Ovde je reč o ženi koja može da nosi sve. Za to ima i odlične uslove: Distante store je matica beogradske brendirane svakodnevice. S jedne strane, ta radnja nam je otvorila vrata fashion sveta, ali i „upropastila“ život svima koji kapiraju modu. Kakvu poruku nose dizajnerski komadi: jesmo li spremni da obučemo nešto krajnje neudobno i sklamerično? 

Lucijana sa tim lako izlazi na kraj i skockava se tako da je to svojevrstan performans.  

Pre neki dan slučajno sam je srela u gradu. Iako prilično kratkovida, nisam mogla da odvojim pogled od njenog stylinga. Konačno ću je pitati da li sebe doživljava kao najmodernije obučenu osobu u gradu. 

Ponekad se i to desi, ali slučajno, ne namerno. Svakako sam hrabra. I kao Distante, a i kao Lucijana. 

Jesu li zahvaljujući vama Srbi postali toliko pomodni?

Reč je, svakako, o interakciji. Ja sam proizvod beogradskog duha i ukusa, i moje aktivnosti možemo posmatrati istovremeno kao nešto što sam ja dala Beogradu. S druge strane, Beograd je to i tražio. Jednostavno, u nekom vremenu i prostoru sazreju uslovi da se nešto napravi, a onda se pojavi neko ko će to i da uradi. Tako je pre dvadeset godina nastao Distante.

Zašto smo počeli da se oblačimo za Instagram, a ne za sebe?

Kao i u drugim stvarima, na to gledam dvojako: i pozitivno i negativno. Ne bih se složila da oblačenje za Instagram uvek isključuje oblačenje za sebe. Ima tu jedna gora stvar u tome što postoji more ženskih bića koja više ne izlaze da bi se dobro provela, već da bi na mrežama prikazala kako super izgledaju, ludo se zabavljaju, jedu fine stvari. U tome im prođe skoro celo veče. Svakako je lepo što postoji Instagram, mnogo saznajemo o ljudima kroz to šta izdvajaju kao bitno za objavljivanje. Lično ne osećam potrebu, bez obzira na prirodu svog posla, da poštujem svoje odevne kombinacije, šta više, mislim da bi to bilo neukusno.

Kako su nastala prevelika street style očekivanja?

„Kriv“ je gospodin Demna! Njegov uspeh nekako sam baš doživela lično, kao svoj. Pre svega zato što je u svojim prvim kolekcijama uradio baš ono što sam uvek priželjkivala da neko napravi, i sa čim mogu sto posto estetski da se identifikujem. A i zato što je povukao za sobom čitav talas kreatora iz istočnog bloka na koje je konačno skrenuta pažnja. Najvažnije od svega je da se posle dužeg vremena nešto zaista desilo na modnoj sceni.

Kako preživeti sold out dramu?

Volim dramu u svakom obliku, a u toj sold out priči nalazim se sa obe strane: i u ulozi „žrtve“, a i „tvorca“ iste. Evo kako: ne volim nikada da za svoju radnju poručujem velike serije, bez obzira na to što znam da će nešto biti traženo. Preferiram raznolikost i individualnost. Tako da, bez obzira na to što ne volim mnogo popularne, hit stvari, desi se često da se „primim“ na sold out. Ali, to ima veze s tim što mi je nepodnošljivo što se u svim metropolama ponavljaju iste radnje sa identičnim komadima. Čeznem da se vrate vremena da u svakom gradu na svetu budu potpuno različite prodavnice. A to zahteva da se taj biznis opet usitni, i da ne možemo da prepoznamo svaku stvar, čija je i iz koje sezone. U tom duhu, za početak prepravljam većinu stvari koje kupim. Idem dotle da od suknje napravim bluzu i obrnuto. U tome nemam respekta ni prema velikim modnim imenima. Uostalom, personalizacija odeće je budućnost mode. Kad smo već kod toga, dobre stvari postale su nemoralno skupe! Ako je već tako, u skorijoj budućnosti, očekivanja kupaca biće veća u smislu da će modni proizvod morati da bude smart i multipraktik i obavezno day & night. To znači da može da se transformiše i da nam završava posao u više situacija. Svi pomalo postajemo Njujorčani koji nemaju vremena da se presvuku u toku dana. Želimo da, i kad putujemo, ne vučemo kofere koji pucaju, a opet da smo svaki dan različito obučeni. Zatim, postoji trend brisanja granice između muške i ženske odeće, pa i dečje. Kod parfema to je već uzelo maha, ali i u modnim linijama ići će se u tom pravcu. Naravno, to odslikava i duh našeg vremena u kome se sve više stimuliše da ljudi dozvole sebi slobodan razvoj i iskazivanje i muškog i ženskog elementa. Trend je i da se zanimamo za pozadinsku priču proizvoda, u kojim uslovima se proizvode i od čega.

Je li konačno došlo vreme da žene treba prestati plašiti odevanjem u skladu sa godinama, mada nas i dalje užasavaju otkrivena kolena Anne Dello Russo? 

Anna Dello Russo mogla bi vrlo lako to da ispegla, što u photoshopu, što i u zbilji. Ali, baš je odlično što to ne radi! Onda ne bi bila Anna. Ona je blogerka, nije manekenka! Što se tiče razmišljanja „minići i godine“, te priče treba ostaviti  malograđanskim krugovima. Onaj ko, u izobilju informacija današnjice, ima vremena i motiva da zagleda nečija kolena, nek se stidi! A kad smo kod bloga, moram da konstatujem da se izvorni duh bloga prilično izgubio, zato što je sve postalo sponzorisano, a sam taj koncept doživeo je uspeh upravo zato što je trebalo da oslikava stvarni život i nečije stvarne modne i druge izbore.

Možda ipak ne možemo da menjamo svet, ali možemo kaput. Zašto nam je toliko stalo do neke it torbe?

Ko će da menja svet, ako ne mi? Kuče, mače ili vanzemaljci? Svet se menja kroz ličnu promenu koja je vrlo zarazna. To je isto kao i sa modom. A kapute ne volim da menjam, volim samo da dodajem nove. Mi „fashion manijaci“ odavno ne kupujemo stvari zato što su prethodne dotrajale ili „izmodele“, već zato što se zaljubimo u nove. Dugo sam se borila sa sobom u nadi da ću uspeti da obuzdam to „šopingmanijačenje“, bilo me je malo sramota, a onda sam to sagledala u drugom svetlu. Jednostavno, dobro je imati želje, one vas stimulišu i teraju ka uspehu.

Ima li života bez trendi odeće, pogotovu što su sve prisutnije teorije da u novoj eri mogu izumreti modni trendovi?

Ima života bez trendi odeće, ali bez lepe nema. I neka izumru trendovi! Živela sloboda!

Tekst: Duška Jovanić

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/