Ona je filozofkinja, teoretičarka medija i estetike, profesorka na Fakultetu dramskih umetnosti, žena sa stavom, koja uporno odbija, uprkos raznim ponudama, da pripada bilo kome osim sebi, svojim prijateljima i svojoj kolekciji lutaka. A ima zavidnu količinu najraznovrsnijih lutaka koje sakuplja još od detinjstva. Ovom razgovoru prisustvovao je gumeni čovečuljak Zubadin Srećković, koga Divna Vuksanović od 1991. godine, kada je na jedan dosta čudan način ušao u njen život, nosi svuda sa sobom. Zubadin je u međuvremenu postao kolektivni alter ego družine Mladi grašak, koja i formalno i neformalno deluje u kulturi, medijima i društvenom životu. Zubadin je postao više od maskote i Divna ga je sa svojim prijateljima zahvaljujući sistemu igre oživela, čak mu je pozajmila i svoj glas, tako da se na Youtubeu može čuti kako gospodin Srećković divno peva. Pošto me je slikala sa Zubadinom, razgovor je mogao da počne.

Doktorka, koja je dijagnoza aktuelne medijske scene? Hoćemo li umreti od rijalitija? Ili steći trajni imunitet?

Rijaliti su poseban fenomen savremene televizije, a nastali su zapravo na radiju. Oni sami po sebi kao format nisu ništa rđavo. S jedne strane, proistekli su iz koncepta skrivene kamere, a s druge strane, imali su taj direktan prenos po kome se televizija razlikovala od svih drugih medija i tako je to postalo rijaliti program. Taj format može da se ispunjava na različite načine. Nisu svi rijalitiji po definiciji nešto što podrazumeva prisustvo opskurnih likova, socijalni darvinizam... Ali,  upravo zbog profita i komercijalnog efekta tih programa procenjeno je od strane vlasnika medija i urednika da oni rijaliti programi koji donose najveću dobit i privlače pažnju publike, a samim tim i oglašivača, treba da budu takvi da favorizuju ispoljavanje najnižih ljudskih nagona. To se uglavnom svodi na sferu seksualnosti i agresivnosti, a psiholozi koji učestvuju u odabiru tih protagonista biraju najekstremnije ličnosti koje će na radikalan način privući pažnju gledalaca. S druge strane, labavi scenariji koji se iz dana u dan prave za te programe tako su strukturisani da im je glavni cilj da izazovu šok. I tome nema kraja. Ima mnogo primera u svetu da su učesnici rijalitija, zbog posledica onoga što su pretrpeli u tim programima, izvršili samoubistvo, dešavala su se silovanja i najraznovrsnija posrnuća.

Čini se da onu  Warholovu  „svi ćemo biti slavni 15 minuta“, sada možemo prevesti na „svi ćemo biti u rijalitiju bar 15 minuta“.

To je prvi problematizovao film Trumanov šou. Nove generacije zapravo počinju svoj život u rijalitiju, što nije neka nadrealna slučajnost. Bilo je situacija u stranim šou programima da se deca rađaju u rijalitijima i to je njihova prvobitna realnost, ne znaju za svet izvan te realnosti. Takav jedan pokušaj postojao je i na TV Pink, pa se razrađivala ideja o rađanju deteta unutar rijalitija koja, s obzirom na to da ova sredina još ima neke elemente tradicionalnog vaspitanja - nije prošla, osim u štampanim medijima. Sada se rijaliti konstruišu, kao nekada serije, da traju po dvadesetak godina. Svi smo mi promenljivi kao posmatrači ili protagonisti, ali šou treba da ide dalje. I da sam sebe izdržava. Kao neka serija simulacije i simulakruma koja se ulančava i ta serija guta sam život. Život nestaje i preliva se u rijaliti šou.

A sada jedno teško pitanje: uporedite televiziju nekada i sada.

Ja sam generacija televizije koja je kasno otkrila nove medije i internet. U teoriji se taj fenomen vezuje za „digitalne imigrante“, one koji prelaze iz jedne medijske platforme u drugu. Generacija koja je nastala u doba interneta i kojoj je to prvi medij sa kojim ima kontakt  su „digitalni domoroci“. U vreme kada je televizija nastajala bila je koncentrisana na informaciju i u to doba za čitavu sferu novinarstva vezivala se ideja „objektivnog informisanja“. To je bila mantra, koju je prethodno pokušao da demantuje McLuhan svojom idejom da je „medij poruka“ i da poruka koja se plasira putem televizije nije sadržaj, već sama struktura medija. Tako se objašnjava uspeh žanra „no comment“, koji nema verbalnog sadržaja, ali se insistira na slici koja „govori više od hiljadu reči“. Taj žanr je još vrlo popularan. Tako je televizija shvatila značaj slike u odnosu na tekst, shvatila je moć tehnologije u odnosu na tradicionalni sadržaj i izgubila je vremenom vezu sa realnošću. Danas je televizija velika industrija zabave, ono što se teoretski zove „infotejnment“, što će reći da bi se informacije plasirale kao roba, treba da imaju nešto od momenata spektakla. A s druge strane, zabava treba da informiše kao rijaliti šou programi, za koje jedan broj urednika bezobrazno tvrdi da su edukativnog karaktera jer govore o životu oko nas. To je, naravno, netačno jer taj „život“ se medijski proizvodi, on se ne živi. Ničeg autentičnog u sebi nema, to je jedan nadrealni svet koji stvara televizija, koja je posle farmaceutske i vojne, treća industrija po snazi kapitala. Ta je industrija, ne bih čak mogla da kažem ni industrija laži, već industrija proizvodnje života. Najčešće je kič jer je neautentična. Nije ni treš, jer je treš autentičniji od kiča, a televizija je negde na pola. Današnja televizija plasira privid realnosti i proizvodi realnost, a nekadašnja televizija imala je tendenciju da se približava realnosti i da nas obaveštava o tome i da negde ima očuvani deo istine koji danas televizija, ne skrivajući to nimalo - nema.

Kuda ide svet zabave, gde su glavne vesti kako je neka pevačica pretučena ili gde možemo da pratimo izveštaj sa sahrane roditelja učesnika rijaliti programa. Šta je tu zabavno?

Zabava se emancipovala kao posebna kategorija i čak kao neka vrsta identiteta medija, ona je u prvom planu. S obzirom na to da je velika konkurencija, u tom segmentu kao zapaženo prolazi, kao i u slučaju rijaliti programa, samo ono što je ekstremno. Što ne mora da znači da je zabavno, ali privlači pažnju. Dakle, moć atrakcije je nešto što je ključni kriterijum za plasiranje takvih sadržaja. Kada se malo bolje pogleda kako su strukturisane te „zabavne“ informacije, reč je o istom. Dakle ne o različitom, nego o istom i tako se svet zabave pretvorio u svet dosade.

Šta se dogodilo sa onim što se nekada zvalo „intelektualna elita“?

Ona je marginalizovana i zamenjena kvazielitom koju čine skorojevići, nekompetentni,  štetno ambiciozni, oni koji nemaju meru i ponašaju se kao društveni penjači. Vidljivi deo te elite, čak ne ni finansijske, već političke jeste estrada i od tog soja proizvedena je jedna kvazielita koja je popunila medijski prostor. Tako je stvoren privid da je elita nestala. Nje ima, ali nije medijski prisutna. I to je politički osmišljen potez. Autentični pripadnik intelektualne elite jeste neko ko je korektiv sistemu i ko nužno taj sistem kritikuje. Sistem je inteligentniji ukoliko ima više onih koji ga kritikuju i dovode u pitanje. 

Hajde sada da okrenemo igricu: svakodnevno ste kao profesor u kontaktu sa mladim generacijama, one nose neku novu energiju, koja su to svetla koja vidite u ovom tunelu?

Jednom prilikom gostujući na televiziji, napravila sam stravičnu omašku koja verovatno govori o tome kako doživljavam svoju misiju u obrazovanju. Pitali su me gde radim, i ja spontano rekoh: „U mrtvačnici“. Nastao je tajac. Tada tek shvatim šta sam rekla i pokušam da introspektivno osvestim kako sam tako nešto izgovorila, što nije običan lapsus. Froud mi je svedok. Kroz čitav sistem obrazovanja, od malih nogu, deca se ne uče da slobodno misle i kreativno deluju već se traži poslušnost. Već na predškolskom uzrastu se tako modeluju, takva je osnovna škola, takva je srednja škola. I onda upisuju fakultet i dolaze na časove estetike i filozofije medija gde očekujem da kritički misle i gde se nastava odvija kroz dijalog kao u Sokratovo doba. Međutim, tada shvatam da su deca ubijena. Nemaju volje za promenom, nemaju nadu u budućnost, niti mehanizme i vizije da nešto treba menjati, nego stvari uzimaju zdravo za gotovo, drugim rečima - ne misle. A osoba koja ne misli neupotrebljiva je, mrtva. Onda je moj zadatak da reanimiram te mlade ljude, da im dam veštačko disanje, da ih vratim mišljenju, da im vratim percepciju, u krajnoj liniji da ih vratim prirodi. Nastavu im držim ispod drveta. Uopšte ne koristim savremene medijske komunikacije, koje su vrlo trendi. Te mlade ljude treba ohrabriti da ožive. Ne govori se uzalud da prisustvujemo masovnom procesu „zombizacije“. To je upravo to mrtvilo koje zatičem, sa ponekom iskrom u dečijem oku koju mogu da razgorim. Moj zadatak je da iz te kolektivne mrtvačnice izvučem što više života.

Kao profesorka estetike kako ocenjujte sadašnji trenutak?

Postoji kod Gilloa Dorflesa nekoliko termina koji bi mogli da se primene na estetiku svakodnevnog života u Srbiji. Jedan je „disharmonija“, dakle škripa, ne ni buka, nego baš škripa. A drugi je „ruševina“. On smatra da je postmoderno doba praktično doba ruina, a ono čemu smo mi danas svedoci jesu masovna rušenja koja prati i neadekvatna izgradnja. Gledajući istorijski, ovo je vezano za doba varvarstva. Kada stignu varvari u neki grad, sruše i spale sve što im ne odgovara, a naročito one političke simbole koji im se ne uklapaju i onda grade sve iznova. Nama nije potreban rat, mi sami rušimo. I sada živimo u jednom gradu, mislim na Beograd, gde se navodno mnogo gradi, ali treba obratiti pažnju na to šta se i koliko ruši. Živimo u doba ruševina. 

Jedna od posebno alarmantnih stvari je, čini mi se, što nam je toliko zagađen javni prostor da nam je uništen i rečnik. Postao je otrovan. 

Kada je reč o rečniku, a ja bih rekla o gubljenju i nestajanju jezika, to više nije stvar pisma, već osnovne kulture. Statistika govori da je u Srbiji sada 7, 9 odsto visokoobrazovanih ljudi, uključujući i one koji su završili i trogodišnje studije i privatne fakultete, koji su takođe deo rijaliti programa, čast izuzecima. Ukoliko su intelektualci u ovoj zemlji statistička greška, a uz to je dobar deo njih korumpiran, a dobar deo marginalizovan do gotovo nevidljivosti u medijskom prostoru, onda je to omogućilo neobrazovanoj, nepismenoj većini, da stupi na scenu. Da pokaže šta ne zna. Tako u javnom prostoru, osim psovki, koje više nisu izuzetak nego pravilo komuniciranja, sve više se sreće onomatopeja. Sada se ljudi sporazumevaju kao divlja plemena. Ne kažem da je to realna slika, ali pitanje je vidljivosti. Danas su primitivizam i agresivnost vidljivi u odnosu na kulturu, samim tim i jezičku, i pristojnost.

Kako smo došli do toga da je rečnik u većini informativnih emisija prljaviji nego na pijaci.

Ja pijacu ne bih potcenjivala.

Mislio sam na kamionsku pijacu. 

Tradicija, duhovna tradicija i nešto što se transgeneracijski razvijalo, ne može tek tako da nestane nekim medijskim bumom. Teško ćemo mi, koji smo se ozbiljno obrazovali, osim ukoliko nismo povedeni materijalnim interesima, osiromašiti svoj rečnik, početi da se ponašamo agresivno samo zato što to tržište od nas očekuje. Ali generacije koje odrastaju uz rijaliti programe, slab obrazovni sistem i porodicu koja jedva opstaje, nateraće da se takmiče u toj komunikaciji koja se odvija iz stomaka. Njihov primitivizam društvo potkrepljuje umesto da sankcioniše. Tako ćemo dobiti jedno novo varvarstvo u koje smo već zakoračili, za koje krivicu ne snose samo mediji, već čitavo društvo i takozvani sistem vrednosti koji puca po svim šavovima. A ti najprimitivniji su najlakši za kontrolisanje, oni nemisleći i nekultivisani se najlakše manipulišu. Dokaz je upravo ova stvarnost koju živimo. A mediji su samo tu da podstaknu novu primitivizaciju društva, koje se već raspada, po svim osnovama, od teritorije pa nadalje.

Kako biste nekom strancu objasnili što srušismo kuću Đure Jakšića?

To je jedan rušilački entuzijazam koji me podseća na radne akcije, ali u obrnutom kontekstu:

„Sruši sve što smeta ideji obnove i rađanja jednog novog sistema vrednosti.“ Ruše oni koji ne znaju vrednost onoga što je porušeno. Ovde pre svega ruši neznanje.

Tekst: Aleksandar Djuričić