U svojoj gotovo četiri decenije dugoj karijeri, jedan od najznačajnijih jugoslovenskih pozorišnih reditelja i redovni profesor na Katedri za pozorišnu režiju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu Egon Savin, na scenu je postavio više od osamdeset komada savremenih domaćih autora i svetskih klasika. Gotovo da nema značajnije pozorišne nagrade koju Savin do sada nije dobio. Neke od njih, poput Sterijine, na primer, čak nekoliko puta.

Beogradska publika ove pozorišne sezone biće u prilici da pogleda dve nove predstave Egona Savina: Pod žrvnjem u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i Pasivno pušenje na sceni Zvezdara teatra. 

„Komad Nebojše Romčevića Pasivno pušenje, čija se premijera očekuje početkom oktobra, politička je farsa o našoj opsesiji skorog ulaska u Evropsku uniju”, kaže Egon Savin. „Ovo je četvrta Romčevićeva komedija koju radim sa zadovoljstvom: Laki komad bila je farsa o titoizmu, Paradoks o nacionalističkom kiču, PR o petooktobarskim promenama, dok se Pasivno pušenje ruga našoj spremnosti da naivno verujemo u svakakve političke slogane”.

Zanimljiv je redosled…

Kada sam bio mali, ozbiljno se verovalo da će „Amerika i Engleska biti zemlja proleterska“. To je bio komunistički san. Posle se verovalo u Veliku Srbiju. Do Tokija. U tom nacionalističkom pijanstvu niko nije ostao trezan. Posle petog oktobra, imali smo snoviđenja o demokratiji i lustraciji; danas sanjamo o tome da ćemo postati Evropa ulaskom u EU, što je samo još jedna laž i samoobmana.

Zašto je laž?

Zato što se Evropejac ne postaje političkim uslovljavanjem i dogovorom administrativaca. Meni i mojoj generaciji život je prošao sanjajući podmetnute snove. U tom smislu, svi smo mi u velikoj meri pasivni pušači političkih laži.

Pored Pasivnog pušenja, pripremate i komad „zaboravljenog pisca“ Dragoslava Nenadića Pod žrvnjem. O čemu je reč?

Reč je o drami koja će sredinom oktobra, prvi put posle 1908. godine, biti odigrana na nekoj beogradskoj pozorišnoj sceni. Radujem se što ću biti u prilici da našu kulturnu javnost upoznam sa tom socijalnom dramom čiji su likovi beznadežno siromašni ljudi, nesposobni da pronađu izlaz iz miljea gladi, poroka, kriminala… Oni žive pored nas, srećemo ih svakodnevno i ne obaziremo se. Pod žrvnjem je predstava o stradanju siromašnih, ali i o bezosećajnosti savremenog sveta. Materijalnim bogatstvom smo opsednuti toliko da preziremo ljude koji nemaju ništa. U savremenoj civilizaciji sve su nastranosti prihvatljive, jedino je sramota i neprihvatljivo biti siromašan. 

Dragoslav Nenadić je, inače, značajan, ali – zaboravljen pozorišni pisac. I nije jedini. Naši pozorišni teoretičari i upravnici pozorišta zaboravili su mnoge značajne srpske pisce s početka 20. veka i između dva rata.

Koga, na primer?

Pored popularnog Nušića, tu su M. Predić, S. Ćorović, S. Matavulj, A. Šantić, M. Crnjanski, Z. Vukadinović, M. Bojić, T. Manojlović, D. Ilić, M. Anastasijević, M. Jovanović, P. Petrović i mnogi drugi, još manje poznati i izvođeni.

Kako to da je zaboravljen i veliki dramski pisac Aleksandar - Aca Popović, čije ste drame često postavljali na jugoslovenskim pozorišnim scenama?

Aca Popović trebao bi da bude i naš teatarski putokaz. On je čovek koji nije pripadao institucijama. Danas se Atelje 212 poistovećuje sa Zoranom Radmilovićem, Mucijem Draškićem, Mirom Trailović… Mislim da je Atelje nesuđeno Acino pozorište. U svakom smislu! Po osebujnosti i specifičnosti jezika, po samosvojnom odnosu prema srpskoj tradiciji i istoriji, najzad, po vitalnosti i duhovitosti, Aca je naš najplodniji pisac za pozorište, iako se, koliko znam, u Ateljeu od prošle sezone igra samo jedno njegovo delo. 

Kako birate dela koja ćete režirati? 

Ja sam strastan čitač. Volim klasičnu literaturu i verujem u obnovu savremenog pozorišta uz pomoć književnosti. Volim priču satkanu od uzbudljivih ljudskih sudbina; nepredvidivu i istinitu, onu koja se sigurno nekada negde dogodila doslovno onako kako je napisana. Kada pročitam takvu priču, makar u naznakama i parcijalno, dobijem želju da popunim mozaik i postavim je na scenu. To je uzbudljiv stvaralački proces preseljenja u neku drugu realnost, u drugo vreme, prostor, karaktere… I to uz pretpostavku da imam i saradnike i glumce koji tu priču, zajedno sa mnom, mogu ispričati uverljivo. 

Kada sam vas pitala kako birate šta ćete postaviti na scenu, imala sam u vidu i komad Nikolja Ostrovskog Unosno mesto, koji ste 2014. režirali u JDP-u, a koji govori o korupciji u visokim krugovima, o tome kolika je cena nepotkupljivosti. Iako napisan krajem 19. veka, ovaj komad danas je veoma aktuelan. 

Uz Mouliera i Shakespearea, Ostrovski je moj omiljeni pisac za pozorište. Čitam ga iz zabave i žao mi je što neću moći da postavim ni mali deo njegovih dela. Ostrovski je sublimirao ono najbolje od ruske književnosti i duhovitošću i neposrednošću približio se čak i nepismenom gledaocu. On je tvorac pravog narodnog pozorišta, on je prosvetitelj. Pritom, angažovan i satiričan u tolikoj meri da su mu mnoga dela zabranjivana za izvođenje. Ostrovski je pisac devetnaestovekovne tranzicije u Rusiji, naročito u zaostalim palankama gde je očigledno bilo naglog bogaćenja trgovaca koji su do juče bili robovi, gde se događala bestidna eksploatacija žena i dece, korupcija, surovost i glupost carskih službenika…. Ostrovski je uočio ljudske strasti koje su nepromenjive i ponudio ih za igranje u ogledalu groteske. 

Šta sve danas nude beogradska pozorišta? Da li je beogradski pozorišni život zaista obeležen kukavičlukom i nespremnošću da se uhvati u koštac sa aktuelnim problemima?

Naravno da pozorište treba da bude kritičko i angažovano, da promišlja i vrednuje, ali ono to čini u dovoljnoj meri. Istina, pojavljuje se obilje takozvanih zabavljačkih predstava, to je pojava takođe nužna: mora da postoji i privatno bulevarsko pozorište koje živi isključivo od ulaznica. U pozorištu, dakle, nisam primetio nikakav „kukavičluk“, koji, baš kao ni hrabrosti, nije estetska kategorija. To je opsesija onih koji od pozorišta žele da stvore političku tribinu, da takozvanim političkim angažmanom, za ko zna čije i kakve ciljeve, steknu ličnu korist i prikriju umetničke limite. Zar banalno politizirani teatar zaslužuje veće poštovanje od napora da se na sceni stvori nešto umetnički vredno? Zar nema dovoljno politike na televiziji i u štampi? Zar i scenu da zagadimo mržnjom sa ulice?

PageBreak

„Naša pozorišna realnost“, rekli ste nedavno, „je na kolenima“. Kako takvu „pozorišnu realnost“ objašnjavate svojim studentima?

Predajem režiju, bavim se problemima stvaralačkog procesa u kolektivu sa obiljem zanatskih pravila i zakonomernosti, pa ne stižem da sa studentima rezimiram i formulišem neka opšta znanja. Ipak, posle gotovo četrdeset godina rada, uveren sam da postoje dva preduslova za sreću, što rado ponavljam studentima: prvo, neophodno je lišiti se iluzija, i to iluzija i o sebi i o drugima i sa puno ironije pogledati istini u oči. Jer - jedino istina oslobađa! Drugo, ne treba se nikada ničega bojati; umesto toga, treba praviti predstave uvek i po svaku cenu. 

Svoje ste predstave tako pravili, zato su tako i dugovečne?

Moje zadovoljstvo su moje predstave koje se prikazuju godinama. Kr Janja se igra čak 23 sezone i sala je još puna! Mletački trgovac, Derviš i smrt, Tako je moralo biti, Smrtonosna motoristika, Čeif u Novom Sadu Ujkin San… Sve te predstave igrane su više od stotinu puta. I Palilulski roman ići će toliko, i Čudo u Šarganu, Pokojnik, Tartif… Dobio sam više od četrdeset nagrada za režiju, ali mi one ne znače ni blizu koliko činjenica da ljudi vole da gledaju moje predstave po više puta. 

Pitala sam vas o vašim studentima… Od koga ste vi učili?

Kao dete o muzici i pozorištu mnogo sam slušao od svojih roditelja koji su bili operski pevači. Kao student režije, imao sam priliku da slušam izvanrednog Dejana Mijača, povremeno značajne profesore i reditelje poput Dimitrija Đurkovića i Miroslava Belovića. Asistirao sam velikom Mati Miloševiću i Paolou Magelliju. Ceo život učim gledajući predstave, a danas se trudim da nešto naučim od svojih studenata. Ako ne o pozorištu, ono bar o životu u savremenom svetu. Van pozorišta osećam se nelagodu, naročito kad sam na mestima koja sam nekada voleo. U protekle dve decenije mnogo toga se u našem gradu promenilo. 

Pomenuste Miru Trailović, koja je bila ne samo upravnica Ateljea 212, nego i…

Direktor BITEFA. Mira Trailović bila je neobično probojna i sposobna žena velike energije. Bila je krupna. Sve je na njoj i oko nje bilo veliko. Imala je jaka leđa, ali je njena neponovljivost, mislim, bila u tome što je oko sebe sakupljala najdarovitije i najučenije ljude kulture i od njih pravila tim. Šteta što nikada nije bila ministar kulture, svi bismo imali koristi od toga. Naročito BITEF.

Šta je BITEF bio nekada, a šta je danas, kada obeležava pola veka postojanja?

BITEF je bio neobično značajan za naš razvoj i edukaciju u svakom smislu. Sedamdesetih godina prošloga veka bio je više od pozorišne smotre koja je značila ne samo otvaranje prema Evropi, nego i prema egzotici istoka. BITEF je tih godina značio slobodu od svega okoštalog i provincijalnog, ali i susret sa velikim umetničkim institucijama. Za nas student, BITEF je u to vreme predstavljao ohrabrenje da istražujemo, ali i da poštujemo vrednosti. Na BITEF-u je nekada „cvetalo hiljadu cvetova“. I to onih najboljih.

A danas?

Danas je BITEF suprotnost onom nekadašnjem: siromašna, unisona smotra pozorišnih istomišljenika.

„Za ravnodušnost prema kulturi društvo plaća građanskim slobodama. Suženje kulturnog vidokruga mati je suženja političkog vidokruga. Ništa tako ne otvara put tiraniji kao kulturna samokastracija. I onda je sasvim logično da posle toga počnu da seku glave“, napisao je Josif Brodski. Jeste li saglasni sa ovom ocenom?

Josif Brodski bio je disident i prognanik. Njegovo delo nastalo je u vreme Hladnog rata, u vreme kad se u Sovjetskom Savezu prejaka reč plaćala glavom. A ipak se i pisalo i govorilo i čitalo. Naročito Samizdat. Brodski je bio i darovit i hrabar i glasan. I zaštićen. Posle je živeo u Njujorku… Svaki umetnik živi svoju specifičnu sudbinu u specifičnim okolnostima. Verujem da kastracija ili samokastracija o kojoj Brodski govori postoji u nekim državnim ustanovama i kancelarijama, ali ne i u kulturi. Tim više što znam koliko je libido vezan za stvaralaštvo. Kukavičluk je odlika pojedinaca, nikako pojava u kulturi. Lično, nisam imao problema sa samokastracijom. Nije ni bilo potrebe…

Sa čim ste imali problema?

Zabranili su mi poneku predstavu dok je pozorište još nekome bilo važno. Lov na divlje patke, Ratnički rastanak, recimo… Više puta je rad na predstavama bio prekidan zbog volšebnih okolnosti i sl. Komunisti su držali do toga šta se prikazuje na sceni, ali niko nije bio ozbiljno ugrožen. Naprotiv: mnogi su dobro naplatili svoju političku neprilagođenost. Mnogi naši „disidenti“ to uopšte nisu bili; samo su „glumili“.

Činjenica da su vam neke predstave zabranjene govori o tome da je u Jugoslaviji, kako kažete, pozorište ipak „nekome bilo važno“ ili…?

U Jugoslaviji je sve bilo bolje, pa i pozorište. Ta država predstavljala je sintezu multikulturalnosti. Bilo nas je više, bili smo različiti, ali smo sa entuzijazmom razmenjivali ideje uticaje, pozorišne estetike. Bili smo pokretljiviji, tolerantniji i puni uzajamnog divljenja. Nas dvadesetak reditelja radili smo u gotovo svim značajnijim pozorištima od Trsta do Bitolja. Svugde sam se osećao podjednako kreativno i slobodno. Samosvojni, svako sa svojim pozorišnim rukopisom, pripadali smo jedinstvenom jugoslovenskom pozorišnom prostoru. To je bilo srećno vreme za pozorište. Sećam se koliko sam bio ponosan na svoje prve Sterijine nagrade, koje sam dobio u konkurenciji najboljih jugoslovenskih predstava. I to su bile zaista zalužene nagrade. 

Posle je sve pošlo nizbrdo, pa i pozorište. Danas na teritoriji nekadašnje Jugoslavije imamo male provincijalne kulture. Nema zajedničkih projekata koji bi, uveren sam, bili rado primljeni i gledani širom „regije“, kako se Jugoslavija danas zove. 

Bez obzira što Jugoslavije više nema, što se taj prostor danas zove „regija“, o vama se i dalje govori kao jugoslovenskom reditelju. 

Jevrejin sam rođen u multietničkom Sarajevu, studirao u multietničkom Beogradu, volim multietnički Njujork i Pariz… Ateista sam, pa šta da budem do – Jugosloven?! Iako te države više nema, ja još – postojim.      

Tekst: Tamara Nikčević

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/ellesrbija/