žrtvovanje, a nekad pročišćenje. „Voda zaista pročišćava dosta toga“, slaže se Florence. „Kao da sam opsednuta utapanjem, gajim svojevrsnu fiksaciju prema vodi. Ako se dobro sećam, prvi put sam se ozbiljno zaljubila kada sam imala možda 17 godina i činilo mi se tada da bi ljubav mogla da bude i uzvraćena. On je, naravno, imao bend, a ja sam kao svaka tinejdžerka bila primorana da s porodicom odem na dvonedeljni odmor. Bila sam totalno van sebe. Veći deo tog raspusta provela sam na dnu bazena, vrišteći pod vodom. U meni je ključala želja, toliko moćna i jaka da mi je u svesti bila samo potreba da zadovoljim tu želju. A ona je bila veća od proste fiziološke potrebe da dišem – jednostavno nisam morala da boravim u sopstvenom telu (koje je bilo pod vodom). Iskustvo slično krštenju.“ To je – kao u pesmi What The Water Gave Me – predaja, ali ona koja je ponovno rođenje pre nego smrt. Ili kao što kaže u Never Let Me Go: „I’m not giving up, I’m just giving in“. „Ideja da možeš da odeš kilometrima u dubinu, gde je pritisak neuporedivo veći od onog na kopnu ili u vazduhu, pomalo plaši. U takvoj sredini čoveku može da bude neprijatno, ali se s vremenom jednostavno prilagodi, stopi sa okruženjem i opusti. Za nekoga ko samog sebe konstantno dovodi u situacije ’visokog rizika’, kome se, dakle, na dnevnoj bazi forsira dizanje pritiska, mislim da je to prilično zgodna, opijajuća, umirujuća ideja.“

Muzika Ceremonialsa i sama je opijajuća, umirujuća, očaravajuća. Zvučne oluje Florence Welch odjekuju čas vapajem za oprostom, čas apsolutnom euforijom, na trenutke očajanjem. Na novom albumu želela je da što više izvuče iz svoje ljubavi prema tvrđem gitarskom zvuku (Spiritualized, Jesus & Mary Chain, Suicide i, naravno, Fleetwood Mac): „Zvuk je mnogo homogeniji na ovom albumu“, objašnjava. A to koliko je svetska turneja značila i njoj i njenom bendu Machine čuje se i oseća prilično jasno. Prvi album je snimljen u različitim studijima, s nekoliko različitih producenata. Pesme su evoluirale i prilično se menjale, od početnih, rađenih u studiju, preko onih izvođenih na turnejama, pa sve do stvaranja na koncertima uživo. S novim izdanjem išlo je malo drugačije. „Veoma mi je bilo važno da pre nego što uđemo u studio, budemo već jako dobro uvežbani, potpuno spremni za svirku. To mi je bilo bitno da bih dobila kohezivan zvuk kakav sam htela, pun spontanosti. Želeli smo da napravimo album snimajući na old school način i time koliko god je bilo moguće postignemo skoro live zvuk.“ Ima li boljeg mesta za snimanje pravog studijskog albuma od najpoznatijeg svetskog studija Abbey Road? Florence je, delom inspirisana omiljenim albumom Beatlesa, delom pesmom Round And Round Ariel Pink (takođe snimljenom u Abbey Roadu), potpuno nezavisno od Paula Epwortha, producenta Lungsa, koji je želeo da Ceremonials snimaju upravo u tom studiju, došla na istu ideju. „Bila sam u fazonu: Abbey Road? Pa da, i ja sam to pomislila!“, smeje se. „Naprosto je zvučalo uzbudljivo, kao prelazak preko pešačkog prelaza...“ (referenca na album Beatlesa, Abbey Road i čuvenu fotografiju s naslovne strane te ploče, na kojoj John, Paul, Ringo i George prelaze pešački prelaz ispred studija Apple u Londonu upravo na Abbey Roadu).

Posebna atmosfera pomogla je u stvaranju neverovatno moćnog albuma, spajajući Florencin izuzetni vokal sa odgovarajućom silinom instrumentala. „Na albumu ima dosta tvrđih gitarskih deonica, koje su možda iznenadile moje fanove. Rekla bih da su ljudi od mene očekivali da se vratim zvuku koji je još eteričniji, čak sladunjav, ali sam ja želela nešto agresivnije, tvrđe. Tragala sam za tenzijom i onim finalnim trenutkom potpunog zaborava! Takođe me sve više privlači i horsko pevanje, ne znam da li je to iko primetio?“ E pa, mi jesmo primetili. Breaking Down, na primer, meša iskren obzir prema emocionalnim problemima sa prelepom, opuštajućom, skoro lenonovskom muzičkom pozadinom. „Htela sam da osećanje ’o bože, bliži mi se neizbežna tuga’ obrnem naglavce“, kaže Florence. „To mi je, uostalom, jedan od glavnih načina da izađem na kraj sa tugom samom – pretvorim je u nešto o čemu mogu da pevam s radošću.“ Ta alhemijska transformacija bola u zadovoljstvo je nešto što Florence želi da podeli s ljudima. „Zaista postajem svesnija da me ljudi zaista slušaju i osećam da sam jako povezana s njima, da su mi bliski. Počinjem da shvatam da umem da napravim pesmu zbog koje će se neko osećati bolje, biti manje usamljen, videti stvari na pozitivniji način. Baš sam razmišljala o tome snimajući album – želiš da se povežeš s ljudima i da im omogućiš da se osećaju slobodnim. Kud god da idem, želim sve da ih povedem sa sobom.“ Spremite se, dakle, za Ceremonials. Vidimo se na drugoj strani.