U poslednjih osam godina nisam pristala da intervjuišem nijednu poznatu ličnost, ali kada dođete u situaciju da ste i vi i vaša godinu dana stara ćerka istovremeno i podjednako fascinirani nekim, prosto morate da prekršite sopstvene odluke.

Pharrell Williams je jedan od tvoraca najvećih pop hitova. Kao tekstopisac i producent, svojim talentom i moćima, koje očigledno poseduje, mnogim izvođačima je pomogao da izgrade karijeru i osigurao im mesto na prestižnim top-listama. Među onima sa kojima je sarađivao su: Gwen Stefani, Kelis, Miley Cyrus, Britney Spears i, naravno u nezaboravnoj 2013. Robin Tick i Daft Punk, čiji su hitovi Blurred Lines i Get Lucky zavrteli celu planet. Kao kruna svega, Pharell je iste godine lansirao i svoj solo hit Happy, koji je dospeo na prva mesta svih svetskih top-listi, propraćen jednim od najboljih spotova svih vremena! Williams čak i u farmerkama, duksu i sa velikim mountie šeširom prosto zrači elegancijom. I ko bi rekao da ima 41. godinu!?

Kada smo već potvrdili temu i svrhu intervjua, on je pitao: „Zar o ovome već nismo diskutovali?“  Bili smo sami u gostinskoj sobi kuće jednog od poznatijih fotografa Hollywooda, što je zapravo bila i lokacija za snimanje – dok je Helen, Pharrellova supruga, neodoljiv model i majka njihovog petogodišnjeg sina Rocketa, pregledala rafove sa garderobom u bašti. Izgleda da su njen izbor bili Alexander McQueen, Paul Smith i Burberry, ali je on za svaki slučaj kupio šest verzija Vivienne Westwood šešira, koji su sada već njegov zaštitni znak. On ne samo da nepogrešivo vlada muzikom, već i modom. Kada sam mu pokazala svoju ćerku posle snimanja, ona se divila njegovoj Chanel ogrilici, a on je odmah pogodio njen njen horoskopski znak.

Otkrila sam još jedan zanimljiv detalj u vezi njega. Naime, Pharell ima sinesteziju (neurološki poremećaj povezivanja čula, tako da se vizuelni nadražaj može doživeti kao zvučni ili mirisni), pa stoga note kod poprime boju, a određeni dani u nedelji mirišu na određene stvari. Uostalom, on će nam reći nešto više o tome.

Dovoljno dugo si prisutan na sceni, baš kao i ja. Da li se sećaš momenta kada si zapravo shvatio da više nisi najmlađi u prostoriji? To može da bude veoma potresno, pogotovo kad si žensko. Meni to desilo negde u mojoj 27. godini.

Naravno da ne, zapravo mislim da je tužno što žene razmišljaju o tome. Da li sam dovoljno visoka? Da li sam dovoljno pohotna? Da li sam dovoljno mršava? Da li sam dovoljno tamna? Da li sam dovoljno svetla? Greška! Svi mi imamo svoju svrhu, a to je postojanje.

Kada si izbacio spot za Happy, kao da je u isto vreme nastala i eksplozija uličnog stila, kao da si na tron stavio sve ljude sa ulice sa svim njihovim bubicama i različitostima! Svaki put kada pogledam spot, krajičkom oka zapazim nekog novog u njemu i u glavi napravim priču o tom nekom. Čemu si težio?

Ushićenje je za mene, zapravo, došlo iz samog izbora različitih aktera u spotu. Ideja je bila da svi ti ljudi dele isti sentiment, istu emociju. To je zapravo ono što je dirljivo u celoj priči. Zato je ova pesma toliki dar. Jesam je napisao i producirao, ali i dalje mislim da je to bilo nešto veće i više od mene. Nadam se da razumete o čemu govorim. Uložio sam se mnogo u to i svestan sam toga. I uvek govorim ljudima: nađite i radite ono što volite. Držite do sebe, ali ako morate raditi taj posao za džabe, da li biste ga zapravo radili? I ako možete da funkcionišete tim tempom, nađite treću stvar koju možete raditi i koja istovremeno može pomoći čovečanstvu a vas ispuniti zadovoljstvom.

Kada sam prvi put čula stih „Clap along if you feel like a room without a roof“, pomislila sam: Sreća se zapravo i može opisati tako! Kako si došao na ideju da napišeš tako nešto?

Evo ovako, zamisli da si kupila ovu kuću i da ti je u skladištu nameštaj iz prethodnog stana, a puna si novih ideja i stvari koje želiš da realizuješ. Čim zakoračiš u ovu sobu, već imaš viziju gde ćeš staviti krevet, policu, a isto tako znaš gde nećeš staviti krevet. Pisanje muzike je ista stvar – samo pomeraš stvari naokolo dok im ne nađeš savršeno mesto.

Imam u planu da pišem knjige o tragedijama i trudim se da budem veoma tačna što se tiče emocija koje će knjiga pružiti, jer je najlepša stvar na svetu kada čitaoci kažu „dali ste novo ime ovoj grupi emocija“. Šta misliš o tome?

Mislim da je sve to rezultat toga što smo naučeni, moguće i vaspitani da ignorišemo nagoveštaje i osećaje. Nagoveštaj je zapravo prirodna reakcija tela na nešto što postoji i na nešto što je stvarno. Šalje svakojake osećaje i reakcije, koji cirkulišu telom i koje sami osećamo. Niko nas nije naučio da verujemo tim „glasovima“. Tako da, kada se povežete sa sinestezijom – za mene, to su boje i melodija – to je zapravo ono što je za mene stvarno. To je 3D.

U proteklih godinu dana ti si izbacio tri pesme, svaku drugačiju od prethodne. Kako uspevaš da održiš taj tempo različitosti?

Jednostavno. Tvoj odnos sa majkom je u potpunosti drugačiji od tvog odnosa sa suprugom, koji je potpuno drugačiji od odnosa koji imaš s najboljom prijateljicom. U svakom slučaju, postižeš da budeš ista osoba u svim tim različitim situacijama, je li tako? Naravno da uspevaš. Ipak, postoji određeno ushićenje u svakoj pesmi, i to je bila karika koja je zapravo nedostajala u muzici. Ja sam samo želeo da se ponovo osećam dobro. To je poenta svega što sam zapravo uradio.

Stih u pesmi Blurred Lines, „I know you want it“, posebno kad u spotu u tom trenutku pozira razgolićena devojka, je malo problematičan po mom mišljenju. Mislim da ne šalje dobru poruku. Zapravo, tera me da zaplačem.

Baš sam srećan što radim ovaj intervju sa tobom i srećan sam što sam upoznao nekoga ko se oseća ugroženo time. U pesmi se zapravo radi o devojci koja ima prljave misli, dok je zapravo poenta priče da je ona dobra devojka. Zato se konstantno u pesmi ponavlja deo „But you’re a good girl, right? So, I know you want it“. Ono što se zapravo može uraditi po tom pitanju jeste da nama ne ostaje ništa drugo sem da se zabavljamo i igramo u to ime. Iz tog razloga na kraju pesme se provlači stih „Shake it, get down, get up“. I kada se na kraju dana kockice slože, u pesmi se radi o predivnoj ženi, koja ima iste želje i hirove kao i sve druge na planeti i ta osećanja mogu da kanališu bez postavljanja sebe u bilo kakvu neprijatnu situaciju. Najsmešnija stvar je što je producent spota bila žena. Taj spot je bila ženska vizija priče, samo je problem što niko nije bio spreman da pogleda iz te perspektive. Mislim da su ljudi tražili razlog da budu uvređeni spotom jer su mislili da je poenta bila da ocrnimo i izgrdimo. Ponekad je jedina stvar koju zapravo treba da uradimo to da odemo korak unazad i zapitamo se šta je umetnik želeo da predstavi ovim.

Interesantna je činjenica, aludiram na tvoj šešir, da si postao vizuelno povezan sa Vivienne Westwood, koja je zapravo na raskršću muzike i mode, i oformila modni pečat Sex Pistolsa. Slažeš li se?

Ja sam svoju edukaciju, što se toga tiče, stekao od Ronnie Cooke Newhouse (kreativne direktorke iz modne reklamne agencije House + Holme, koja je radila sa modvnim kućama Louis Vuitton, Lanvin, Comme des Garcons i Mulberry). Ona me je uvela u priču kako se Vivienne zabavljala sa Malcolmom McLarenom (menadžerom Sex Pistolsa) i kako je taj šešir bio zaštitni znak njihove veze. Sećam se (McLarenovog) spota Buffalo Galls, gde je on sam nosio taj šešir. Ja sam ga zapravo nosio već pet godina pre nego što sam se fotografisao s njim, mislim da samo svojevremeno niko nije obraćao pažnju na to.

Tvoj prvi proboj u muzičkim vodama u ulozi producenta je bio hit I’m A Slave 4 U, koji peva Britney Spears. Da li se to zbivalo u istom vremenskom intervalu kada su Britnini mentalni demoni krenuli da izlaze na površinu?

Mislim da kada ceo svoj život posvetiš muzici, vrlo lako možeš da izgubiš kontrolu i odeš u pogrešnom pravcu, što je u ovom slučaju svet ludila. To se njoj dogodilo.

Ti si upoznao svoju suprugu pre osam godina. Da li je ona bila to nešto što je zapravo postavilo sve na svoje mesto i oblikovalo tvoju kreativnost?

Mi smo počeli naš odnos motivišući jedno drugo prvenstveno kao prijatelji. Ona je gurala mene, ja sam gurao nju. Trebalo mi je puno vremena i godina da shvatim vrednost određenih stvari i vrednost ljudi sa kojima svakodnevno sarađujem. Takođe, vrednost mojih fanova koje me održavaju tu gde jesam. Mi smo samo jedrilice, oni su zapravo vetar koji nas usmerava.

Preveo: Milan Đačić