Kada su početkom ove godine u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc krenule probe komada Kasandra, rađenog po romanu nemačke spisateljice Christae Wolf, upravnik pozorišta, reditelj Oliver Frljić nije krio radost zbog činjenice da će se u pomenutoj predstavi, i to u naslovnoj ulozi, pojaviti jedna od najpoznatijih glumica bivše Jugoslavije, Mira Furlan. 

„Ovaj projekat je realizacija mojih snova, pravi kazališni praznik“, rekao je Frljić i objasnio da su rediteljka, dramaturškinja i koreografkinja Kasandre Nada Kokotović i glumica Mira Furlan dve umetnice koje su ga formirale i posredno označile njegov umetnički rad.

Ulogom Kasandre Mira Furlan se nakon dvadeset i pet godina vratila na scenu hrvatskog nacionalnog teatra. 

„Sve je u Rijeci bio kao neki čudni déjà vu, kao da sam se vratila u mladost“, kaže Mira Furlan. „Rijeka je na ovim našim prostorima poseban grad, sa izrazitim antifašističkim, lijevim političkim stavom što je, nažalost, postala prava rijetkost. Cijelo iskustvo bilo je ne samo veliki izazov, nego i zadovoljstvo. Kako da mi ne bude lijepo kad me nepoznati ljudi zaustavljaju na ulici i kažu mi kako su sretni što me vide i što sam u njihovom gradu?!

Bilo je lijepo i ponovno susresti Nadu Kokotović, ženu koja me je impresionirala još na Akademiji, dok smo studirale. Po vlastitom slučaju znam koliko je teško opstati i izboriti se da uopće postojiš u vlastitoj profesiji u stranom svijetu u kojem nikoga ne zanimaš. Nada je hrabra žena i borac koji opstaje, usprkos svemu. 

Kasandra je vaša prva saradnja sa Nadom Kokotović?

Jeste… Bitan razlog za moj dolazak u Rijeku bio je poziv Olivera Frljića i Marina Blaževića koji me je dirnuo i kojim sam bila počašćena. Na svim našim prostorima dekadama se uporno radilo na brisanju sjećanja, pa je zato njihovo nepristajanje na propisani zaborav vrijedan izuzetnog poštovanja. Ljudi kojima je stalo do pravde danas su rijetki, ne samo ovdje, nego i u svijetu. Zato je suradnja s njima tako dragocjena. 

Ljudske geste kao što je bio poziv u Rijeku vraćaju čovjeku barem malo nade u ljudski rod.

Upravnik riječke Opere Marin Blažević kaže da ima izvesne simbolike u činjenici da se, „kao jedan od simbola otpora ratovima devedesetih“, u hrvatski nacionalni teatar vraćate upravo ulogom Kasandre. Uočavate li i sami tu simboliku?

Da, naravno, simbolika je jasna. U grčkom mitu Kasandra je ćerka Hekube i Prijama i sestra najvećeg trojanskog heroja Hektora, kojoj je Apolon podario sposobnost proricanja budućnosti, ali i prokletstvo da joj nitko ne vjeruje. Ona, Trojanka, svom je narodu prorekla propast i odgovarala ga od ulaska u rat s Grcima. Zbog toga je bila proglašena izdajicom. I tu je valjda ta paralela: tko god se u vrijeme ratnih truba oglasi sa bilo kakvom negativnom misli o smislu i opravdanosti rata, taj je izdajica. 

G. W. Bush (ne mogu vjerovati da upravo njega citiram!) rekao je povodom ulaska Amerike u besmisleni i, kako sada vidimo, katastrofalni rat u Iraku: „Tko nije s nama, taj je protiv nas.“ Christa Wolf bavi se svim tim temama u svom romanu Kasandra. Te teme su, naime, vječne; relevantne su od samoga početka ljudskog roda, o čemu svjedoči i grčka drama - od Sofoklove Antigone do Euripidove Helene, komada u kojima sam također igrala. Ljudski rod kao da baš ništa nije u stanju naučiti. Progres o kojem se stalno govori dešava se na polju tehnologije, ali ne i u domeni etike, osjećaja za pravdu, kao i ljudske sposobnosti da zauzda svoje mračne, destruktivne, nasilničke porive. 

Upravo zbog tog odbijanja ljudi da nešto nauče život na Balkanu izgleda kao „rđava beskonačnost“: ono što se vama događalo devedesetih, danas se događa Oliveru Frljiću.

Da, to je doista tužno i veoma zabrinjavajuće: vrijeme kao da stoji, kao da je bilo kakav pomak nemoguć. Što na sve to reći? Borili smo se, svatko na svoj način, i borimo se još. Valjda je i ovaj intervju neka vrsta borbe protiv takvog stanja.

Netko je u nekim hrvatskim novinama duhovito napisao da je cijela sadašnja situacija u Hrvatskoj napravljena samo i isključivo zbog mene, da bih ja, kad se vratim, imala osjećaj da nisam ni otišla i da je, naime, sve potpuno identično kao 1991. Kao u izvrsnom njemačkom filmu Good-bye, Lenin. 

Te 1991. dobivala sam po pedeset prijetnji smrću dnevno, tako da me ovo što se danas događa s Oliverom ne čudi. Dapače, za razliku od mnogih, smatram da čuđenju nema mjesta: čini mi se da je upravo devedesetih, pod okriljem opće šutnje i potajne simpatije, rođena zvijer kojoj se dopustilo da raste i da se u miru razvije u ono što sad, odjednom, ljude zapanjuje. Gdje su bili do sada? Zar nitko ništa ne primjećuje, zar nitko ništa nije u stanju shvatiti sve dok nije prekasno? Ne, meni se ne čini da je bilo što čudno ili nelogično. Upravo suprotno: sve je baš tako kako je „narod“ želio, odnosno kako je dopustio da bude. Tu mislim na sve prostore bivše nam države.

Isto tako nema mjesta ni čuđenju Amerikanaca nad pojavom Trumpa koji u američki politički diskurs uvodi jasnu fašističku notu. I toj je zvijeri bilo omogućeno da nesmetano raste i jača usred općeg slijeganja ramenima i, paralelno, entuzijastičke podrške medija koji u Trumpu i dalje vide samo vlastiti profit, budući da im svaka njegova pojava diže rejtinge. 

Kako to da je tih devedesetih malo ko od vaših kolega primetio da ste bili pod poternicom? Ko vas je sve razočarao?

Lista bi bila preduga. Malo je tada bilo ljudi koji su stali uz mene… Malo?! Što to govorim? Nije ih bilo. Točka. Jedini ozbiljni članak o “slučaju” napisao je hrabri i jedinstveni Viktor Ivančić. Na tome sam bila i još sam mu uvijek beskrajno i zauvijek zahvalna. Nije bilo javne podrške, ni u Zagrebu ni u Beogradu, gdje sam preko noći postala „drugi“, čiji se „slučaj“ više nikoga nije ticao. Ali je u Beogradu bilo nekih ljudi koji su nam prije našeg odlaska u Ameriku velikodušno dali svoje američke kontakte da nam se nađu u stranom svijetu. Među njima bila je i najveća od najvećih, ne samo po glumačkim, nego i po ljudskim kvalitetama: Milena Dravić. 

U takvim kriznim trenucima shvatite tko je dobar čovjek. Naravno, shvatite i tko je loš. I to je neprocjenjivo iskustvo kojeg se ni pod koju cijenu ne bih odrekla. Toliko o mojoj ličnoj priči. 

Na javnoj sceni su me mnogi ne samo razočarali, nego i šokirali svojim, meni neshvatljivim, političkim preobrazbama. Imena su ovdje nevažna. Sigurna sam da svi ti ljudi osjećaju što o njima i njihovim političkim angažmanima mislim. Iako im je to, pretpostavljam, potpuno svejedno.

Čitajući u hrvatskoj štampi kritike vaše Kasandre, čitajući vaše intervjue date tim povodom, imala sam utisak da ti usiljeni pokušaji da se bude fin i ljubazan ipak ne mogu sakriti činjenicu da i dalje ozbiljno idete na živce delu hrvatske javnosti. Zašto? Da li je reč o „dijagnozi“ koju je jednom postavio baš Viktor Ivančić: „Nepripadanje je ključna riječ koja definira Miru Furlan.“ 

Složila bih se s Viktorovom procjenom o nepripadanju. Ono je moj izbor. Ne samo da je taj i takav izbor težak na našim prostorima, osobito onda kad ljudi, prepuni entuzijazma, kreću u nemilosrdno ubijanje, mučenje i istrebljivanje drugih, svojih susjeda i sugrađana. Taj je izbor težak u svakoj sredini. Tu ne mislim isključivo na politički aspekt takvog opredjeljenja. Ljudi imaju potrebu udruživati se u tabore, u grupe, bilo po vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj ili po klasnoj pripadnosti (što mi se čini kao glavna i najopasnija podjela o kojoj se namjerno ne raspravlja, osobito ne u zemlji kao sto je Amerika - zato je diskurs Berniea Sandersa doista revolucionaran!). Kad čovjek pogleda iz malo dalje, malo više perspektive, ne može a da ne primijeti da su sva ta grupiranja umjetno fabricirana, navodno u ime zajedništva, a zapravo u ime podjele. A, kao što se možda sjećamo, još su stari Rimljani mudro govorili:„Podijeli pa vladaj.“ Dok su ljudi podijeljeni i dok se međusobnom istrebljuju zbog ove ili one rečenice u Kuranu ili Bibiliji, dotle neki drugi neometano kradu i otimaju sve što stignu. Mislim da ta činjenica, bar kad je riječ o „našem“ (moj sigurno nije bio!) ratu devedesetih, polako dolazi do mozga takozvanom običnom čovjeku. Ali, sad je kasno: već je sve rasprodano i preprodano i opljačkano i opustošeno.

Nepripadanje je, kažete, težak izbor…

To je osamljenička pozicija, zato je i teška. Ali meni jedino moguća. 

Miki Manojlović mi je rekao da je rad na predstavi Dok nas smrt ne razdvoji, nastaloj po vašoj sjajnoj drami, za njega bio „izuzetan emocionalni i intelektualni doživljaj. Jer Mira Furlan je ozbiljan pisac...“ Doživljavate li sebe kao ozbiljnog pisca? 

Miki je veoma ljubazan kad me proglašava „ozbiljnim piscem“. Nažalost (ili na sreću), ja sam pasionirani čitač i, kao takav, znam što je zaista dobra literatura. 

Za pisanje je potrebna ogromna samodisciplina i sad, radeći na jednom preambicioznom spisateljskom projektu koji sam sama sebi zadala, shvaćam da je upravo to moj najveći problem. 

Šta?

Beskrajno se divim svakoj dobroj, istinitoj, iskrenoj rečenici. Poštujem Riječ. Ta ljubav i to poštovanje me je i odvelo glumi. Još kao dijete sebi sam pričala priče, što o izmišljenim ljudima i događajima, što o stvarnima. To je moja najdublja potreba. Mašta mi stalno radi, što je ponekad opasno i po mene i po druge. Hoće li se te priče pretvoriti u pisani tekst ili u lik koji glumim, to je zapravo nebitno. Na neki način je to ista stvar u drugoj formi: pričanje priča. O svijetu i o samom sebi.

Sa koliko godina ste upisali glumu?

U trećem razredu gimnazije imali smo mladog profesora, Engleza, upravo pristiglog s Oxforda, koji je s nama, na našoj jezičnoj, popularno zvanoj „engleskoj“ gimnaziji, radio predstavu na engleskom. Ta predstava promijenila je moj život. Na sceni sam imala pravu epifaniju, kao da me je „bog pogledao“. Poslije toga upisala sam se na engleski i francuski na Filozofskom fakultetu - imam još godinu i pol na tom studiju - ali sam potajno otišla i na prijemni na Akademiju. Da me nisu primili, možda bih sada bila profesor engleskog i prevodilac. 

Ali su vas primili.

Da, i tako sam krenula u neki drugi život. Imala sam devetnaest godina. Prvi profesionalni posao, televizijsku dramu Prijeđi rijeku ako možeš, dobila sam sa dvadeset. I poslije toga više nije bilo natrag.

Od koga ste učili? Ko su bili vaši profesori?

Najdraži profesori su mi bili predivni stari glumac Drago Krca i mili Izet Hajdarhodžić. Ne mogu vjerovati da ih više nema. Bio mi je drag i Joško Juvančić, čijih se nekih rečenica o zanatu glume i danas sjećam.

Sa mnom na godini bili su Danko Ljuština, Ksenija Prohaska, koje ćete možda znati. Kao i Tomica Ralis, koji je postao cijenjeni profesor na zagrebačkoj Akademiji. I meni najvažnije - moja još uvijek draga prijateljica Katija Zubčić.

Nastavak pročitajte na sledećoj strani >>>

PageBreak

Glumci znaju da kažu kako se o glumi malo toga može naučiti na Akademiji. Šta ste vi naučili?

Sve bitne stvari naučila sam tek kad sam počela raditi. Akademija je bila vrijedna uglavnom zbog toga što smo se intenzivno bavili glumom, svakodnevno, od jutra do mraka. Nije tu bilo nikakvog posebnog sistema: profesori su radili kako su htjeli i mogli, mnogo toga ne samo da nije bilo korisno nego je, čini mi se danas, bilo čak i štetno. Stalno je bila neka velika drama, suze su tekle potocima… Danas, kad povremeno predajem na losanđeleskoj filmskoj akademiji, New York Film Academy, pitam se čemu je sve to služilo, osim da se naši profesori osjete važnima i velikima pred nama, tako malima i izgubljenima. Sa druge strane, bila je to ipak dobra priprema za ono što nas je očekivalo u profesionalnom svijetu gdje, bez obzira na sredinu, ima mnogo arogancije i igre na snagu. Možda je njihova metoda bila: ako su u stanju preživjeti Akademiju, onda će možda preživjeti i svijet profesionalne glume. 

Vi ne samo da ste preživjeli, nego ste kasnije dobili sve one silne jugoslovenske glumačke nagrade. Dve Zlatne arene u Puli, uspesi na Dubrovačkim letnjim igrama… 

Stajala sam na pozornici pulske arene sa Zlatnom arenom u ruci. Oko mene su stajali i ostali dobitnici. Počela je sipiti kišica i ja sam pogledala u nebo. Bilo je tamnoplavo, tu i tamo neka zvjezdica. Kiša je bila topla. Načas sam zatvorila oči uživajući u fizičkoj senzaciji toplih nježnih kapljica na koži. Kad sam ih, čas nakon toga - tako mi se barem činilo - otvorila, oko mene nije bilo baš nikoga. Sama sam stajala na stejdžu, ostali su pobjegli, i sa scene i iz gledališta i, kako se činilo, zaboravili na mene. Netko mi je pružio ruku i ja sam sišla sa scene, sad već sasvim mokra. Trenutak nakon toga, pokisla i sa Arenom u ruci, stajala sam u nekom grmu, ispod drveta, i razmišljala o takozvanoj slavi: eto me s najvećom filmskom nagradom, stojim tu u nekom grmu, mokra i sama, a da nitko nije ni primijetio.

Glamuru i slavi nikada nisam povjerovala, i na tome sam zahvalna. Opasno je povjerovati u sve to. Ja i vanjska percepcija mene dvije su sasvim različite stvari. Dubrovnik je bio divan, tamo je bilo čarobnih trenutaka. Iskustvo Glorije, na otvorenom, dok ciope pjevaju iznad glave, dok miriše more… Bila je to predivna mladost. 

Kako danas izlazite na kraj sa „terorom mladosti“? George Orwell kaže da „nakon pedesete, svako ima lice koje zaslužuje“. Čime ste, šta mislite, zalužili tako divno lice?

Oh, hvala vam… Što sad da kažem? Nisam ništa zaslužila, nitko ništa ne zaslužuje, sve je slučajnost. Bačeni novčić padne na ovu ili onu stranu i onda dilaš s tim kako najbolje možeš.

Ne koristite usluge estetskih hirurga? 

Ne koristim ih zato što mi se čini da se na taj način ulazi u rat koji se nikako ne može dobiti. Vrijeme će nas na kraju sve pobijediti. Što se prije pomirimo s tom neminovnom činjenicom, to imamo veću šansu da budemo sretni. Ili barem manje nesretni nego što bismo bili da se i dalje neprestano borimo protiv nepobjedivog neprijatelja. Ili bi možda trebalo potpuno obrnuti način na koji o svemu tome mislimo: možda vrijeme nije neprijatelj, nego upravo naš prijatelj koji će nas uskoro osloboditi od taštine, od ega, od ambicije, pa onda i od samog života, od svih briga i svih tereta koji idu s njim.

Jednom ste rekli da ne gledate filmove u kojima ste igrali. Zašto?

Ne znam, ne mogu to. Svaki put me zgrozi vlastita vanjska slika. Valjda zato što glumimo „iznutra“, imajući povjerenja u oko osobe zvane režiser - da nas usmjeruje, da nas mijenja i upućuje. „Vanjska slika“ me zbunjuje, strana mi je, nisam se u stanju s njom suočiti. A možda mi je i zapravo neinteresantna. Veliki sam pristalica stava da je važan proces a ne rezultat. Za mene je uvijek, bez iznimke, proces bio važniji od rezultata. 

Nedostaje vam pozorište, igranje na svom jeziku?

Da, da, da. Strahovito. Opet sam to ustanovila u Rijeci. Pravi fizički užitak je govoriti svoj jezik na sceni. I, uopće, nedostaje mi kazalište. Pripadam kazalištu, tu je sve počelo, to je moja prva ljubav. Zato mi je bilo tako dragocjeno i ljekovito opet doći u svoj nekadašnji svijet.

Pre nekoliko godina pisalo se da u riječkom HNK pripremate komad Ko se boji Virdžinije Vulf. Zašto ta predstava nije napravljena? Je li barem u planu? 

Na moju veliku žalost, pojavili su se nepredvidivi problemi s glumcima, mojim mogućim partnerima u tom projektu. Pitate me je li predstava u planu. Kako bilo što planirati u zemlji u kojoj nije sigurno hoće li opstati sama vlada ili će se srušiti kao kula od karata?! Oliver Frljić je, kao što znate, napustio mjesto intendanta HNK. U svoj toj općoj nesigurnosti još postoji plan da se na jesen radi slijedeća predstava, Bergmanova „Jesenja sonata“, čemu se veoma veselim. Ali, da citiram svog omiljenog Euripida :“Ljudi planiraju, a bogovi odlučuju”. 

Kad god vidim vaše lice na ekranu ili u novinama, prva asocijacija mi je upravo vaš omiljeni Euripid, njegove junakinje…

Zbilja? To mi se sviđa. Da, i meni se čini da pripadam tom svijetu. Kako je išla ona rečenica iz filma Sunset Boulevard koju izgovara Gloria Swanson? „Nisam ja prevelika, filmovi su postali premali“.

U čemu je razlika igrati Medeju, Klitemnestru, Fedru, Elektru na svom i na engleskom jeziku?

U svom jeziku čovjek je s riječima u, rekla bih, intimnom odnosu. U stranom jeziku, koliko ga je god savladao, ipak postoji distanca: nikad se nije moguće potpuno opustiti i prepustiti, nego se čini da uvijek treba ostati na oprezu… Uh, ovo zvuči kao da govorim o nekoj drugoj stvari!

Koji je danas vaš jezik?

Onaj koji se sad službeno zove CBSM, Croatian–Bosnian–Serbian-Montenegro. Jesam li možda pomiješala redoslijed? Ako jesam, ispričavam se - nisam u kontaktu s United Nations, koji je to ime skovao! (Ni to nismo mogli sami!) 

Veoma me zabavlja kad me ovdje ljudi pitaju: „Znamo da govorite hrvatski. Ali, vi govorite i bosanski?... Wow!“ Jednim potezom pera mi, bivši Jugoslaveni, postali smo svi poligloti. Eto, to nam je ovaj rat dao. Pa, hvala mu.

Vaš jezik je i engleski?

Jeste. To je zadivljujuće ekonomičan jezik: za ono za što je u našem jeziku potrebna komplicirana duga, meandrirajuća, opisna rijeka riječi, za to je u engleskom dovoljna jednostavna, kratka i jasna rečenica. Iako ga dosta dobro govorim a još bolje čitam, ipak mi se čini kao da sam u poznavanju engleskog jezika stalno na samom početku. Trebalo bi mi nekoliko života da ga zaista i u potpunosti savladam. To, naravno, vrijedi za sve jezike. 

U slijedećem životu ću se svakako baviti lingvistikom.

Nisam vas pitala: kada danas neko pomene Jugoslaviju, šta su vam asocijacije, šta osećanja?

Možda će vas začuditi, ali riječ Jugoslavija zapravo me ispunjava nelagodom, rekla bih i gorčinom. Valjda zato sto su kasniji događaji pokazali da tu zemlju, odnosno tu plemenitu, progresivnu ideju stvorenu u nekim sasvim drugim okolnostima, izmaštanu u nekim obrazovanim glavama svjetskog formata, i to davno prije komunista, zapravo nitko nije iskreno prihvatio. Svi su imali „figu u džepu“, svi su tu ideju inkluzivnosti zapravo mrzili i prezirali, svi su potajno maštali o svojim malim ekskluzivnim torovima u koje neće pustiti one druge i različite. Nije bilo pravog prihvaćanja, nije bilo iskrenosti niti istinitosti. Podlo su i podmuklo zatukli ne samo tu zemlju, nego i ideju koja ju je stvorila. Pa onda, mislim, ako je nitko nije volio ni htio, možda je onda nisu ni zaslužili. Ni zemlju ni ideju. 

Ono što mi se čini porazno jeste činjenica da su uništavači Jugoslavije i jugoslavenske ideje rasturili upravo ono što je u njoj (za mene) bilo najbolje.

Šta je bilo najbolje?

Njena etnička izmješanost, koja je sa sobom nosila raznovrsnost kultura, običaja, vjere, jezika, hrane, muzike… Ta izmješanost također nas je učila toleranciji. U svojim novim državama nisu se, međutim, mnogo odmakli od onoga što je u bivšoj zemlji bilo najgore. Zadržali su sve njene najlošije osobine: totalitarizam, odsustvo prave demokracije, autokratsku vlast, proganjanje političkih neistomišljenika, nepoštovanje slobode govora i štampe, tajnu policiju, korupciju… 

U Rijeci sam voljela jesti u restoranu s pogledom na Titov brod Galeb. Taj se prekrasni brod doslovno raspada i nema tko da ga spasi. Upravo tako nije bilo baš nikoga da tu, poštovanja vrijednu jugoslavensku ideju i nesavršenu, problematičnu državu koja je iz te ideje proizišla – spasi. Svi su je se odrekli kao vrućeg krumpira u rukama. Svi su pogazili sve zakletve koje su nekad položili. Od samog vrha na dolje. To je možda ono što najviše zastrašuje: ta spremnost ljudi da se odreknu apsolutno svega u što su se nekad s takvim žarom kleli. Ja sam, moram tu reći, uvijek blago prezirala sve zakletve te vrste, osobito zato što su nama, malim pionirima, one bile na silu gurane u mozgove, ali su zato neki drugi sa žarom sudjelovali kako u propisanim zakletvama, tako i u progonu baš takvih neentuzijastičnih kao što sam to bila ja. I upravo ti su prvi obukli nove, nacionalne dresove.

Dakle, tamo u Americi ne bolujete od nostalgije?

„Pusti nostalgiju! Ako je ikada osjetiš, uzmi Tina Ujevića pa čitaj. Ali, nemoj se zbog nje vratiti. Nek ti ne padne na pamet“, rekao mi je pre mnogo godina moj tata.

Pokušavam se držati tog savjeta. 

Nema spasa u mijenjanju lokacije. To je vrijedilo i za naš odlazak, ali i za naš eventualni povratak.  Uvijek ponovo citiram libanonskog pisca Amina Maaloufa, na kojeg me uputila draga i mudra Vladica Milosavljević i koji je rekao: „…Živjeti između dva svijeta od kojih oba podjednako obećavaju i razočaravaju… “

Ili, kao što je govorio moj stari profesor joge, kad me na satu uhvatio kako zvjeram uokolo: „Što gledaš? Nema ništa vani. Sve je unutra.“

Razgovarala: Tamara Nikčević