Mira Furlan: Nepripadanje kao izbor

foto: Marko Vulević

Mire Furlan dugo nije bilo na našim prostorima. O razlozima zašto, kiši na sceni, CBSM jeziku i nostalgiji sa njom je razgovarala Tamara Nikčević...

Kada su početkom ove godine u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc krenule probe komada Kasandra, rađenog po romanu nemačke spisateljice Christae Wolf, upravnik pozorišta, reditelj Oliver Frljić nije krio radost zbog činjenice da će se u pomenutoj predstavi, i to u naslovnoj ulozi, pojaviti jedna od najpoznatijih glumica bivše Jugoslavije, Mira Furlan. 

„Ovaj projekat je realizacija mojih snova, pravi kazališni praznik“, rekao je Frljić i objasnio da su rediteljka, dramaturškinja i koreografkinja Kasandre Nada Kokotović i glumica Mira Furlan dve umetnice koje su ga formirale i posredno označile njegov umetnički rad.

Ulogom Kasandre Mira Furlan se nakon dvadeset i pet godina vratila na scenu hrvatskog nacionalnog teatra. 

„Sve je u Rijeci bio kao neki čudni déjà vu, kao da sam se vratila u mladost“, kaže Mira Furlan. „Rijeka je na ovim našim prostorima poseban grad, sa izrazitim antifašističkim, lijevim političkim stavom što je, nažalost, postala prava rijetkost. Cijelo iskustvo bilo je ne samo veliki izazov, nego i zadovoljstvo. Kako da mi ne bude lijepo kad me nepoznati ljudi zaustavljaju na ulici i kažu mi kako su sretni što me vide i što sam u njihovom gradu?!

Bilo je lijepo i ponovno susresti Nadu Kokotović, ženu koja me je impresionirala još na Akademiji, dok smo studirale. Po vlastitom slučaju znam koliko je teško opstati i izboriti se da uopće postojiš u vlastitoj profesiji u stranom svijetu u kojem nikoga ne zanimaš. Nada je hrabra žena i borac koji opstaje, usprkos svemu. 

Kasandra je vaša prva saradnja sa Nadom Kokotović? 

Jeste… Bitan razlog za moj dolazak u Rijeku bio je poziv Olivera Frljića i Marina Blaževića koji me je dirnuo i kojim sam bila počašćena. Na svim našim prostorima dekadama se uporno radilo na brisanju sjećanja, pa je zato njihovo nepristajanje na propisani zaborav vrijedan izuzetnog poštovanja. Ljudi kojima je stalo do pravde danas su rijetki, ne samo ovdje, nego i u svijetu. Zato je suradnja s njima tako dragocjena. 

Ljudske geste kao što je bio poziv u Rijeku vraćaju čovjeku barem malo nade u ljudski rod.

Upravnik riječke Opere Marin Blažević kaže da ima izvesne simbolike u činjenici da se, „kao jedan od simbola otpora ratovima devedesetih“, u hrvatski nacionalni teatar vraćate upravo ulogom Kasandre. Uočavate li i sami tu simboliku?

Da, naravno, simbolika je jasna. U grčkom mitu Kasandra je ćerka Hekube i Prijama i sestra najvećeg trojanskog heroja Hektora, kojoj je Apolon podario sposobnost proricanja budućnosti, ali i prokletstvo da joj nitko ne vjeruje. Ona, Trojanka, svom je narodu prorekla propast i odgovarala ga od ulaska u rat s Grcima. Zbog toga je bila proglašena izdajicom. I tu je valjda ta paralela: tko god se u vrijeme ratnih truba oglasi sa bilo kakvom negativnom misli o smislu i opravdanosti rata, taj je izdajica. 

G. W. Bush (ne mogu vjerovati da upravo njega citiram!) rekao je povodom ulaska Amerike u besmisleni i, kako sada vidimo, katastrofalni rat u Iraku: „Tko nije s nama, taj je protiv nas.“ Christa Wolf bavi se svim tim temama u svom romanu Kasandra. Te teme su, naime, vječne; relevantne su od samoga početka ljudskog roda, o čemu svjedoči i grčka drama - od Sofoklove Antigone do Euripidove Helene, komada u kojima sam također igrala. Ljudski rod kao da baš ništa nije u stanju naučiti. Progres o kojem se stalno govori dešava se na polju tehnologije, ali ne i u domeni etike, osjećaja za pravdu, kao i ljudske sposobnosti da zauzda svoje mračne, destruktivne, nasilničke porive. 

Upravo zbog tog odbijanja ljudi da nešto nauče život na Balkanu izgleda kao „rđava beskonačnost“: ono što se vama događalo devedesetih, danas se događa Oliveru Frljiću.

Da, to je doista tužno i veoma zabrinjavajuće: vrijeme kao da stoji, kao da je bilo kakav pomak nemoguć. Što na sve to reći? Borili smo se, svatko na svoj način, i borimo se još. Valjda je i ovaj intervju neka vrsta borbe protiv takvog stanja.

Netko je u nekim hrvatskim novinama duhovito napisao da je cijela sadašnja situacija u Hrvatskoj napravljena samo i isključivo zbog mene, da bih ja, kad se vratim, imala osjećaj da nisam ni otišla i da je, naime, sve potpuno identično kao 1991. Kao u izvrsnom njemačkom filmu Good-bye, Lenin. 

Te 1991. dobivala sam po pedeset prijetnji smrću dnevno, tako da me ovo što se danas događa s Oliverom ne čudi. Dapače, za razliku od mnogih, smatram da čuđenju nema mjesta: čini mi se da je upravo devedesetih, pod okriljem opće šutnje i potajne simpatije, rođena zvijer kojoj se dopustilo da raste i da se u miru razvije u ono što sad, odjednom, ljude zapanjuje. Gdje su bili do sada? Zar nitko ništa ne primjećuje, zar nitko ništa nije u stanju shvatiti sve dok nije prekasno? Ne, meni se ne čini da je bilo što čudno ili nelogično. Upravo suprotno: sve je baš tako kako je „narod“ želio, odnosno kako je dopustio da bude. Tu mislim na sve prostore bivše nam države.

Isto tako nema mjesta ni čuđenju Amerikanaca nad pojavom Trumpa koji u američki politički diskurs uvodi jasnu fašističku notu. I toj je zvijeri bilo omogućeno da nesmetano raste i jača usred općeg slijeganja ramenima i, paralelno, entuzijastičke podrške medija koji u Trumpu i dalje vide samo vlastiti profit, budući da im svaka njegova pojava diže rejtinge. 

Kako to da je tih devedesetih malo ko od vaših kolega primetio da ste bili pod poternicom? Ko vas je sve razočarao?

Lista bi bila preduga. Malo je tada bilo ljudi koji su stali uz mene… Malo?! Što to govorim? Nije ih bilo. Točka. Jedini ozbiljni članak o “slučaju” napisao je hrabri i jedinstveni Viktor Ivančić. Na tome sam bila i još sam mu uvijek beskrajno i zauvijek zahvalna. Nije bilo javne podrške, ni u Zagrebu ni u Beogradu, gdje sam preko noći postala „drugi“, čiji se „slučaj“ više nikoga nije ticao. Ali je u Beogradu bilo nekih ljudi koji su nam prije našeg odlaska u Ameriku velikodušno dali svoje američke kontakte da nam se nađu u stranom svijetu. Među njima bila je i najveća od najvećih, ne samo po glumačkim, nego i po ljudskim kvalitetama: Milena Dravić. 

U takvim kriznim trenucima shvatite tko je dobar čovjek. Naravno, shvatite i tko je loš. I to je neprocjenjivo iskustvo kojeg se ni pod koju cijenu ne bih odrekla. Toliko o mojoj ličnoj priči. 

Na javnoj sceni su me mnogi ne samo razočarali, nego i šokirali svojim, meni neshvatljivim, političkim preobrazbama. Imena su ovdje nevažna. Sigurna sam da svi ti ljudi osjećaju što o njima i njihovim političkim angažmanima mislim. Iako im je to, pretpostavljam, potpuno svejedno.

Čitajući u hrvatskoj štampi kritike vaše Kasandre, čitajući vaše intervjue date tim povodom, imala sam utisak da ti usiljeni pokušaji da se bude fin i ljubazan ipak ne mogu sakriti činjenicu da i dalje ozbiljno idete na živce delu hrvatske javnosti. Zašto? Da li je reč o „dijagnozi“ koju je jednom postavio baš Viktor Ivančić: „Nepripadanje je ključna riječ koja definira Miru Furlan.“ 

Složila bih se s Viktorovom procjenom o nepripadanju. Ono je moj izbor. Ne samo da je taj i takav izbor težak na našim prostorima, osobito onda kad ljudi, prepuni entuzijazma, kreću u nemilosrdno ubijanje, mučenje i istrebljivanje drugih, svojih susjeda i sugrađana. Taj je izbor težak u svakoj sredini. Tu ne mislim isključivo na politički aspekt takvog opredjeljenja. Ljudi imaju potrebu udruživati se u tabore, u grupe, bilo po vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj ili po klasnoj pripadnosti (što mi se čini kao glavna i najopasnija podjela o kojoj se namjerno ne raspravlja, osobito ne u zemlji kao sto je Amerika - zato je diskurs Berniea Sandersa doista revolucionaran!). Kad čovjek pogleda iz malo dalje, malo više perspektive, ne može a da ne primijeti da su sva ta grupiranja umjetno fabricirana, navodno u ime zajedništva, a zapravo u ime podjele. A, kao što se možda sjećamo, još su stari Rimljani mudro govorili:„Podijeli pa vladaj.“ Dok su ljudi podijeljeni i dok se međusobnom istrebljuju zbog ove ili one rečenice u Kuranu ili Bibiliji, dotle neki drugi neometano kradu i otimaju sve što stignu. Mislim da ta činjenica, bar kad je riječ o „našem“ (moj sigurno nije bio!) ratu devedesetih, polako dolazi do mozga takozvanom običnom čovjeku. Ali, sad je kasno: već je sve rasprodano i preprodano i opljačkano i opustošeno.

Nepripadanje je, kažete, težak izbor…

To je osamljenička pozicija, zato je i teška. Ali meni jedino moguća. 

Miki Manojlović mi je rekao da je rad na predstavi Dok nas smrt ne razdvoji, nastaloj po vašoj sjajnoj drami, za njega bio „izuzetan emocionalni i intelektualni doživljaj. Jer Mira Furlan je ozbiljan pisac...“ Doživljavate li sebe kao ozbiljnog pisca? 

Miki je veoma ljubazan kad me proglašava „ozbiljnim piscem“. Nažalost (ili na sreću), ja sam pasionirani čitač i, kao takav, znam što je zaista dobra literatura. 

Za pisanje je potrebna ogromna samodisciplina i sad, radeći na jednom preambicioznom spisateljskom projektu koji sam sama sebi zadala, shvaćam da je upravo to moj najveći problem. 

Šta?

Beskrajno se divim svakoj dobroj, istinitoj, iskrenoj rečenici. Poštujem Riječ. Ta ljubav i to poštovanje me je i odvelo glumi. Još kao dijete sebi sam pričala priče, što o izmišljenim ljudima i događajima, što o stvarnima. To je moja najdublja potreba. Mašta mi stalno radi, što je ponekad opasno i po mene i po druge. Hoće li se te priče pretvoriti u pisani tekst ili u lik koji glumim, to je zapravo nebitno. Na neki način je to ista stvar u drugoj formi: pričanje priča. O svijetu i o samom sebi.

Sa koliko godina ste upisali glumu?

U trećem razredu gimnazije imali smo mladog profesora, Engleza, upravo pristiglog s Oxforda, koji je s nama, na našoj jezičnoj, popularno zvanoj „engleskoj“ gimnaziji, radio predstavu na engleskom. Ta predstava promijenila je moj život. Na sceni sam imala pravu epifaniju, kao da me je „bog pogledao“. Poslije toga upisala sam se na engleski i francuski na Filozofskom fakultetu - imam još godinu i pol na tom studiju - ali sam potajno otišla i na prijemni na Akademiju. Da me nisu primili, možda bih sada bila profesor engleskog i prevodilac. 

Ali su vas primili.

Da, i tako sam krenula u neki drugi život. Imala sam devetnaest godina. Prvi profesionalni posao, televizijsku dramu Prijeđi rijeku ako možeš, dobila sam sa dvadeset. I poslije toga više nije bilo natrag.

Od koga ste učili? Ko su bili vaši profesori?

Najdraži profesori su mi bili predivni stari glumac Drago Krca i mili Izet Hajdarhodžić. Ne mogu vjerovati da ih više nema. Bio mi je drag i Joško Juvančić, čijih se nekih rečenica o zanatu glume i danas sjećam.

Sa mnom na godini bili su Danko Ljuština, Ksenija Prohaska, koje ćete možda znati. Kao i Tomica Ralis, koji je postao cijenjeni profesor na zagrebačkoj Akademiji. I meni najvažnije - moja još uvijek draga prijateljica Katija Zubčić.

Nastavak pročitajte na sledećoj strani >>>

Nastavak pročitajte na sledećoj strani  1 / 2 Sledeća ›

KOMENTARI
Inicijalizacija u toku...


Magazin