Pored muže krava, mešenja hleba i gajenja dece i muža, kako bi zaista postala srpska seljanka, žena mora da zna i da prede i da plete. Nigde taj modni proces nije tako savršeno zaokružen kao na selu: od ovce do džempera.

Mi smo to na Visokoj tekstilnoj školi učili detaljno na svim predmetima, od tekstilnih vlakana i netkanog tekstila, do projektovanja i dizajna pletenina. Toliko je matematike, fizike i hemije u nečemu što se čini jednostavno zanatskim.

A toliko je i umetnosti u zanatima, pa se njihova razlika više i ne primećuje jer jedno bez drugog ne mogu. I sve te nauke i umetnosti koje se u svetu uče i razvijaju na raznim fakultetima i institutima, moja baka je znala bez ijednog razreda škole. Ovde je sve prirodno povezano. Vuna. I bele ovce i beo sneg, i crne ovce i beo grad.

I sva bela valjevska sela, od Leskovica do Degurića. U tim povlenskim Leskovicama našao sam i preslicu od mamine bake, moje prabake Krste. Krstina je izrodila jedanaestoro dece držeći se za tu preslicu. Sama, u štali. Tako se radilo tada. Pa je tom preslicom ispredala vunu i plela čarape i kape. Sve od ovaca što su pasle pod Maglešom.

Bio sam tu samo jednom, pre više od 15 godina. Uzeo sam iz stare kuće tu preslicu, jednu drvenu karlicu za razlivanje mleka, nekoliko belih ručno tkanih prekrivača, i par brojeva Pravoslavnog misionara iz pedesetih godina. Ubrao sam i jedno vilino sito, kako ga ja znam iz Priručnika za sakupljače lekovitog bilja, ili kravljak, kraljevac, kako ga zovu u ovim krajevima. Najlepši cvet, najčarobnija biljka! Nema stablo, samo cveta iz zemlje i zrači i mami i zavodi i obasjava. I bode.

Drugu preslicu čuvam od svoje babe Jeke, tatine mame. E, to je već jedan poseban odnos. Preslica je nova, mlađa je od mene. I na njoj su još tragovi mojih drvenih bojica iz predškolskog. A na baba Jekinoj ruci je još trag od uboda vretenom.

Čekali smo neku Novu godinu, možda 89. ili 90. Ne sećam se svih detalja, znam samo da sam skakao po sobi gde smo bili svi: mama, tata, baka i deka, sestra i ja. Baka je prela vunu, a ja sam skočio sa kauča i nekako je udario pa je ona pala i vreteno joj se zarilo u šaku. Odveli su je u Urgentni centar i zašili joj ranu.

Mama je pričala kako su lekari bili malo pijani. Valjda zbog te Nove godine. Nekoliko meseci kasnije, negde u leto, ta rana se zagnojila i mama je pogledala bakinu ruku, pritisnula ranu i izvadila vrh od vretena. Eto, baka ništa nije govorila sve to vreme. I danas se plaši igala, onih lekarskih. Ali je sa pletećim iglama neustrašiva. Sada veoma slabo vidi i ne plete više.

Odmara se, malo šeta, pa legne da spava. Kao Uspavana lepotica. A bila je i Pepeljuga u svojoj kući, i Snežana za svu rođačku decu, i Sirena u hladnom Gradcu, i Crvenkapa u begu pod Nemcima. Nikad nije bila partizanka. Otac joj je bio monarhista, moj pradeda Branko. 

I ja još čuvam svako pleteno jeleče i gomilu džempera i čarapa što mi je baka isplela. I sve pletene stvari od druge bake, mamine mame, Divne. Sada jedino mama plete. Kad ima vremena, a to je retko.

Seljanke se odmaraju kad pletu, heklaju i vezu. Čak i kad brišu prašinu i peru sudove. To je stvarno hobi u odnosu na kopanje bašte i hranjenje stoke, čišćenje štale i kupljenje sena.

I tako je sve što sam ja do sada radio i učio ispleteno tom leskovičanskom i degurićkom vunom. Leskovice su uvek bile barokno maksimalističke u svojim odevnim stilovima, od šarenih čarapa sa šarenim suknjama i prslucima do floralno-geometrijskih marama i šalova. Čak su im i ćilimi bili u jarkim bojama i sa životinjskim motivima. A nekoliko desetina kilometara severno, uz samo Valjevo, Degurić je imao neku vrstu utilitarnog minimalizma, sa čisto belom vunom, ili samo bojenom u orahovini.

Mama i baka uvek su bile precizne u određivanju veličine džempera. Merile su mi rukave i okovratnike, merile dužinu i širinu, došivale i parale, skraćivale i produžavale, sve to da bi konačna verzija džempera imala savršene dimenzije. Bez obzira na to što će mi za sledeću zimu zasigurno biti mali. Bila je to moja prva made to measure odeća! Ali jedan trend koji se nastavlja i ove sezone, verovatno inspirisan baš suprotstavljanjem tačnoj veličini jeste predimenzionirani džemper i sve slične pletene varijacije.

Cela Missoni kolekcija za ovu sezonu neverovatna je vizuelna atrakcija sa velikim pletenim šalovima, džemperima, haljinama i kapama. Možda će  vas zaboleti glava od poremećenih cik-cak linija, kao da gledate u pokvaren televizor. A opet, ništa nije tako „missonijevsko“ kao loš TV prijem iz sedamdesetih.

Problemi sa TV pretplatom i glavoboljom se nastavljaju i na Puccijevim op art šarama iz šezdesetih. Massimo Giorgetti ih ipak čini preglednijim i smirenijim, upravo kombinujući sportski disciplinovanu geometriju i trikotažu. Oversize je ovde prisutan podjednako i na duksevima i na džemperima. Negde su oni toliko dugački da se pretvaraju u haljine. K

od Tommyja Hilfigera one su jako kratke i uparene sa visokim crnim čarapama. Isabel Marant sličan džemper spušta do kolena, ali ga u jednoj verziji ostavlja u regularnoj dužini, dodajući mu samo jedan crni lakovani kaiš, kao kič omaž osamdesetim. Iz iste dekade Donatella uzima punk za Versace na naizgled pocepanim i nedopletenim crnim džemperima sa disko šljokicama. Ovaj pristup neravnomernom pletenju veoma je sličan tipičnom Rodarte stilu paukove mreže.

Njihove pletenine toliko su neujednačene i retke, kao da ih je ispredao neki zbunjeni insekt ili retko pijana srpska baka. Najupečatljiviji primer tih džempera jeste jedna capsule kolekcija za muškarce, koju su sestre Mulleavy napravile 2010. godine za Opening Ceremony. Nekoliko isprepletanih končića koštalo je oko 3.000 dolara. Međutim, Kate i Laura su se za desetogodišnjicu svog brenda uozbiljile i prebacile se na heklanje i romantičnu čipku. Clare Waight Keller je svoju romantiku oslobodila na lepršavim dugim pastelnim haljinama za Chloé.

Jednu od njih, od ljubičastog, roze i bež šifona utoplila je velikim sivim džemperom sa crnim detaljima. Sličan sportsko-romantični džemper, ali preko crne plišane haljine, prikazali su Justin Thornton i Thea Bregazzi za Preen. Gallianove pletenine za Margielu su genijalne u patchwork miksovima, bilo da su na haljinama ili na uzanim džemperima uz uske suknje. Gvasalia za Balenciagu pokazuje istu kombinaciju, ali na širokim modelima. Alessandra Fachinetti suprotstavlja svoje velike džempere suknjama i pantalonama od kože. A Amy Smilovic za Tibi ih ističe u svom glatkom minimalizmu uz saten za žene i vunu za muškarce. 

Više od 200 godina u poslu sa pleteninama Pringle of Scotland za ovu zimu ostaje veran svojim zemljanim tonovima, uz dodatke čisto bele boje, ali se poigrava i sa blagom dekonstrukcijom i naglašene veličine negde pokušava da umiri kaiševima i brusevima preko samog topa. Negde je brus ispleten i u samom džemperu, sužavajući ga na grudima i opuštajući ga ispod. Ali, kolekcija se potom kombinacijom belog džempera preko duge bele pletene suknje potpuno oslobađa.

U sličnoj verziji, samo sa zelenim džemperom preko braon suknje od vunenog štofa, ovaj oversize trend pretvara se u jednu novu verziju grungea. I dalje je sve preveliko i namerno nemarno, što se gornjeg dela tiče, ali je suknja ili haljina koja se nosi ispod ipak dovoljno stroga, pa celu ovu viziju čini umerenom i elegantnom. Voljni detalji naziru se u dubokim crnim robusnim cipelama i u maslinastozelenim haljinama od angore i mohera. Nakon britanskih istorijskih giganata Mulberryja i Acquascutuma, ovo je bila prva samostalna kolekcija Fran Stringer. Massimo Nicosia takođe je pokazao velike džempere u svojoj Pringle kolekciji za muškarce. Tamo ih je upario sa skinny pantalonama i širokim šalovima, pa se taj muškarac činio nekako ranjivim, ali zaštićenim. Fran Stringer uspela je da svoju Pringle ženu prikaže u punoj gorštačkoj snazi i severnjačkoj neustrašivosti. Nasuprot škotskoj strogosti, Burberry je potpuno engleski romantično ujednačio muškarca i ženu.

Christopher Bailey je u svojoj prvoj see now - buy now kolekciji prikazao elizabetanske kragne i čipku, ali ih je ponegde takođe pokrio džemperima. Oversize trend ovde je na pleteninama obrnut. Džemperi i prsluci su umanjeni kako bi se istakla predimenzioniranost ženskih bluza i muških košulja. Rukavi su predugački, a kragne su otvorene sa volanima. Takvu vrstu polne neutralnosti sa karnerima na muškim košuljama već smo pre nekoliko sezona videli kod Prade.

Ove sezone ona tu igru nastavlja predugim rukavima i izvučenim kragnama. Sve ih ostavlja slobodnim i gotovo letnjim, osim na nekoliko modela gde ih ukroćuje raskopčanim džemperima. Prkoseći sezoni, jednog modela odeva u dva raskopčana šarena džempera na golom telu. Pletenina na pletenini, na golim muškim grudima, otvorena je i misteriozna u isto vreme. Zagonetka se nastavlja na jednom ženskom džemper-kaputu od istog desena pletiva. Ovde je sve zakopčano do grla pa je još i utvrđeno pojasom i kaišem. Rukavi su od krzna. 

Koliko je životinja stradalo za to krzno i za neke vrste vune, pitanje je koje jednom seljaku nikad neće pasti na pamet. Ali kod mene tu ima nekih trauma iz detinjstva, kada se za moj rođendan obavljala žetva pšenice, pa se često umesto moje torte i svećica spremao veliki ručak sa pečenim prasetom i gajbama Valjevskog piva za kršne, a umorne seljake na njivi. A dobri su to ljudi, stvarno dobri. Vredni. I istinski vole to što rade. Vole tu zemlju i sve te životinje. Vole tu zemlju kada je oru, i vole te životinje kada ih kolju. Nisam to dugo mogao da razumem. A stalno sam bio tu. Gledao, bežao, slušao. Plakao. Onda sam se ljutio i svađao.

Pa sam prestao da jedem meso. Nisam ga okusio više od šest godina. A sada ga ne jedem samo u postu. Oni koji su daleko od sela nemaju priliku da se tako blisko suoče sa proizvodnjom mesa.

Jednostavno će otići u prodavnicu i uzeti kilogram ili dva neke crvene mase, ili će kupiti neki obojeni i začinjeni srećni obrok ili pljeskavicu, (ne)svesno zanemarujući ideju o zvuku, pogledu i pokretu te krave ili ovce. Možda će pogledati neki strašni YouTube video o velikim prljavim klanicama, pa će postati vegani ili već neka slična pomodna sekta. A mi na selu i u selu i sa selom rastemo sa tom životinjom. Gledamo je kako se rađa, često je i izvlačimo iz mame na ovaj svet. Pa je osušimo i nahranimo. Mazimo i gajimo.

Gledamo je mesecima ili godinama. Gledamo i kukuruz i pšenicu i grožđe. Oremo, sejemo, zalivamo, beremo, koljemo. Jedemo. Pijemo. Nosimo. Živimo. Sa urođenom zahvalnošću svakoj kravi i svinji, svakom piletu i svakoj ovci. Svakoj njivi i svakom vinogradu.

Sada je sezona za hygge. Idem da pomirišem jaganjce. 

Tekst: Veljko Gavrilović

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/