On je u punoj brzini. Uvek.

Briljira u seriji Urgentni centar, igra u Ateljeu 212, predaje studentima glume na univerzitetu Sinergija, piše poeziju, ima novi bend Psihobilje, a razvija pozorište lektire Vladimir Jevtović, nazvano po njegovom ocu, čuvenom profesoru Fakulteta dramskih umetnosti.

(Branka Katić: Ako sam došla u Englesku samo da igram ruske prostitutke - moj život je tužna priča!)

Uz sve to, možda je sasvim normalno što Ivan Jevtović odiše nekom posebnom energijom i izgleda kao neko ko je uvek raspoložen.

Jesi li optimista?

Jesam. Tu gde smo mi sazdani i gde živimo, s obzirom na sva iskušenja koja smo prošli i prolazimo - fenomenalno je što smo živi. Neki delovi sveta mnogo su komotniji, neku su u težim i stresnijim situacijama, ali ovde u centru Balkana, u tom multipraktiku duša, ambicija, rajskih i genetskih potencijala, srećan sam da sam sa 46 godina živ i zdrav, da radim ovaj divan posao jer gluma mi otvara mogućnost da se bavim svim i svačim. 

(Oliver Frljić: Nacionalno raspamećene budale nisu specifikum samo za Ex-Yu prostor, to je korov koji uspeva svugde!)

Pevao si u bendovima Vrooom i Deca loših muzičara, a sada imaš Psihobilje?

U prethodna dva benda nisam insistirao da se izvodi moja poezija, moji tekstovi. I sada sam, kao mučenici koji predano čekaju pravi trenutak, dočekao taj treći muzički čin da mogu svoju poeziju da počnem da koristim na pravi način. Pišem pesme za Psihobilje, koji je klasičan rokenrol sastav, koji svira i pank i fank. Tu su Petar Vukašinović, koji je inače producent, i nas tri glumca: Luka Tabašević, Nikola Glišić i ja. Može biti interesantno i što se tiče muzike, ali i snimanja spotova.

O čemu pevate?

Tekstovi su uglavnom nastali na osnovu mojih ličnih, intimnih zapažanja. Jedna koja je baš dobro prošla na poslednjoj svirci zove se Gubitnik. Inspirisana tezom da su muškarci grubijani, neandertalci izgubili bitku u 21. veku i da je gube svakim danom. Ja sam od onih koji se uvek trudio oko svoje suštine, svoje supruge Sandre i kćerke Sofije. Imao sam potrebu da kažem muškarcima kako moraju da se promene. Izgubio sam ženu, prepadoh se sam, eh da sam žena, ne bih bio nasilan. Izgubio sam ženu, nemam šta da joj dam, eh da sam žena, ne bih nikad ostao sam. 

Dobro je da čujemo i taj kritički glas muškaraca o muškarcima.

Iritira me i teško mi pada količina inercije kod muškaraca, taj gubitak radoznalosti i iznalaženja mogućnosti da život svojim ženama učine lepšim. Nije u redu da jedeš pasulj, igraš sportsku kladionicu i piješ pivo svaki dan. Možeš da odeš na pijacu, odabereš svinjska rebra, kupiš cveće i na toj pijaci se divno provedeš sa svojom ženom. Za ovih 46 godina, ne računajući mog oca Vladu koji mi je bio velika podrška, uvek sam imao veće razumevanje od žena kada se nađem u nekim delikatnim situacijama. Osim toga, mogli bi muškarci da nose više boja na sebi da vidimo šta to može da izazove.

Ti si pravi maneken boja.

Jesam, od pozorišta, do intimnog života. A i žena mi je dizajner. Otkako sam počeo da se bavim glumom, imao sam potrebu da pravim svoj mali intimni fundus. Kada neka predstava prestane da se igra, zadržavao sam komade koji su mi bili bitni i onda sam ih posle kombinovao. A imam trip da sam svakog dana kada izađem u nekom drugom filmu. To je avantura sama po sebi, a i zanimljivo je što sam biraš žanr.

Koji je aktualan sada?

Herojska pobeda. Nekada se taj „film“ na ulicu prenosio iz mojih snova. Pogotovo što sam mesečar. Dešavalo se da se te neke detalje, sitnice koje sam sanjao prenesem u oblačenje.

U čemu se ogleda to mesečarenje?

Još dok sam bio klinac, sedam-osam godina, burazer mi je skrenuo pažnju da sam u snu držao neke političke govore. Novobeogradsko sam dete, stanovali smo u blizini Geneksa, u 33. bloku i starijem bratu zastaklili su terasu i napravili sobu gde je noću radio. Ja sam u sred noći otvorio prozor od te zastakljene prostorije i krenuo da držim neki govor koji je trajao dvadesetak minuta. Ne znam iz koga prabića se to pojavilo. A neka mesečarenja bila su traumatična, pogotovu za moju Sandru, dok sam još pio. To su bilo horor situacije, a od kada sam prestao da pijem, to se opet vratilo na neke pitomije oblike.PageBreak

Kada si prestao da piješ?

Pre četiri godine, u 42. godini, tačno na 30 godina od kada sam počeo da pijem. Mi u blokovima pili smo banatski rizling od dvanaeste, i to prilično redovno, a pušili smo astor od osme. Shvatio sam da će to biti jedna kvalitetna promena, da će mi sačuvati energiju koju imam, da ću imati više vremena i da mogu da produžim neki dan ovog blesavog života.

Je l’ bilo teško doneti takvu odluku?

Ne. Čak vrlo jednostavno. Samo je bilo „ćao“, samo sam se dogovorio sa sobom. Naša profesija povezana  je sa boemijom, ali to vreme ipak se više odnosi na period SFRJ kada su čuveni glumci imali samo po sedam, osam predstava mesečno. Ili poznate priče iz bifea Ateljea 212 gde su nastajali i neki odlični dramski tekstovi. Oni su mogli po čitavu noć da sede u bifeu, ali sa mojom generacijom stigli su novi uslovi, taj neki liberalno-kapitalistički ritam koji nas je ubacio u brzu utakmicu i jurnjavu za poslom. Došli smo do toga da svakog jutra moramo da letimo na sve strane i, nažalost, tu nema mesta za boemiju. Osim toga, pogledaj samo koliko je velikih glumaca u poslednje vreme otišlo. Oni nisu uspevali da se odmaraju, da se regenerišu... Svaki umetnik mora da pravi pauze. Jedna od prvih stvari koje sam prihvatio od svog oca jeste ono kada mi je Vlada rekao: „Dete, moraš da se odmaraš, da se organizuješ, da planiraš odmor.“

Kakav je on bio ćale?

Genijalan. Nas je trojica, stariji brat Rastko je profesor srpskog u gimnaziji, mlađi Jakov je isto glumac, a Vlada i Tanja bili su šezdesetosmaši, hipici i glavna stvar u stanu bile su nam knjige i ploče. Nas trojica smo potpuno različiti i oni su težili da se naši životi razvijaju potpuno autentično. Moje odrastanje bilo je potpuno anarhističko i beskrajno sam zahvalan na tome što sam imao njegovu podršku kako to nije bilo za očekivati, sudeći po nekim uobičajenim standardima. To što sam zadržao veselost i životnu vedrinu prvenstveno je zahvaljujući njemu.

U čemu se ogledala ta podrška? 

Kao dete pravio sam dosta incidenata, bežao sam od kuće, a prvi put pobegao sam sa šest godina, posle svađe sa bratom. Jednom ću sigurno da snimim film o tome. Tako sam sa Novog Beograda peške stigao na drugi kraj grada, do Kalenić pijace, gde su stanovali baba i deda, taj deo mi je bio poznat. A onda sam krenuo nazad, ali nisam želeo da se vratim kući, već da svoj život nastavim samostalno. Na Terazijama sam sreo Slavka Štimca, koji je primetio da lutam i pitao me je da li hoću da idem sa njim taksijem do njegove tadašnje devojke Sonje Savić. Tada vidim čudesnu Sonju Savić, u tom neurednom stanu, koja ga prekorno pita: „Šta mi dovodiš ovu decu?“ Kasnije me je pitala kako se zovem i onda su ustanovili da sam ja Vladin sin. Tako sam proveo divan dan sa njima. Sad većina očekuje da posle takvog incidenta, gde je brat izbudio miliciju i čitav Novi Beograd, a keva sve novobeogradske škole, tražili su me i po Zemunu, slede teške batine i neizlazak na tri meseca. Vlada je za vreme mog bekstva bio u Radio Beogradu i kada su me konačno doveli kući, srećni jer su našli malog Ivana, on me je samo pitao: „Šta je bilo?“ I ja se tu rasplačem.

A u toj Vladinoj rečenici da šestogodišnje dete pita: „Šta je bilo?“ sadržana je sva suština?

Kada je dobio jednogodišnju stipendiju Petera Brooka, genijalni Vlada odlučio je da vodi celu porodicu u Pariz. Imao sam 11 godina, tamo sam proveo celu školsku godinu i sȃm sam išao svuda, koristio metro, imao je poverenja da se neću izgubiti.

Jedna stvar ostala mi je nejasna: ukapirao sam tvoje bekstvo, ali kako ti na Terazijama odjednom komuniciraš sa Slavkom Štimcem?

U tom trenutku Bruce Lee je svetski heroj, a Slavko, čovek iz Salaša u malom ritu, domaći. To su moja dva junaka. Tamo gde je sada trolejbuska stanica na Terazijama stajali su belo-narandžasti beogradski taksiji, a meni je bilo interesantno da pričam sa taksistima. Naslonjen na telefonsku govornicu nešto sam ih zapitkivao. Bili su predusretljivi, a onda je naišao Slavko i primeti kako ga gledam. Kaže kako sam sladak mali, a taksista mu odgovara: „To je mali ganci, već sat i po priča sa kolegama.“ I on me pita: „Hoćeš da se voziš sa mnom, idemo kod moje devojke i vodim te na viršle.“ Proveo sam s njima desetak divnih sati.

Tekst: Aleksandar Đuričić

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/