Na početku studija, jednog običnog jutra probudila sam se sa osipom po celom telu. Dijagnostikovana mi je urticaria ili koprivnjača zbog koje su svi dermatolozi koje sam posetila samo slegali ramenima i govorili mi istu rečenicu: „Uzrok može biti bilo šta.

Znate, kožne bolesti i dalje su prilično neistražene.“ U moru poseta različitim specijalistima došla sam do alergologa, koji je tvrdio da sam manje-više alergična na SVE i da su nezdrava hrana i veštački sastojci uzrok mojih tegoba. Zatim mi je dao spisak sa namirnicama koje smem da jedem. Sa suzama u očima gledala sam listu koja ja stala na A4 format. U tom trenutku zaista sam mislila da ću, ako se budem pridržavala datog, umreti od gladi. Ali, morala sam da probam. P

osle prvih mesec dana smršala sam deset kilograma. Imala sam 21 godinu i bila teška 44 kilograma. Međutim, osećala sam se tako dobro u svojoj koži. Moja krvna slika bila je savršena, a ja puna energije, takođe sam i spavala odlično! Kada se osip povukao (uzrok je naravno bila potpuno druga stvar), a ja dobila dozvolu da se vratim na uobičajen režim ishrane, počela je moja opsesija zdravom ishranom. Manijakalno sam čitala svaku etiketu, obilazila radnje zdrave hrane, vraćala meni u restoranima jer „ništa nije 100 odsto prirodno“.  

Porodica i prijatelji izlazili su mi u susret i pripremali hranu posebno za mene. Grizla me je savest zbog sopstvenih prevelikih zahteva, ali pomisao da zagrizem beli hleb bila je za mene gora od bilo čega! Ono što me je dugo mučilo u naučnim krugovima zove se orthorexia nervosa. U pitanju je poremećaj u ishrani, drugim rečima, nezdrava opsesija zdravom hranom.

Iako mi je način ishrane propisao lekar i, za razliku od bulimije i anoreksije, ovaj poremećaj se ne smatra pravim, ipak mnogi stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja tvrde da se radi o istinskom problemu. Dok jedni tvrde kako je u pitanju samo briga o tome šta unosimo u svoj organizam, drugi zastupaju teoriju da se radi o opsesivnom ponašanju. Svako ko se borio sa orthorexiom, a ovo govorim iz ličnog iskustva, priznaće da je prvi znak postojanja problema bio to što svakodnevni život biva potpuno podređen hrani kao i to što se postaje neka vrsta socijalnog otpadnika. Složićete se da nešto prilično smrdi ako pre odlaska na večeru jedete kod kuće i zatim pred svojim prijateljima izmišljate neverovatne razloge zašto celo veče provodite pijući vodu ili limunadu. Je li „prezdrav“ način ishrane zavladao mojim životom? Da li je zavladao vašim životom?  Uradite naš kratki test, iskreno odgovorite na naredna dva pitanja (naglas!) i biće vam jasno jeste li rob 100 odsto prirodnih sastojaka: 1. Da li vam je važniji sastav onoga što jedete od ukusa te iste hrane? 2. Da li vas vaš način ishrane izoluje od društva? Ja sam bila član kluba, priznajem.

Ne sećam kako se završio ovaj deo moje životne priče. Zapravo i nije se sasvim završio. I dalje jedem integralnu testeninu, biram salatu pre nego njoke, a ni da mi život visi o koncu ne bih popila gazirano piće. Međutim, ono što i stručnjaci preporučuju, a do čega sam i sama došla jeste vrlo jednostavno rešenje: jedan džin tonik povremeno neće naškoditi. Pizza za ručak s vremena na vreme je okej! Na kraju krajeva, nismo mi te kojima bilo ko može da naređuje, zar ne? 

Tekst: Jasmina Avramov