Da li volim modu? 

Ovo je sigurno veoma strašno pitanje koje postavljam sam sebi. Svako pitanje koje postavljamo sami sebi jeste uvek zastrašujuće jer su i odgovori takvi: zbunjujući, duboki i, naravno, istiniti. Sve ono što smo godinama gradili kao zidove, fasade, kapije, ograde i kapute da bismo se zaštitili i ukrasili, zaštitili od drugih i ukrasili za te druge, pa i za sebe, sve to će da se sruši i pocepa kad se iskreno upitamo: „Zašto?“ Počeli smo da verujemo u naše izmišljene priče i heroje.

Zašto sam plakao kada sam čuo da je umrla Franca Sozzani?

Isprva sam bio šokiran. Zatečen. Ona prva reakcija neverice i nadolazeća gomila emocija naterali su me da ustanem sa stolice i počnem da se krećem ukrug sve glasnije izgovarajući: „Ne, ne, nemoguće, zašto, kako!?“ Osećaj nemoći i razočaranja. Otišao sam na autobus, seo do prozora i uključio telefon. Počeo sam da čitam kako je Anna Wintour opisivala svoj odnos sa Francom. A onda i oproštajni tekst Hamisha Bowlesa. Tu me je stigla druga reakcija. Već mi se plače, ali ne smem zbog ljudi oko sebe. Onda onako tiho jecam i brišem oči i nos, pokušavam da zaspim sećajući se koliko sam puta tako sedeo u autobusu sa gomilom njenih Vogueova u rancu. Najzad sam stigao kući. Sat i po bez interneta možda bi bili dovoljni za otrežnjenje. Ali, čim sam pogledao šta je Suzy Menkes rekla o Franci, i kad sam video slike na Instagramu, zaplakao sam. Onako glasno, otvoreno i mokro! Nisam više u busu, nema nepoznatih ljudi. Samo začuđeni roditelji koji sede sa mnom u dnevnoj sobi. Tata skreće pogled sa TV ekrana i pita mamu: „Pa kog je Voguea bila urednica?“. „Italijanskog“, kaže mama. Otišao sam da potražim prvi broj koji sam kupio. Bio je to mart 2004. Zašto sam osećao da su mi te suze bile neophodne kao tečni dokaz moje nedovoljno čvrste tuge? Ja nju nisam znao, nikada je nisam ni video. Imao sam samo ono što je godinama pravila - modu.

Zašto plačem zbog mode? 

Evo stvarno pokušavam da prestanem da budem patetičan. Trudim se da potpuno deromantizujem i Vogue, i Elle i Bazaar, i Gucci i Pradu, i Ghesquièrovu Balenciagu. Pokušavam da očistim februar od trendova, stilova, boja, oblika, dužina i ludačkih osamdesetih u koje ćemo se svom žestinom vratiti u martu. I dok sve ovo pišem, proveravam svoj Facebook i otvaram opciju Na današnji dan. I ugledam svoje postove o Ghesquièreovoj pre-fall kolekciji za Balenciagu 2012. Pre pet godina taj čovek napravio je tako elegantan grafičko-teksturalni miks osamdesetih da bi se i sama Emmanuelle Alt postidela svog časopisa danas, a Vaccarello pokupio svoje kič sjajne haljinice za YSL i vratio se kod Donatelle da pravi asimetrične miniće sa rupicama. Pa i naporni Slimane morao bi da prizna koliko su njegove osamdesete za YSL bile neubedljive u poređenju sa jednom malom Nicolasovom prelaznom kolekcijom. Povukao bi se u svoj umišljeni losanđeleski pank geto i mirno čekao da ga Karl proglasi za svog jedinog sina (ili unuka) i legitimnog naslednika. Ali, sve se dešava tako brzo ovde. I ja toj internet brzini zahvaljujem što pokušava da mi izmiksuje misli, zamuti sećanja i izbriše emocije, ali je istovremeno i osuđujem što mi vraća tu 2012, pokazuje mi i Balenciagu za tu jesen i objašnjava gde je Ghesquière postavio svoj Vuitton. Balenciaga jesen 2012. jeste osnova za ceo njegov Vuitton, ali to se posebno vidi na proleću 2017. Obe kolekcije jesu njegove kombinacije opuštene poslovne žene i kompjuterske štreberke čiji se power women stil iz osamdesetih vidi na animal printovima, naglašenim ramenima, jakoj asimetriji i kratkim čizmicama. Tek pomislim da me neće pogoditi kad čujem kako mu ugovor neće biti produžen, ponadam se da me nije briga za te udarne vesti i pokušam da napišem jedan običan i dosadan nemodni ispovedni tekst, ali me i taj Slimane i taj predvidljivi Vogue Paris i taj Vaccarello potpuno zavedu, povuku me u moje zaključane arhive i sve ih otvore, dovedu me čak do Vesne Zmijanac iz 1987. i do suza koje bi ona prodavala. I opet suze, i opet osamdesete, i kič, i pank, i folk, i pop, i George Michael. 

Ali, ne volim ovakav svet. Već je 2017, a ljudi i dalje imaju lifestyle i modne blogove. Naučnici smatraju istoriju pravom naukom. Umetnici se dive Marini Abramović. Ateisti veruju u horoskop. Deca prate Karleušu na Instagramu. Odrasli se i dalje smeju Kesiću i njuz.netu. A modni urednici misle da su Gvasalia i Michele inovativni dizajneri. U poređenju sa njima, ljubitelji Philippa Pleina i Rousteingovog Balmaina izgledaju mi čak i simpatično u svoj svojoj bezazlenoj tupavosti. Previše je pogrešnih stvari ovde. Koliko puta me je Franca Sozzani razočarala i naljutila. Pa, ta žena dala je naslovnu stranu L’Uomo Voguea Kim Kardashian i Riti Ori. Koliko puta je ponavljala priče o očajnim domaćicama Milesa Aldridgea. Koliko je sado-mazo egzibicija dozvolila Stevenu Kleinu. I zašto Lexi Boling ima šest naslovnica! A kako je Prada padala u mojim očima sa Vezzolijevim kolaboracijama? Kako je uništavala Miu Miu prepuštajući ga infantilnim predstavama Katie Grand? Koliko me je Tom Ford smarao narcisoidnim reklamama i dosadnim pričama o ludoj gej mladosti i mirnom gej roditeljstvu? Koliko se Carine Roitfeld ispraznila u CR Fashion Booku i koliko je neinventivnog nepotizma uvela u Bazaar? Koliko je Anna Wintour krvarila za Hillary I-hate-Serbia Clinton? Kako je  Ghesquière opsednut klincima iz Stanger Things serije, kako postavlja gej zastave i antitrampovske slike na Instagramu? I kako me je ovaj Elle nervirao sa feminizmom, polupoznatim i poluurbanim osobama i lošim izborom naslovnica. 

Hteo sam da odustanem. Bio sam spreman da odem. Odbacio bih desetine kilograma italijanskog Voguea, Angelu Lindvall na junu 1997, Nataliju Vodianovu na decembru 2002, Gemmu Ward na martu 2004. za Vogue Unique, Elise Crombez na septembru iste godine, Lindu na julu 2005, Karlie na januaru 2010. Zaboravio bih Pradine poljupce iz 2000. i Veneciju iz 2004, vile iz 2008. i automobile iz 2012. Ne bih više ni znao da je postojao i muški Miu Miu. Nataša Vojnović za Gucci 2001, Liliana Dominguez za YSL iste godine, Marija Vujović i Julia Stegner za 2004, ma to nikad nisam video. Ni Juliju Restoin Roitfeld za prvi Black Orchid. Nema ni Lare Stoun sa čipkastom maskom preko očiju za 90 godina francuskog Voguea. I svih 120 brojeva američkog, od januara 2007. do januara 2017, sve bih ih prodao na eBayu. Ne bih zaplakao pred Balenciaga cipelama Pierra Hardyja iz 2010. Stalno sam maštao o tome kako bih voleo da ih imam i da ih držim na stolu kao ukras. I stvarno mi oči nisu zasuzile kada sam nakon sedam godina video kako ih je sam Nicolas Ghesquière stavio na svoj sto, uslikao i pokazao na Instagramu, baš onako nestvarno podudarno mojoj (ne)ostvarenoj želji. Ma zar zbog toga da plačem!? I svaki srpski Elle, od maja 2005. do ovog februara, sve bih to dao u neku biblioteku, u neku modnu školu, ili bih samo sve spakovao u kutiju i ostavio pored kontejnera. I zaboravio bih sve. Odrekao bih se svega.

Kako bi sve to lepo palo! Zimska oluja pojavljivala bi se na horizontu i gromovi bi potresali vlažan vazduh. Još bi bilo podne, ali bi se smrklo kao u predvečerje. Prvo bi popucao malter, pojavile bi se pukotine u tom visokom zidu. Nekoliko krupnih kapljica udarilo bi o prozore. Vetar bi tiho zaurlao kroz gvozdenu kapiju. Grane bi se savijale do drvene ograde i raskivale joj daske. A ja bih onda izašao iz sobe. Otišao bih do stabla svog visokog bora. Poderao sam rukav kad sam trčao pored one suve puzavice. Samo sam bacio kaput. Prijala mi je hladnoća. Stajao sam ispod tog drveta i gledao kako se ruši moj dvor. Padao je polako i veličanstveno, a ja sam bio mokar od kiše i od čaja. 

Nije ovo bio članak za romansirani Elle Decor, hteo sam samo da mi odlazak bude dramatičan. A stvarno bih se odrekao mode. I to sam izgovorio naglas. Dok su mi te reči izlazile iz usta, možda iz same duše, pogled mi je bio uprt u ženu sa kojom sam pričao, a desna ruka bila mi je na januarskom Elleu. Tek sam ga otvorio i izvadio iz celofana. Štamparska boja bila je još sveža, a pod prstima osećao sam hladnoću sivosrebrnih slova naslovne strane. Na trenutak sve je stalo. Svi će sad misliti da sam lud. Ali… ja sam tada osetio kako me moda gleda. Kako je postala stvarna, čudesno personifikovana a nevidljiva, a tako jako prisutna. Kako stoji u levom uglu prostorije i kako oseća da je izdajem. I ja osećam da ona mene oseća. Oseća kako je ostavljam. I pati.

Zašto moda plače zbog mene?

Tekst: Veljko Gavrilović

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/