Kada je početkom osamdesetih donela svoju prvu kolekciju u Pariz, Rei Kawakubo imala je skoro 40 godina, bila je izuzetno eminentna u Japanu, ali praktično nepoznata na zapadu. Mugler i Versace su u tom trenutku bili vesnici novog doba: vrtoglavo rastućeg borbenog materijalizma čiji su najbolji reprezenti bili Margaret Thatcher, Madonna, Lady Diana, Alexis Carrington, i Jane Fonda. Bilo je to doba rađanja novih japija koji su preko dana, na poslu, nosili svoja stroga odela, a popodne se preznojavali u teretanama u pantalonama od spandeksa. Žene tog doba bile su odlučne i bez pardona, a takva je bila i moda. 

A onda je 1982. godine kolekcija zvana Destroy prošetala pariskom modnom pistom i izazvala mali modni zemljotres. Oversized džemperi sa velikim rupama, ratničke boje i zvuci bubnjeva uzburkali su duhove. Neki modni čistunci u znak protesta napustili su reviju, dok su ostali (a takvih je bilo mnogo više) ostali zapanjeni u svojim stolicama. Već sutradan estetika koju je u Evropu donela Rei Kawakubo dobila je ime: „postatomic look“/„Hirošima šik“/„dama u torbi“. 

Bio je to početak modne revolucije u pravom smislu reči, a otpočela ju je žena koja je u svet mode ušla vođena svojim instinktom i bez akademskog znanja u toj oblasti. Rei Kawakubo zapravo je diplomirala na Fakultetu lepih umetnosti u Tokiju (1964. godine) i ubrzo nakon toga uplovila u dizajnerske vode. Pet godina kasnije, samouka kreatorka osnovala je svoju robnu marku Comme des Garçons („kao dečko“) i u roku od deset godina otvorila 150 radnji širom Japana koje su joj donosile prihod od 30 miliona dolara godišnje. Danas ih ima po čitavom svetu i godišnje zaradi po 220 miliona.

Šta je to što Rei Kawakubo čini tako čudesnom? Na prvom mestu, njena beskompromisna borba za preklapanje mode i umetnosti na pistama. Najradikalniji izazov koji je Kawakubo dala zapravo je u krojevima. Dizajneri su pre nje eksperimentisali sa asimetrijom, ali u smislu haljine na jedno rame ili dijagonalnih revera. Kawakubo je, međutim, uradila nešto smelije. Ona je svoje komade zapravo uvijala kao čaršave, igrajući se tkaninama kao origamijem. Što se nje tiče, to što torzo ima dve ruke nije nikakva prepreka da jakna nema nijedan ili pak ima tri rukava. 

Nikada nije pratila trendove i uvek je bila dosledna tom konceptu. Zbog toga što se nije uklapala u industrijsku percepciju onoga što „žene žele“, njeni komadi često su bili okarakterisani kao antimodni. Kako su njenim kreacijama (naročito sedamdesetih) dominirale tamne boje, crna pogotovo, štampa je armiju njenih poštovalaca nazivala vranama. Pa ipak, vremenom je Comme des Garçons postao nezaustavljivo popularan brend kod slobodoumnih žena. U toj tako prevolumeniziranoj odeći osećale su se mistično i zaštićeno.

Nikada nije ni imala ambiciju da kreira siluete koje bi ženu predstavile u zavodljivom izdanju. Naprotiv. Svojim modelima usprotivila se zapadnjačkoj definiciji vizuelne seksualnosti koja se koncentrisala na razgolićavanje tela i njegovo izlaganje (tuđim) pogledima. Za nju je garderoba koja otkriva zapravo neseksi i dosadna. 

Doduše, odeća koju pravi ponekada je toliko apstraktna i nekonvencionalna da zaista deluje nenosivo. Kolekcija najčešće citirana u tom kontekstu jeste Dress Meets Body, Body Meets Dress (proleće/leto 1997), koja je kolokvijalno nazivana i Quasimodo zato što je toliko izobličavala žensku figuru. 

Kawakubo čvrsto stoji iza toga kako je od samog početka njena misija bila da kreira odeću za žene koje nisu opterećene time šta njihov muž o tome misli. Koren te ideje verovatno leži u činjenici da je jedna od takvih žena bila njena majka koja je demonstrativno napustila Reinog oca jer joj ovaj nije dozvoljavao da radi van kuće. 

Zato Kawakubo sa svojim suprugom Adrianom Joffeom, koji je inače predsednik kompanije Comme des Garçons International, ima krajnje specifičan odnos. Ne žive u istom stanu, viđaju se praktično jednom mesečno i taj moment koriste da otputuju na neke ne tako egzotične destinacije kao što su na primer Jemen ili Rumunija. Kako je svojevremeno izjavila u intervjuu za ELLE: „Jedna formalnost kao što je brak nikako ne sme uticati na način življenja.“ 

Njih dvoje su se 2004. godine vizionarski upustili u avanturu otvaranja gerila radnji širom sveta, pri čemu se prodavnica nikada ne bi zadržavala na istoj adresi duže od godinu dana. I kako ništa ne rade kao ostali, prestali su da štancuju pop-up radnje čim je ovaj koncept postao mejnstrim.

Očigledno, osim što ima neosporan talenat da kontekstualizuje modu, Rei Kawakubo ume vrlo dobro da prepozna trenutak za povlačenje pravih poslovnih poteza. 

Jedan od njih je i Dover Street Market (DSM), Meka visoke mode u Dover ulici u Londonu. Praveći DSM pozvala je mnoge dizajnere, kako one osvedočene, tako i mlade nade, da u tom prostoru prikažu i prodaju svoje kolekcije na način na koji žele. Rezultat je bio, kako je rekla, jedan predivan haos, a radnje su zapravo bile umetničke instalacije. 

Pre Dove Street Marketa približila je Comme des Garçons većem broju konzumenata napravivši pristupačnije linije među kojima je Play (2002), streetwear kolekcija namenjena mlađoj populaciji, zatim specijalna linija za H&M (2008) i Black (2009) sa nižim cenama najbolje prodavanih komada od prethodnih sezona. 

U međuvremenu izmislila je parfem Odeur 53 koji je (o, iznenađenja!) etiketiran kao antiparfem jer je sačinjen od neprepoznatljivih neorganskih mirisa. 

Njena moda bila je predmet mnogih izložbi u prestižnim ustanovama kulture. Najpoznatije su: Mode et Photo, Comme des Garçons u Pompidou Centre u Parizu 1986, Three Women: Madeleine Vionnet, Claire McCardell, and Rei Kawakubo u Fashion Institute of Technology u Njujorku 1987. i ReFusing Fashion: Rei Kawakubo u Museum of Contemporary Art u Detroitu 2008. 

Inspirisala je mnoge dizajnere. Među njima su Martin Margiela, Ann Demeulemeester i Helmut Lang. Bila je pokroviteljka Junya Watanabea… Iza ove žene stoji toliko pobeda. Pa ipak, samu sebe ne doživljava kao modnog heroja. „Nikada nisam nameravala da započnem revoluciju. Ja sam došla u Pariz da pokažem nešto što sam smatrala snažnim i lepim. Ispostavilo se da je moje viđenje stanja stvari drugačije od svih ostalih“, izjavila je jednom prilikom.

Da je skromnost i odmerenost odlika mudrih, dokazuje i način na koji se samopromoviše. Ona nije baš najpristupačnija osoba na svetu, tek nekoliko bliskih prijatelja zna adresu njenog stana u kome živi sa – mačkom. Ne krije svoj vizuelni identitet kao što to čini Martin Margiela, ali zato retko kad pozira fotografima, intervjue više gotovo i ne daje, a nedavno je odlučila da nakon revije prestane da izlazi na pistu i da se nakloni publici. Od početka karijere insistirala je samo na tome kako želi da je znaju isključivo po odeći koju pravi. 

Tekst: Jasmina Lazić

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija