Pozivam Tomaža Pandura da uradimo intervju za jubilarno izdanje ELLE-a. Javlja da je u Atini i da tamo postavlja Kralja Lira. Naravno, pomislim. Atina, kao jedan od najuzbudljivijijh gradova i baš Lir, baš sada.

Ako nešto određuje umetnički opus Tomaža Pandura to su veliki, galantni zamasi – ne doticanje nego ulazak, lak i spontan u velike teme – bili to Michelangelo, Tesla ili Medeja, ili velika saga o ratu i miru, ili besprekorni Hazari…

I gledalac se oseća moćno što je unutar tako snažnih slika. Sve vreme ima nečeg dečačkog u njemu, a sa druge strane tu je jedna ozbiljna promišljena karijera čoveka koji pravi ozbiljne produkcije širom starog kontinenta. Tomaž Pandur je lovac na snove, pre svega.

Pričamo o tome šta je najskorije pročitao ili pogledao, i zanima me da li je u nečemu od toga prepoznao sebe, a on bez razmišljanja počinje da govori tekst iz Kralja Lira: 

We two alone will sing like birds i' the cage:
When thou dost ask me blessing, I'll kneel down,
And ask of thee forgiveness: so we'll live,
And pray, and sing, and tell old tales, and laugh
At gilded butterflies, and hear poor rogues
Talk of court news; and we'll talk with them too,
Who loses and who WINS ; who's in, who's out; —
And take upon's the mystery of things,
As if we were God's spies: and we'll wear out,
In a wall'd prison, packs and sects of great ones
That ebb and flow by the moon.

(Scena III / čin 5.)

Kako ovih dana diše Atina?

Svakodnevni život ovde je dramatičniji od bilo koje drame u pozorištu. Atina živi vrlo uzbudljiv trenutak svoje istorije, koji se neverovatno aktuelno odražava u Shakespeareovom Kralju Liru. Ta suptilna porodična priča, intimna tragedija usamljenog i razočaranog čoveka jeste idealna platforma i inspirativna poetska meditacija na temu tužnih i loših vremena u kojima nažalost živimo.

Imam utisak da sve vaše predstave koje sam do sada pogledala nastaju u širokim zamasima, bez straha da se suočite sa vizijom. 

Pozorište je za mene još uvek mističan san o hijeroglifu apsolutne istine koja, kako znamo, i beskonačnost čini dodirljivom. Kad god uspem da rastopim sebe u umetničkom delu i nakon toga nestanem bez traga, nastane neverovatna poezija, koja me pokreće.

Polazi li vam još za rukom da kroz različite faze dođete do uvida koji preobražava i vas i publiku?

Teatar je alhemijski proces. U pozorištu sve biva pretvoreno u jedan jedini umetnički impuls, dinamičnu aktivnu misao. U svet pozorišta ušao sam vrlo blago i za mene nekako logično – preko slikarstva. Od Andreja Tarkovskog još svakodnevno učim „vajanje u vremenu“ – to jest oblikovanje jednog celovitog „komada vremena“, napravljenog od ogromnog broja živih istina iz kojih se sve suvišno i nepotrebno eliminiše. To je za mene teatar.

Da li vam je beskompromisnost više pomogla ili odmogla u životu?

Biće da je ovo prvo. Donela mi je slobodu, kreativnu slobodu bez granica. I mogućnost igranja. Umetnost je fascinantna kibernetička mašina kojom se možeš igrati na bezbroj načina i u bezbroj kombinacija.

Apropo poigravanja, mnogi su bili iznenađeni kada ste prihvatili da budete art direktor Severinine turneje. Kako sada gledate na tu odluku?

Za mene je izlazak iz udobnog sveta etabliranih mišljenja nužan, neophodan umetnički izlet u nepoznato. Pogotovo onda kad pred sobom imate tako složenu i tako talentovanu osobu kao što je Severina Vučković. Sa njom možete otići u bilo koju umetničku avanturu jer će se ona svuda odlično snaći. Severinu pokreću strast i nepogrešiv scenski instinkt, pokreće je hrabra, beskompromisna  umetnička žilica iza koje se krije ranjiva žena, pesnikinja koja na sceni jednostavno pleni svojom lepotom, harizmom i talentom.

Vaš blizak saradnik je vaša sestra Livia. Kako funkcionišete zajedno u poslu?

Sa neverovatnom lakoćom postojanja... Livia je pre svega sjajan dramaturg i komparativista, vrstan mislilac savremenog pozorišta i verovatno zato od samog početka uspevamo da zajedno stvaramo naš teatar.

Da li tome doprinosi činjenica da ste odrasli u umetničkoj porodici?

Da, ali samo delimično. Odrasli smo uz majku koja je slikarka, ali je moj otac bio profesionalni fudbaler, tako da sam, zapravo, odrastao u simbiozi kulture i sporta.

Kada se setite detinjstva, koja slika prva iskrsne u vašem sećanju?

Tek skoro se pojavila za sada prva slika moje emocionalne memorije: to je zlatni lančić sa medaljonom u krupnom planu, koji pleše pred očima, a iza njega, u konturama, lice moje mame koja se saginje nada mom.

Kako projektujete sopstvenu budućnost? Da li je Madrid i dalje vaš „glavni grad“?

Centar mog sveta za mene je tamo gde radim novu predstavu. Danas je to Atina, sutra Ljubljana, prekosutra Madrid. Pa onda Pariz i Berlin....

A kada bismo ovaj razgovor vodili u Madridu, u kom prostoru biste voleli da se nalazimo?

U Mataderu, kompleksu starih madridskih gradskih klanica, pretvorenih u grad modernih umetnosti. Matadero je dokaz da kultura vrlo uspešno može da generiše razvoj.

Šta je vaš sledeći korak?

Još volim da se neprestano oduševljavam. I izvan pozorišta. U slikarstvu, arhitekturi, modi, filmu... Sada bih, recimo, voleo da kuriram izložbu mog prijatelja i saradnika, video umetnika Dorijana Kolundžije u Tate Gallery u Londonu i njujorškom Museum of Modern Art.

Ostavljate utisak nekoga ko je prešao puno, ne bojeći se, nego istražujući sopstveni put. Odakle crpite snagu za to putovanje?

Verovatno iz progresivnog algoritma razmišljanja (smeh). Iz iluzije, jer u svetu bez iluzija čovek je stranac.

Tekst: Nataša Gvozdenović