Preuzeti funkciju kreativnog direktora američke modne institucije dok Nedelja mode u Njujorku iz sezone u sezonu beleži porazne kreativne rezultate, izazov je koji je mogao prihvatiti isključivo Raf Simons. Ovaj tvrdoglavi Belgijanac, sam po sebi legenda savremene mode i to pogotovo one muške, drugu sezonu zaredom vodi kuću CALVIN KLEIN u nepoznato. Simons je biće navika, a njegove navika je ljubav prema savremenoj umetnosti i intelektualni pristup odeći. To su dva elementa koja prosečni američki kupac nužno ne shvata iako postoji klika koja Rafa beskompromisno obožava. 

Pre svega valja naglasiti zašto je Simons otišao iz francuskog diva Dior. Iako je njegova funkcija glasila „umetnički direktor“ Simons zapravo nije imao nikakvu kontrolu nad poznatim osobama koje će predstavljati Dior niti nad ogromnom beauty industrijom čije je reklame hteo da kontroliše. Globalni Dior ima previše celina unutar kuće koji se bave specifičnim poslovnim smerovima te ne dozvoljava međusobno preplitanje. To je jedini i osnovni razlog zbog kojeg Simons u neočekivanom spletu okolnosti nije hteo da potpiše novi ugovor. 

Od Calvin Kleina Simons je dobio potpunu kreativnu kontrolu nad svakim aspektom brenda: od pret-a-porter linije pa sve do donjeg veša i parfema. Fascinantan je to uspeh u vremenima gde poslovnjaci u odelima diktiraju modu. Čak ni njegov najveći neprijatelj, Hedi Slimane, u Saint Laurentu nije mogao da stekne kontrolu nad beauty sektorom kuće. Simons je tako postao jedini dizajner današnjice koji ima pravo da odluči koja će vrsta mramora biti na podu prodavnica, ali isto tako kakvu će kampanju snimiti njegov tim za „zlatnu kravu“ Calvina Kleina: donji veš. Profit nikada nije donosio pret-a-porter već donji veš i jeans, to su dve linije koje uz nezaobilazne i kultne parfeme kući donose milijarde. Ali. pitanje je šta će se dogoditi sada kada je Raf preuzeo kontrolu? 

Sto se tiče donjeg veša „na površinu“ je izvukao starije muške modele koji su veliki odmak od seksi prezentacije Kelvin nabildovanog „američkog dečka iz komšiluka“. Da situacija bude još kompleksnija - prva kampanja odrađena je na „mršavom“ modelu ispred radova umetnika Richarda Princea i Andyja Warhola što je bez sumnje dodatno zbunilo ljubitelje CK donjeg veša. Već u roku od 24 sata pljuštale su kritike kako Simons precenjuje američku publiku odnosno postavlja se u superiorni kritike nad inferiornom Amerikom. Inferiornom kad je reč o poznavanju savremene umetnosti i evropske estetike. Krucijalno je shvatiti kako Amerika nisu Njujork niti Los Anđeles. Te dve metropole deluju same za sebe te ne predstavljaju ono sto Amerika zapravo jeste. To su gradovi gde vlada modna i zabavna industrija, metropolisi sveta prepuni globtrotera koji traže svoj put uspeha. 

Simons predstavlja svoju viziju „amerikane“ odnosno evropsku percepciju naivne Amerike koja je svojim estetskim pristupom nama često apsurdna ako ne i smešna. Pa je tako u svojoj prvoj pret-a-porter kolekciji za Calvin Klein Simons prikazao karirane kapute „presvučene“ plastikom čime je namerno aludirao na sofe obložene plastikom koje su se decenijama nalazile u milionima američkih domaćinstava. Od američke zastave na travnjacima svih kuća u predgrađima napravio je suknju dok je jeans od glave do pete predstavio kao militantnu uniformu. U septembru ove godine ponovno se zaigrao sa umetnošću pa je odlučio da aplicira printove Andyja Warhola na odeću. Tako se na jednom od modela pojavljuje notorno kontroverzni Warholov print old sparky odnosno Electric Chair iz 1964. koji je inspiriran električnom stolicom iz smrtne komore zloglasnog Sing Sing zatvora u Njujorku. Treba izdvojiti i print Sissy Spacek iz horor filma Carrie koji je isto tako upotrebljen u kolekciji za proleće/leto iduće godine. 

Nama, modnoj publici, sve su to privlačni simboli koje želimo da nosimo sto pre i da ih pokažemo, ali sta je sa generalnom javnošću? Moda se ne dizajnira za nekoliko hiljada pratilaca iz industrije. Brojke prodaje isključivo pret-a-porter kolekcije ne postoje i teško ćemo ih dobiti zasebno. Nove kampanje izazivaju suprotna mišljenja, ali treba se setiti da su se tabori ne tako davno žestoko podelili i kad je reč o Saint Laurentu. 

Calvin je svakako priča za sebe, ali koliko će stranica ta priča trajati - pitanje je na koje je teško pronaći odgovor. Još jednom treba podsetiti kako je CALVIN jedini još uspešno živući brend iz lige američkih legendi. Ralph Lauren izgubio je svoj tron te je prodaja kao i percepcija kuće pala na nikad niže grane dok Donne Karan više i nema. Ova trojka napravila je revoluciju američke mode te ženama pružila ono što danas zovemo power dressing te u nju ne možemo uključiti Michaela Korsa i Tommyja Hilfigera koji dolaze kasnije iz drugog kreativnog ugla. 

Pariz više nego ikad gazi sve pred sobom i odnosi američke dizajnere u svom smeru. Vera Wang, Altuzarra, Rodarte, Proenza Schouler i mnogi drugi već su napustili Njujork. Intrigantno je kako avangardni Belgijanac sada drži američku modnu zastavu, ali pitanje je koliko snažno i koliko dugo? 

Tekst: Grgo Zečić