Što se radnih dana tiče, ovaj dvanaestočasovni petak na kraju avgusta, bio mi je jedan od boljih. Da je kojim slučajem to film, bio bi romantična komedija Richarda Curtisa u kojoj bi se, bez nekog posebnog hronološkog reda, smenjivale: šetnja po londonskom parku, reč „f*ck“ bezbroj puta, vožnja motorom u zalazak sunca, šegačenje poput onog u školskom dvorištu, dlakave životinjice, upečatljiv  londonski restoran, pikantna jaja, neprijatna scena seksa i glavni glumac kome nije baš prijatno.

Možda je u pitanju samo nedostatak vežbe zato što glavnu ulogu, u ovom slučaju, igra Benedict Cumberbatch. To je glumac koji uprkos svojoj četrnaestogodišnjoj karijeri, 29 snimljenih filmova, 21 tv-serije, 16 pozorišnih predstava i 48 nominacija (a 17 pobeda) za razne nagrade, nikada nije igrao glavnu ulogu u romantičnom filmu, niti tražio obožavanje masa ili zamišljao sebe kao srcelomca. A ipak, sve se to desilo pre četiri godine kada je nereklamirana mini serija BBC-ja postala planetarni hit. Sherlock ga je pretvorio u predmet fantazija više od milion obožavalaca. 

Scena prva: Motor. London. Sumrak.

U ovom trenutku proživljavam upravo jednu od tih fantazija, iako se istovremeno iz petinih žila trudim da ne udarim Benedictovu kacigu svojom. To je bitka koju sam, nažalost, predodređena da izgubim. „Izvini“, mrmljam dok moja glava dodiruje njegovu. Vozim se iza njega na njegovom motoru – Hondi CBF600 – dok tek pomalo neoprezno jurimo kroz severni deo Londona. Bar nosimo kacige. „Slobodno se čvrsto drži“, rekao mi je dok smo se penjali. Ali, ja se ne osećam slobodno. Iako sam dobila zeleno svetlo da se „obmotam“ oko gospodina Cumberbatcha, ja ga smerno držim rukama oko struka i ostavljam nezgodan prostor između naših tela koji dovodi do gore pomenutog sudaranja kaciga svaki put kad usporimo.

Pokušavam da se uhvatim za njega kolenima, radi ravnoteže. „Izvini“, ponavljam još jednom, „stalno mislim da si konj.“

On je, naravno, očaravajuće lep, ali izgradio je karijeru igrajući primetno neseksualne muškarce. Kad sam otišla na YouTube da potražim materijal za sve inventivne snove koje inspiriše, nisam iščeprkala mnogo. Igrao je tinejdžera opsednutog seksom u filmu Fortysomething početkom 2000-ih, a tu je i surova scena seksa od pet sekundi u Parade’s End (BBC mini serija iz 2012, u kojoj mu je partnerka bila prijateljica Rebecca Hall), ali uglavnom... ljubavnih scena nema. Naravno, Sherlock apstinira od seksa iako Benedict insistira: „On je aseksualan sa razlogom. Ne zato što nema seksualni nagon, već zato što je taj nagon potisnut kako bi mogao da radi svoj posao. Hladni pljuskovi, puno leševa... To bi svakome ubilo raspoloženje.“

Uprkos tome, žene prosto obožavaju Sherlocka. „To nije moj problem“, kaže Benedict. Dokono komentarišem kako bi Sherlock ustvari bio loš u krevetu: tehnički vičan, ali bez entuzijazma. Benedict je zgrožen. On voli rasprave. Prvo, ističe da se ne slaže sa mnom. Onda, nakon što shvati da me nije ubedio, nastavlja da objašnjava šta bi „tačno“ Sherlock uradio u krevetu i pri tom koristi reči poput „lateks“, „porn“, „ući“ i „eksplodirati“ (predugačko je da bih citirala u celini). Zato mi nemojte zameriti što sam oprezna kada treba da ga zagrlim na motoru.

Scena dva: Premotavanje unapred

Benedictove nove uloge samo potvrđuju ono što znamo od ranije: on ne igra romantične heroje; on je glumac koji zadivljuje i zasenjuje sve pored sebe, čak i u holivudskim blokbasterima kao, na primer, Khana u filmu Star Treck; može da parira Meryl Streep i Juliai Roberts (August: Osage County); i postao je pozorišni glumac čije se predstave ne propuštaju (Frankenstein u National Theatre u Londonu, u režiji Dannya Boylea).

Ipak, prevazišao je samog sebe u svom najnovijem filmu The Imitation Game, uzbudljivoj i tužnoj priči u kojoj igra matematičara Alana Turinga – čoveka koji je provalio kôd „Enigma“ za saveznike u Drugom svetskom ratu i osnovao modernu informatiku, pre nego što ga je sopstvena zemlja ocrnila kao homoseksualca. U ovom filmu Benedict je izvanredan.

Turing je još jedan genije; pada u oči da Cumberbatch kao da se specijalizovao za uloge muškaraca koje pokreće intelektualni zanos – prof. Stephen Hawking u filmu Hawking, Julian Assange u The Fifth Estate, Sherlock – ali dokaz njegove veštine jeste to što svi ti likovi izgledaju kao da jedva pripadaju istoj vrsti ljudi. „Jako je primamljivo igrati ove neverovatne likove zato što vam to, kao glumcu, daje ogroman materijal sa kojim možete da radite“, objašnjava on. „Ne smeta mi što se to ponavlja pošto je Turing, na primer, potpuno različit od Sherlocka. On poseduje pravu istančanost, njegova dostignuća nisu kitnjasta, o sebi nema tako visoko mišljenje.“

Posle The Imitation Game, Benedict nas iznenađuje crtanim filmom Pingvini sa Madagaskara u kom je dao glas prepredenom vuku po imenu Agent Classified. (Na moje pitanje zašto, odgovara: „John Malkovich igra negativca. Zar ti ne bi volela da budeš kvazibondovska figura heroja koji ga privodi zasluženoj pravdi?“ „Da, mislim da bih.“) Nakon toga sledi glavna uloga u BBC adaptaciji Richarda III. Njegova interpretacija ovog ne-baš-tako-dobrog kralja Dicka, sve sa grbom na leđima, šepavom nogom i ubilačkim namerama, verovatno će uzburkati gledaoce. „On je neko koga, možda, ne biste ni dvaput pogledali, ali kad vas jednom uhvati u svoju mrežu... Veoma opasan, šarmantan i moćan čovek.“

Zatim Hamlet, u čijoj koži će se Benedict okušati sledećeg leta. Još jedan aseksualan čovek, primećujem. „Zaboga, pa on ima dušu toliko duboku da bi, kada bi je okrenuo ka tebi, ti bila najsrećnija žena na svetu.“ Odgovara mi Benedict, šokiran mojom izjavom. Kažem da mi je Hamlet, sa svom svojom introspekcijom i opsesijom samim sobom apsolutno dosadan i on me napada: „Čijeg Hamleta si gledala?“ Kada priznam da je moje mišljenje zasnovano samo na čitanju teksta, besni čitavih 11 minuta. „Ma, super!“ Breca se: „OK, projektuješ svoju interpretaciju lika samo na osnovu reči na papiru. Treba da pogledaš i neku interpretaciju koja prevazilazi tvoju. Moraš. Hamelt ne postoji samo u knjizi, već i u izvođenju!“

Kasnije mi se izvinjava preko telefona: „Izvini, postao sam malo defanzivan, zar ne?“ Istina je da je, u stvari, bilo prijatno biti predmet Benedictove poruge zato što je, kao prvo, bio potpuno u pravu i, kao drugo, u svoj bes uključio je i spontano recitovanje Hamletovog „potopio bi scenu suzama“ što je bilo spektakularano i, kao treće, sav njegov oprez odleteo je kroz prozor. Benedict je duhovit i pametan – odlično je društvo – ali se muči da balansira između iskrenosti i onoga što bi udovoljilo publici, pa je lepo kada zaboravi da mu je to važno.

Kada pričamo o obožavaocima koji pokušavaju da ga krišom slikaju, može da se oseti koliko bi voleo da zauzme odlučan stav. „Lepo je kad ljudi pitaju. Ali, kada neko priđe (imitira nekog ko drži telefon i kradom krivi vilicu u stranu) i uradi ovo, poludim. Svi su u fazonu: ,Šta vam je, pa nisam vas slikao!’ A ja onda tražim da vidim telefon. ,Ne, ne dam vam telefon.‘ Onda kažem: ,Pa, nemoj onda da me slikaš, j....e.’“

Osim što taj poslednji deo ne izgovara naglas. „Ne idem tako daleko“, napominje pomalo žalosno. „Ali, u sebi, u sebi... Nekada mi je skroz OK, a nekad bih da im kažem: ,Sa nekim sam koga ste potpuno ignorisali i na kome stojite dok pokušavate da me uslikate, a sada nije pravi trenutak.’ Onda kažem sebi: ,Bože, jesam li šupak? Da li bi trebalo sve vreme da budem dostupan? Tada ipak pomislim: ,Pa, ne baš!’“

PageBreak

Scena treća: Flashback

Evo priče: Benedict Timothy Carlton Cumberbatch rođen je pre 38 godina. Njegovi roditelji su glumci Wanda Ventham i Timothy Carlton. Kao dete bio je „podložan trenucima hiperaktivnosti koju su pratili iscrpljenost i izlivi besa. Bio je izuzetno društven, ljubazan i sve je delio sa drugima“.

Njegova porodica bila je izuzetno srećna. Da, kada je imao osam godina, poslali su ga u internat, ali to nije bila muka kakvu svi zamišljaju: „U prvi mah, imao sam knedlu u grlu, to su bili stvarno strašni trenuci, ali ubrzo ih je smenila čista radost zbog svega što sam radio. Bili smo kao braća, vozili čamce, igrali kriket, radili sve ono što rade dečaci i imali avanture...“

Posle toga, usledio je još jedan internat, Harrow, gde mu je mama slala pisma ukrašena crtežima, kao i samolepljive sličice koje opisuje kao „veoma bitan materijal za razmenu u dečačkom internatu“. Zapravo, kako kaže: „Imao sam odlično detinjstvo. Sve je bilo OK do puberteta, kada su me zadesile muke tipične za taj period: ,Zašto ja? Da li sam drugačiji? Ne razvijam se dovoljno brzo. Gde su devojke?’“

Internat koji je pohađao nije pružao dovoljno prilika za kontakt sa devojčicama. „Naravno da je tu i tamo bilo ljubljenja na nekim žurkama, ali bilo je užasno jer smo svi bili pijani. Samo ću ti reći da su neke scene iz filma The Wolf of Wall Street stvarno zasnovane na istinitim događajima.“ Kada je imao 13 godina, počeo je da peva u horu i tada se prvi put zaljubio: „Fantazijama u mojoj glavi nije bilo kraja; šta bih mogao da je pitam? Zamišljao sam kako ćemo živeti zajedno, pisaćemo pesme jedno drugome, biće moja žena i imaćemo decu. Mogla je da bude moja prva devojka. Ne, čak ni devojka, već neko s kim sam mogao da imam nekakvu vezu.“ Samo jednom su kratko razgovarali. „Sećam se da sam jednom, kao slučajno, u prolazu dodirnuo njenu ruku i, čoveče, što je bilo napeto! Da li misli isto što i ja? Je li to zaista moguće? Znaš, sva ona divna, predivna romantična osećanja koja je, pak, bilo nemoguće ostvariti.“

Posle internata, upisao se na Univerzitet u Mančesteru gde je studirao glumu. Tamo je stekao odlične prijatelje i upoznao svoju veliku ljubav, glumicu Oliviu Poulet, s kojom se zabavljao 12 godina u toku kojih je svoju karijeru izveo na pravi put. Nije glumio samo u dramama, ostvario je zapažene uloge i u žanru komedije gde je igrao potpune gubitnike kao što je na primer lik Patricka Wattsa u filmu Starter For 10: „On je veoma, veoma glup. Mnogo, mnogo više liči na mene nego bilo koji genijalac kog sam glumio.“

Sve je oduvek ukazivalo na to da će Benedict biti talentovan glumac koji će imati posla i dobro zarađivati (što je, slučajno, sve ono čemu se nadao i čime bi bio više nego zadovoljan), ali onda se desio... Sherlock. Svet ga je obožavao. Godinu dana kasnije razišao se sa Oliviom. 

Mislim da je to je verovatno bila krupna stvar: prošao je pubertet bez seksa, praćen dugom i pravom ljubavi, a zatim, u svojim tridesetim, postaje neko koga u svom krevetu želi polovina svetske ženske populacije. Benedict priznaje da je to „zaaaaista mač sa dve oštrice“ i da je „važno znati zabaviti se i iskoristiti ono što imaš.“ „Znaš, otkriješ zašto si privlačan ljudima, bilo da je u pitanju veza ili samo seks. Umem da namirišem ako žele samo da me probaju, iskoriste na nekoliko sati.“ Ali, nije dozvolio da ga ovo saznanje učini cinikom. „Mislim da su ljudi kojima sam okružen, kada je reč o ovoj temi, zaštitnički nastrojeni prema meni više nego ja sam.“ 

Šalu na stranu, Benedict je u potrazi za romantičnom bajkom. Ranije je otvoreno pričao o želji za brakom i decom, ali sada je utihnuo kada je reč o tim stvarima. „U jednom trenutku, to postaje tema kojom se bavi čitava nacija, zašto ja nisam sve to ostvario u životu. Znaš ono: ,On ne može da održi vezu’.“ Ali, kada ga pitam gde sebe vidi za trideset godina, Benedict mi odgovara: „Zamišljam kako se osvrćem na ovaj deo svog života i mislim: ,Wow, sve je zaista bilo neverovatno.‘ Ali, u isto vreme zamišljam sebe kako govorim: ,O, to je bio momenat u mom životu kada sam nastavio dalje i učinio stvari koje prevazilaze samo mene samog.’ Ne želim da koristim reči kao što su ,brak‘, ,deca’ i ,porodica‘, iako sam ih upravo upotrebio, ali formulisaću to ovako: verujem da ću u tom trenutku imati kraj sebe ljude sa kojima ću moći da gledam unazad. Nadam se da ću biti okružen porodicom.“ Moja pretpostavka jeste to da je Benedict zaljubljen čovek koji već uveliko pravi planove. 

Scena četvrta: Bivša vatrogasna stanica Chiltern, Marylebone, London. Privatni separe sa pogledom na bar

Benedict priča telefonom sa svojim drugom Adamom koji će nam se pridružiti u Chilternu na piću. „Reći ću ti koje piće da naručiš“, govori tiho u slušalicu. „Ali, ne želim da kažem glasno jer hoću da ga naručim i za nju (to sam ja), a ne bih da čuje kako se piće zove jer je naziv veoma smešan.“

Sedimo skriveni u prijatnoj atmosferi, odvojeni od znatiželjnih pogleda. Benedict završava razgovor, naginje se ka meni i pita: „Želiš li seks na brzaka pre večere?“ Kroz zavesu doziva konobara i naručuje: „Dva seksa na brzaka pre večere, molim vas!“

Večeras sam videla tako puno Benedictovih lica. Prvo je to bio nevidljivi Benedict sa kojim sam se šetala po Hampstead Heathu, koji je hodao spuštene glave, namerno i prilično lukavo izbegavajući kontakt očima sa turistima, mladim majkama i tinejdžerkama. Mada, bio je oduševljen devojčicom koja je usred dana piškila na travi: „Jao, pogledaj, sada njena mama sedi u tome!“

Onda se pojavio šarmantan, harizmatični profesionalac na našem snimanju za naslovnu stranu. Obrlatio je ceo Elle tim svojim entuzijastičkim odgovorima na naše predloge šta bi trebalo da obuče: A.P.C. farmerke, Adidas patike, Karl Lagerfeld naočare (koje su mu stajale ludački dobro).

Zatim je tu bio i Benedict sa kojim sam radila intervju. Pomalo oprezan, kolebajući se između iskrenosti i učtivosti, na trenutke pokazujući i znake nesigurnosti dok je pokušavao da nadjača zamišljene kritike na svoj račun.

Međutim, Benedict sa kojim sada sedim jeste neko ko je isti takav i sa svojim prijateljima. Izrazito dečačkog karaktera za svojih skoro 40 godina, momak koji se šali i psuje. Nepotrebno je da kažem, ali ovo je moj omiljeni Benedict. Mislim da je u ovom trenutku potpuno opušten i bez ustezanja pokazuje svoje pravo lice.

Naručili smo nekoliko predjela „da nam se nađu“ dok Adam ne dođe. Oduševljeno jede pikantna jaja koja ja ne mogu da smislim. Priča mi kako ga The X Factor uvek rasplače. „Kao i svako, kada sam umoran, brzo prasnem u smeh, ili mi krenu suze. Tada me neki delovi X Factora dotaknu, pogotovo na kraju duge radne nedelje.“

 Adam je stigao. Kada dvojici prijatelja kažem da imaju celu noć za sebe jer uskoro idem, oni „bace pet“, imitirajući nekakav muški pozdrav, a Benedict kao završnicu kaže: „Boom!” Sa širokim osmehom dodaje: „Inače ovo ne radimo, učinili smo to samo zbog predstave, Anabel.“ Hmmm, moram da dodam da su prilično uigrani za prvi put.

„Kada sam ga upoznao, on je bio osoba koja je sa mnom krečila dečiju sobu, neko ko je došao u posetu i smejao se filmovima koje smo gledali“,  govori mi Adam kada se Benedict zaputio u toalet. „Nikada se nije menjao. Sve ovo (maše rukom u zamišljenom pravcu slave i glamura) veoma nam je zabavno. Naravno da je fantastično sve što mu se dešava i svakako je to zaslužio, ali on će zauvek biti moj drug Benedict.“

Na kraju, izgleda mi kako bi bilo fer da dam Benedictu poslednju reč i dok odlazim, pitam ga šta misli da ja mislim o njemu. Preplašen je. „Pa to je grozno. Zašto me to pitaš? Pokušao sam da te izmanipulišem, iskreno rečeno.“ I onda brzo koristi trenutak dodajući: „Dakle, slojevita ličnost. Iskren do bola. Dobro društvo. Odličan motorista. Neko ko se dobro oseća u svojoj koži. I uživa u svakom trenutku života. Jer, to zaista i radim.“

Prevele: Mina Avramov i Manda Javorina