Našle smo se u Novom Sadu, u restoranu Petrus jer Jovana Balašević, osim ćerke Simone, ima i bebu Petru. A bebe ne vole kad mame putuju bez njih. 

Jovana je stigla sa majkom Oliverom, a Sonja Vukićević sa ćerkom Hristinom Popović. To je bilo skroz namerno jer iz niskog starta ulećemo u mitski odnos majki i ćerki, sa svim mračnim olujčinama i svim dugama i jednorozima koje ta veza nosi. 

Kao majka četvorogodišnje Lane, uskočila sam na ovaj voz sa zadnjim namerama.

Maja: Ljudi dosta znaju o vašim životima, hteli vi to ili ne. 

Olivera, verovatno vam to nije lako padalo dok su vam deca rasla? 

Olivera: Naša deca uglavnom su stasavala u vreme kada su počeli da stasavaju i tabloidi...

Jovana: Ja sam imala problema u sazrevanju, verovatno i kao najstarija, prvo dete od troje. U osnovnoj školi, svaki put kada me prozovu, osećala sam se kao da je - pa, prozivka, je l'. Kad kažu Jovana Balašević, ja ustanem i počnem da govorim, ali i da plačem. I nisam mogla da objasnim zašto. 

Maja: Okej, Sonja, ti baš nisi bila Balašević, ali bila si poznata u svom poslu? 

Sonja: Ja sam ipak, ružno je reći, samohrana majka - ali to sam bila. Moj bivši muž bio je veoma daleko, u Africi, prosto sam sama odgajila Hristinu... Izvinite, ne znam šta mi je, meni se plače.

Maja: Već?

Našle smo se pre pet minuta. Sonja plače. Hristina automatski hoće da umre od smeha u ekspertskom potezu navežbane samoodbrane. Jovani se oči pune suzama. Sad i ona plače, bez glasa. Olivera klima glavom, ona je tvrđava. 

E, oko takve teme smo se okupile.

Nazad na priču.

Hristina: Nisam znala da mi je mama poznata, nikada se o tome nije pričalo, trudila se da imam isti tretman kao i svako drugo dete. Međutim, pošto sam bila dete - glumac, i pošto sam igrala u filmovima i predstavama, onda sam imala neke benefite u getu, na Voždovcu. Mene nikada niko nije tukao, ni maltretirao. „Je l' to ona glumica?“ „Glumica, ćerka one balerine.“ Znači, ja sam imala status zaštićenog svedoka na Voždovcu. 

Kada je počeo rat, imala sam 10 godina, otišla sam da živim kod oca u Nemačkoj na godinu dana - i znate ono: bilo mi je strašno da me tamo niko ne poznaje, niko ne zna da ja glumim u predstavi?! Onda sam se žalila Sonji, a ona kaže: „Bože, ti ko operska pevačica iz Narodnog kad ode u penziju... E, tada sam to obavila, da nikad više u životu ne moram.

Maja: Suštinska razlika između vaših polazišta - Jovana je uz Oliveru imala tu jaku očinsku figuru, nekoga oko kog se sve vrtelo, dok su Sonja i Hristina bile sasvim upućene jedna na drugu?

Sonja: Da, i ja sam je stalno vodila u pozorište, svaka turneja, ona sa mnom... Drugo, živela sam kod roditelja i do njene 22. godine nas dve smo spavale u istom krevetu i delile ga sa mečkama, slonovima...

Hristina: Sve dok se nisam udala.

Sonja: Jedva je čekala, suštinski, da pobegne.

Maja: Jovana, vas dve niste spavale u istom krevetu?

Jovana: Ne, mi nismo. Ali, imale smo patološku vezu, i sa sestrom i sa majkom je tako. Kad sam se udala, bila sam trudna pet meseci i sa 32 otišla sam iz porodične kuće da živim sa mužem... Ona je bila vrlo kruta, rekla je: „Tako i treba, skini mi se sa grbače.“ Sećam se te scene, ja peglam u stanu, kao u italijanskom filmu, i plačem... Muž me pita: „Zašto plačeš?“ Ja mu kažem kako zamišljam svoju kuću, sobu sa zategnutom posteljinom, kako je to prazno i pusto, a oni sami. Pošto se i sestra udala te iste godine. On kaže: „Pa meni je strašno, osećam se kao da sam te kidnapovao!“ I to nikada nije prestalo, ta moja patnja, i za kućom i za njima. Nikada neće prestati, naprotiv, biće gore kako starim. Ali, bože moj, zato se bavim poslom koji je meni kao terapija.

Maja: Kako je Olivera doživela taj odlazak - obe ćerke u istoj godini?

Olivera: Pa, moja majka, koja je bila samohrana, bila je, onako - drvoseča golubijeg srca; bila je vrlo direktna, zahtevna, a kada je moj brat napunio 18 godina, otvorila je vrata i rekla:„ Sad ideš u život!“ Za mene je to bilo strašno, to me je šokiralo. Ja sam mlađa od njega četiri godine i kada sam napunila 18, završila sam gimnaziju i sa koferom krenula u Novi Sad na studije. 

Ja sam drugo dete, pa sam došla u njenoj nervozi - materijalnoj, i njenoj ličnoj, i sa njenim partnerom. Baš nije želela da me rodi, i onda je žena pribegavala metodama tih  50-ih godina - stavljala je kamen na stomak dok spava. Samo da se ne rodim. Kažem - moje srce je počelo da kuca ispod kamena i, zaista, važim za vrlo upornu, jaku osobu. Posebno posle svih vatrenih okršaja, havarija kroz koje sam prolazila i u životu, i u braku, i sa decom. Nažalost, moje majke više nema, i taj kamen pod kojim je ona mnogo mi je teži od onog koji sam ja osećala u njenoj utrobi. 

I dalje mislim da je veza između majke i ćerke vrlo posebna. 

Jovana: Porodila sam se desetak dana pred Novu godinu. Igrom slučaja bio je carski rez. Ona mi je rekla: „Ni slučajno da ti nisi kitila jelku, ti si sečena, ne smeš da se istežeš, nemoj da se penješ na stolicu, napravićeš pizdariju.“ Ja joj kažem: „Pa naravno, neću. Saša će to, pobogu, da uradi.“ Pola jedanaest, 30. decembra, zvoni mi telefon, ona me pita šta radim - a ja, naravno, kitim jelku. Kažem: „Ništa, uživam.“ Pita me da li se odmaram, kažem joj: „Normalno.“ Držim telefon i kačim, taman treba skroz gore da se pružim, a ona kaže: Malo vam je vrh nakrivo. Ja kažem: „Šta?“ Imam veliko staklo sa ulice, može da se vidi moja dnevna soba. Okrenem se u šoku i vidim sliku koji će mi zauvek ostati u sećanju - samo silueta koja maše u mraku, sa kapom, krznom... Mislim da niko ne može da zameni tu vrstu brige - ni prijateljica, ni sestra, ni brat, ni tata, muž pogotovo ne. Večiti stražar. To može samo majka.

Sonja: Mi smo imali interesantnu situaciju u našoj kući. Sve žene na kraju ostaju same - moja baba, moja majka, ja, i Hristina. Četiri žene sa dugom kosom... 

Maja: Tolika je vaša vezanost, toliki uticaj. Kako je ispalo da ste Hristina i ti, bar na prvi pogled, skroz drugačije?

Hristina: To je borba. Smatram, na primer, da vezanost nije dobra, ali da je povezanost dobra. Trudim se, i otkad mi se dete rodilo, meditativnim tehnikama svako veče otklanjam bilo kakvu vezanost za mene jer smatram da, ako je bilo ko vezan, ne može da se razvija kako treba. Ja sam malo buntovnog karaktera, a Sonja je bila oberšturmfirer - red, rad i disciplina. Ona je sada divna i blaga sa mojom ćerkom, tako da se prosto pitam što ja nisam imala taj tretman. Nju samo hvali, podržava...

Maja: Čekaj, u stvari, Sonja, da li si ti baba, ili kako? Ja sam, na primer, imala jednu babu i jednu „nanu“.

Sonja: Ne, baba sam. Čista baba.

Olivera: Ja sam Olja. Tako me Simona zove.

Maja: Za razliku od Hristine i Sonje, vas dve, Olja, delujete kao dosta slične?

Olivera: Imala sam 21 kada se rodila Jovana...

Jovana: Kad se malo zapustim - izgubila živce, neispavana - ona mi kaže: Ne radi to, nećeš biti autoritet. Moraju da ti se dive, ti kreiraš sve što će oni biti. Ne možeš da šetaš tako neočešljana, depresivna, u trenerci. Onda samo dođe uveče sa kesom, kaže: „Obuci to, nemoj da te se Simona stidi.“ 

Hristina: Pa da - vaspitavanje deteta, ja ne verujem u to. Ono što si ti, time ih vaspitavaš. Meni su malo duple poruke slali - kao, nemoj da pušiš, a puše i ćale i keva. Ja se sad menjam da bi Luča bila kako treba. Ne pušim, ne pijem. Ako ja cirkam i pušim, onda nemam prava da kažem da ona to ne radi. Vi meni, recimo, niste postavili nikakve granice.

Sonja: Nismo.

Hristina: A to nije zdravo. Mislim, baš ste imali sreće. 

Maja: A možda je upravo to poverenje nešto zbog čega sâm sebe kontrolišeš, da ne bi razočarao te roditelje koji ti toliko veruju? 

Sonja: Ja lično mislim - to kako živiš, a svakog dana te to malo biće gleda - znači, nit kradeš, nit si pokvaren, to mora da se primi. I dete tačno zna granicu.

Hristina: Mora da je to. Jer, imajući u vidu da sam iz porodilišta stigla u sobu okrečenu u crno, s dva ogromna psa koji su se zvali Alah i Šejtan, stvarno sam dobro ispala.

Nastavka pročitajte na sledećoj stranici:

PageBreak

Maja: A sad, čuveno pitanje ambicije. Sonja je bila veoma uspešna u svom poslu, pa je Hristina preuzela tu radnu etiku i taj poriv... A vi ste, Olivera, imali nezahvalnu ulogu kao supruga nekog toliko poznatog i ostvarenog. Kako ste s tim izlazili na kraj? Da li ste svoju ambiciju projektovali na ćerke, ili niste ni za čim žalili?

Olivera: Nakon tri godine braka imala sam ulogu u seriji Pop Ćira i Pop Spira. Nakon emitovanja stizali su pozivi od Bore Draškovića, Živka Nikolića, svih redom... Ali, moja deca bila su bebe. I ja sam tu odabrala. Jedine noći kada sam „odsustvovala“ od svoje dece bile su kada sam išla da rađam sledeće dete, i operacija slepog creva. Što se tiče moje lične ambicije i moje ostvarenosti - to je bila moja ambicija.

Maja: A opet, Jovana se opredelila baš za glumu?

Jovana: Sa 16 godina, to je bila 1996,  haos, ratovi, nestabilna vremena - izlasci su postali rizični, a stalno me vukla ulica. Tek kasnije ukapirala sam da me je ona dresirala - tipa: „Šta je bilo u gradu?“ Kao, ja to baš zanimljivo pričam, a u stvari, sve da bi dobila izveštaj. To je počeo i tata da sluša, od njega i dan-danas imam tremu, pa čak se i nasmejao. On, kome ništa nije smešno. Polako, ona meni kaže: „Tu je ulica, ti si glavna, imaš to neko dupe, svi ti trube kada prođeš, ti se osećaš bitno, to je lepo, nego šta ti planiraš da studiraš?“ Ona mi predloži glumu, kaže: „Treba polako da se pripremaš, za to imaš predispozicije, imaš talenta... A ako nećeš, nemoj. Ako hoćeš da budeš frizer, slobodno reci.“ 

Maja: Okej, vidimo svi da nisi postala frizerka. By the way, ovo je najbrži ručak koji sam u životu progutala...

Sonja: Hristinu je malo zveknuo taj divni pubertet, koji u moje vreme nije postojao. Nisam znala šta da radim. Sastanemo se ujutru u 10, u Liquidu u Njegoševoj, moje drugarice i ja, ispričam im, a one, jedna po jedna, u datim trenucima reaguju i razgovaraju s njom. Ne ja, jer mene ne bi slušala. I tako ona sad ima još tri majke pored mene. Hristina ima četiri majke.

Hristina: Imam i dve maćehe. Tatine žene. Koje obožavaju Sonju.

Maja: A da li ste se poredile sa majkama? Da li je bilo trenutaka kada ste se osećale nedovoljno dobro? 

Hristina: To je prirodan proces između majke i ćerke. Veoma je teško imati superheroja kao kevu, a da vazda ne osećaš kako nisi dovoljno dobar. Sećam se, ona dođe po mene u školu i kaže mi:„ Hajde da se trkamo do kuće.“ Žena bila juniorski prvak 400 - 800 metara. Ja ko Dimitrije Vojnov u filmu Tito i ja, jedem prašinu... tek sad, sa 33 godine, počela sam da trčim.

Jovana: I sredina te poredi. „Super si, ali što ti je lepa mama!"

Maja: Da li su vaše majke priznavale sopstvene slabosti pred vama?

Svi se zgledaju, ovo nikom ne zvuči poznato.

Hristina: Ma, kod Sonje to nije postojalo. Ja sad, pred Lučom, zaplačem ponekad. Treba da zna da je i to opcija.

I evo, prekidamo razgovor, što se kaže - abruptno. Iz roditeljskih razloga - Luča čeka Hristinu da je pokupi u vrtiću u dalekom Beogradu. Ali, hej - ovako ručaju dame koje su mame! Nikad nema vremena. Uvek je malčice haos. I to je, nekako, okej.

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/