Nemanjin rad i karijeru pratim i poštujem dugo, jer pored toga što je muzičar svetskog glasa, ovaj umetnik živi i diše muziku, sa strašću i posvećenošću koje su odlika samo najvećih. Razgovarali smo u jedno jesenje popodne, pijući zeleni čaj i pričajući o muzici kao optimalnom iskustvu, bez koje ne bi mogli da zamislimo život i radovali se kao mala deca što smo se napokon upoznali.

Kao umetnika koji se svojim radom, talentom i jedinstvenim izrazom pozicionirao visoko na lestvici najznačajnijih virtuoza sveta, šta za tebe znači muzika? Šta muzikom možeš da otkriješ, što ne možeš ničim drugim?

Meni  je muzika kao kiseonik, dozvoljava mi da osetim neke emocije koje apsolutno ne mogu da osetim u svakodnevnom životu, ili sa drugim ljudima, osim onima na sceni sa kojima kao da sam u braku. Bukvalno, kada smo na sceni u tom trenutku stvaranja, na koncertu i na probama, započinjemo  čitav jedan proces u kome zajedno učestvujemo i prisustvujemo stvaranju nečeg posebnog. Ono što me inspiriše jeste upravo svakodnevni život, priče ne samo iz mog života već  i one koje čujem, a koje su se dogodile drugim ljudima, nekada i vrlo banalne stvari. Volim da istražujem i u privatnom životu uvek tražim uzrok problema negde duboko, pa tako i u muzici. Kada sam vežbao sviranje, nisam pokušavao da usavršim tehniku, već mi je bilo mnogo bitnije da istražujem na muzičkom planu, da zaronim duboko u muziku.

Pretpostavljam da si oduvek znao da je muzika tvoj izbor? Meni je to bilo jasno kada sam u svojoj šestoj godini prvi put čula kompoziciju Don't cry for me Argentina iz mjuzikla Evita. Da li je postajao takav odlučujući  trenutak u tvom detinjstvu?

NR: Ja sam non-stop bio sa nekim kasetofonom, zabavljao goste koji su dolazili, jer je naša kuća uvek bila otvorena i puna dragih ljudi, a mi klinci njihovi zabavljači. U tom periodu, skoro sva deca naših prijatelja svirala su neki instrument pa smo i mi to želeli. Međutim, naši roditelji imali su druge ideje za mene i moje dve sestre, pa su hteli da nas upišu na džudo (smeh). Međutim, ovaj sport uopšte nije dobro prošao kod nas dece. Uspeo sam nekako da nagovorim mamu da me odvede u muzičku školu na prijemni ispit i profesori su predložili da bi violina bila dobar instrument za mene. Ja sam kao i sva deca hteo da sviram klavir, ali je to bilo 1993. godine kada apsolutno ništa nismo imali. Nikada neću zaboraviti da su mi roditelji kupili prvu violinu na čekove. Prvi kontakt sa instrumentom, kada sam osetio violinu u svojim rukama ostaje urezan u mom sećanju zauvek. Ono što je za mene bilo prelomno i što je odredilo moj dalji život bio je trenutak kada sam prvi put izašao na scenu pred publiku. Pozornica mi je delovala magično, kao neka magična kutija i nisam želelo nikada da je napustim.

Jesi li tada imao tremu, da li ti je izlazak na scenu predstavljao stres ili čisto zadovoljstvo?

Od samog početka sviranje pred publikom meni je predstavljalo najveće zadovoljstvo. I danas kad imam tremu, ako sam umoran, kažem sebi da se niko neće ljutiti ako nešto pogrešim ili ako ne mogu da pružim 100  odsto. Uvek dam sve od sebe u datom trenutku i nadam se najboljem!

Rekla bih da si perfekcionista? Onaj koji želi najbolje od sebe i od drugih?

Jesam, ali na jedan poseban način… ma… jesam! Ali, sa druge strane, na koncertima me sada to više ne interesuje. Naravno, kada spremam koncert, moram da radim baš onako kako sam zamislio, kako bih bio zadovoljan, ali kada se popnem na scenu, više ne mislim na sebe, već samo na publiku. Shvatam da su ljudi koji dolaze na koncert u različitom raspoloženju i uvek mi je misija da probam da sviram na taj način da svakom udovoljim, da svako pronađe neki deo emocije koja u tom trenutku može sve nas da poveže.

Već kao dete doživeo si bitna priznanja, sa 11 godina dobio si Oktobarsku nagradu grada Beograda, i vrlo brzo započeo studije u Nemačkoj. Kako si se nosio sa takvim uspesima?

Sve to mi se dešavalo bilo mi je jako interesantno. I dan-danas najviše mi znači to što me je porodica uvek vraćala na svoje mesto. Bilo je momenata kada te jednostavno povuku neke sitnice zbog kojih pomisliš da si mnogo važan, ali je porodica uvek bila ta koja me podsećala na to ko sam. Samo bi mi rekli da pre koncerta izbacim đubre i već sam se vraćao u normalu (smeh). Profesor Dejan Mihailović sa kojim sam radio godinama neverovatan je pedagog koji mi je dao jedan od najvažnijih saveta u životu kog se setim skoro svaki dan. Rekao mi je da ima puno onih koji će me tapšati po ramenu i govoriti da sam najbolji, ali da su oni koji mi iskreno žele dobro mnogo bitniji i da će mi iskreno reći i stvari koje ne želim da čujem. Bitno je da u ovom svetu u kome živimo, imamo ljude koji nam pomažu da ostanemo realni jer, pored toga sto sam talentovan, talentovani su i ostali ljudi, i svi mi zajedno učestvujemo u jednoj istoj priči.

Uvek mi je bio zanimljiv odnos muzičara prema svom instrumentu. Moj glas je deo mog tela, psihe i emocija i jedino mogu da ga osetim i vizualizujem jer je nevidljiv, a ti kao violinista imaš instrument, zapravo jedan dragocen predmet  u rukama. Poslednjih par godina sviraš na violini Gvadanjinija koja datira iz 1765. godine i rekao si da ti ona od svih onih na kojima si svirao, daje najveću slobodu?

Da, daje mi slobodu prvenstveno fizički jer kao što si i sama rekla, violina je zapravo predmet, i ja je tako i doživljavam. Predmet koji mi omogućava da ispoljim nešto što nosim u sebi. Ti to radiš svojim glasom ,a ja moram da koristim violinu, jer na žalost, nikada od mene neće biti pevač (smeh).

PageBreak

Pred koncerte imam posebne rituale koji su deo moje pripreme za nastup. Kako se ti spremaš pred koncert, fizički i psihički?

Na dan koncerta od samog jutra, kada se probudim, radim svoje vežbice, i pijem specijalne sokove, prođem ceo koncertni program od početka do kraja, pokušavam da se ubacim, što je više moguće, u ambijent koncerta. Često se u našim muzičarskim krugovima kaže da je pametno sačuvati energiju za sam koncert i ne davati se pre, već tu energiju čuvati baš za trenutak kad izađes  na scenu. Međutim, mislim da se i ta energije vežba jer ti ne znaš kakav ćeš biti u trenutku koncerta, da li ćeš imati tremu, i zato je bitno da psihički utičes na sebe i da zamišljaš da si već na sceni. To je korisno i za muzičare koji dele scenu sa tobom jer na taj način počinje međusobno povezivanje i delite energiju. Ako se nešto loše desi na koncertu, ti znaš kome možeš da veruješ od muzičara, i na koga možeš da se osloniš.

Da li te sada sviranje i scena više ushićuju nego ranije? 

Oduvek sam bio podjednako ushićen muzikom. Ranije sam redovno posećivao mnoge koncerte drugih umetnika, slušao muziku, i to mi sada malo nedostaje. Dešava mi se da me neki koncert ili čak i proba potpuno ostave bez teksta, i pola sata nakon koncerta ne mogu ništa da kažem… ne mog koncerta… jer za svoje sviranje uvek imam šta da kažem! Muzika me čini srećnim sada kao i prvog dana i često sebi ponavljam, kao mantru, posebno kada sam umoran:„ To je vrsta terapije gde možeš da doživiš stvari koje ne možeš da doživiš u svakodnevnom životu.“ Svaki koncert koji sviram mora da bude kao prvi, da ima tu vrstu ushićenja, kao da nešto otkrivaš prvi put, ali i kao poslednji , gde ćeš rizikovati apsolutno sve.  To mi daje najveću inspiraciju da počnem i završim koncert. 

Znam koliko je bilo potrebno odricanja, rada i podrške da dođeš do ove stepenice u svojoj karijeri. Ti si sad u poziciji da pomažeš umetnike i institucije u svojoj zemlji, što je za svaku pohvalu. Da li ti je Srbija ikada pomogla i na koji način? 

Moje gledanje na ovo pitanje dosta se promenilo. U onom trenutku kada smo spakovali kofere, napustili Beograd i krenuli ka Francuskoj odmah posle bombardovanja, imao sam utisak da ne dobijam podršku, iako je i tad bilo ljudi koji su bili tu za mene. Međutim, sada kada o tome razmišljam sa distancom, jasno mi je da u tom trenutku moja zemlja nije mogla da mi pomogne jer je bila u velikim problemima. Moja zemlja dala mi je koliko je mogla. Da smo ostali ovde, moja karijera bila bi potpuno drugačija. Međutim, uvek se vraćam na podršku roditelja. Moja mama imala je jasnu viziju moje budućnosti. Bila je lekar, jedna vrlo realna i hrabra osoba i uvek je volela izazove. Ostavila je svoj posao i nakon godina provedenih u Nišu moji roditelji su sa troje dece,  pet punih kofera i vrlo malo para, odlučili da napuste zemlju i zakorače u nepoznato. Ona je želela da nam obezbedi šansu da uspemo u životu, budemo sretni ljudi.  Najviše ju je mučila misao da ovde, u Srbiji, zapravo samo sedimo u mestu i čekamo da se nešto dogodi i da ne znamo da li ćemo na kraju meseca imati dovoljno novca za neke stvari i nije mogla da dozvoli da tako živimo. Moja čitava porodica zaslužna je za to gde sam ja danas. Kada smo stigli u Pariz, moje sestre donele su svesnu odluku, pošto nismo mogli sve troje da se školujemo u tom trenutku,  da naprave pauzu i da počnu da rade kako bih se ja školovao.

Pored toga što si muzičar svetskog kalibra, beskrajno talentovan, emotivan i strastven u svom muzičkom izrazu, takođe si upečatljiv i po svom izgledu. Koliko je vizuelni identitet bitan u tvom poslu i da li misliš da svojim jedinstvenim izgledom uspevaš da možda privučeš publiku koja inače ne bi slušala klasičnu muziku?

U svim vrstama muzike dogodila se evolucija u tom smislu, ali u klasičnoj i dalje imamo puteve na sceni, muzičari su u belim košuljama, sa leptir mašnama i sakoima. Ovde i dalje neki ljudi koriste izraz „ozbiljna muzika“, koji sam po sebi dovoljno plaši publiku, a ni klasična muzika nije odgovarajući naziv jer ova muzika u sebi nosi toliko toga različitog, samo u jednoj partituri, toliko humora. Meni je kao umetniku na sceni najbitnija sloboda pokreta i da budem to što jesam. Dugačka kosa koju nosim od sedamnaeste godine nije mi vizuelno bitna, koliko mi sluzi kao neka vrsta oklopa gde mogu da budem sam sa sobom, a na sceni, da se sakrijem jer, kao sto i sama znaš, na sceni je umetnik potpuno ogoljen. 

U današnje vreme biti poseban i izdvajati se po bilo čemu jeste vrlo hrabro, pogotovo u našoj sredini koja ne podržava različitost bilo koje vrste. Da bi zadržao svoj lični integritet, potrebna je velika vera u sebe i čelična snaga. Kako se ti odupireš uticajima sredine?

Ako ne mogu da budem 100 odsto svoj, ne želim da uspem samo zato što sam se obukao onako kako neko misli da treba. Tako su me naučili roditelji i odrastao sam slobodan da eksperimentišem i isprobam nove stvari, i u tome sam imao njihovu potpunu podršku. Naravno, mi deca nismo pravili gluposti… dobro, jesmo malo, ali imali smo podršku za prave stvari!

Živimo u 21. veku i nove tehnologije sada su u ekspanziji. Kako je mladim generacijama najbolje približiti klasičnu muziku?

NR: Sve je evoluiralo u poslednjih deset godina, a nove tehnologije doživele su bum i ako želiš da ostaneš pure classical teško je, moraš da si spreman na neku vrstu kompromisa. Diskografskim kućama je teško svuda u svetu, ne samo kod nas. Često se desi da izdavač predloži određeni repertoar koji treba da snimim, a ja pomislim da to nije za mene jer možda ipak treba nešto dublje i ozbiljnije da odsviram. Na kraju se ispostavi da su bili u pravu. Tada shvatim da sam ja pravio razliku između muzike, a ne oni. Naučio sam da ne treba praviti razliku između publike i muzike. Svi kompozitori zaslužuju istu pažnju i poštovanje.

Svestran si  muzičar što se vidi po tvom repertoaru. Da li postoji neki novi kompozitor za kojim bi želelo da sarađuješ i kojim kompozitorima se uvek vraćaš?

Sve zavisi  od trenutka. Klasicizam obožavam jer je pun humora. Mnogo volim Mozarta i Beethovena koji je užasno jak. To još nije romantizam i čini mi se da su kompozitori ostavili dovoljno mesta umetniku i izvođaču da prisvoje te kompozicije. U romantici je drugačije jer je sve zapisano, pa ako stavimo još neki svoj karakter, to može da bude previše i onda ide u kič. Bach i Mozart jesu dva kompozitora koji mi uvek prijaju, ima razloga zašto o njima najviše pričamo. Sarađivao sam i sa novim kompozitorima, Argentincem Estebanom Benzecryem koji je napisao divan violinski koncert, koji  je kao neka vrsta filmske muzike, a sa druge strane osecam i ruski zvuk u njegovoj muzici. Sarađujem sa Aleksandrom Sedlarom od naših kompozitora, koji je neverovatan talenat na svim muzičkim poljima i dobar mi je prijatelj koji mi je dao neverovatnu podršku i napisao lepe kompozicije i za veliki ansambl. Skoro je imao koncert na Kolarcu na kom sam bio I toliko sam aplaudirao da su mi prsti bili modri!

Čitala sam zanimljivu knjigu psihologa Mihalya Csikszentmihalyia, pod nazivom Flow u kojoj naglašava da kada čovek radi ono što najviše voli, ulazi u jedno posebno stanje, nalik meditaciji. Kada pevam ili komponujem, uvek mi se desi da osetim jednu duboku sreću i otvorenost ka nekim drugim energijama. Da li deliš takvo iskustvo?

Ne mogu da verujem, baš sam pre neki dan pričao o ovome sa jednim kolegom. Upoznao sam jednog zanimljivog čoveka koji mi je rekao da najveći umetnici imaju dozu narcisoidnosti, i meni je to zvučalo čudno jer ih ima toliko koji tako ne deluju, ali je on insistirao da moramo praviti razliku između narcisa i one doze narcisoidnosti koja je potrebna da bi izašao na scenu. Svaka vrsta umetnosti svodi se na isto, da se pretvaraš u nekog drugog i da stvaraš nešto drugo sa tvojim ličnim pečatom. Mi to radimo kroz  muziku i to stanje meditacije  u koje ulazimo kada stvaramo jeste neverovatno. Zato mi tako brzo prođe koncert!

Ja sam uvek zahvalna univerzumu kada napišem novu pesmu. 

Naravno, pa imamo razloga da budemo zahvalni, samo pogledaj kako je divan današnji dan! Ljude koji to ne primećuju ostaviš  na miru i pružiš im svoju pozitivnu energiju. Ako želiš nekom da nametneš tu energiju , ne možeš, jer izaziva samo kontraefekat.

Kao neko ko je prošao trnovit put da bi stigao do vrha, kakav savet mladim ljudima možeš da daš, šta je najvažnije u životu?

Najvažnije je da prate svoje srce i da veruju. Smatram da nam se neke stvari ponavljaju samo ako nismo naučili lekciju, i ako treba da ponovimo nekoliko puta, nije strašno. Ukoliko ih nešto čini srećnim i osećaju istinsko zadovoljstvo, maštaju o tome, e  to je onda prava stvar!

Razgovarala: Aleksandra Kovač

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija