Znate onaj osećaj kada ne umete da objasnite čitav splet situacija u kojima ste se našli, ljude koji su vas okružili i prilično kul dijaloge koje vodite (istina sa često ne tako kul ljudima, ali eto desi se) i da je sve to zajedno u toj meri čudno i prefilmski da jedino možete da kažete:  „To je tako vudialenovski!” Znate naravno! Ko nije imao barem jednu takvu scenu sa ekrana u svom životu! Ili je i nije imao, zapravo, ali svi volimo da budemo glavni likovi u svom filmu, tako da je svako poređenje sasvim okej. I vudialenovski je, tarantinovski, godarovski kako god želite da bude, čak i ako nije. Nego... Woody Allen: ni čoveka koji manje voli ljude (lepo je objasnio kako stoje stvari poznatom: „I am not anti-social, I’m just not social.“ rečenicom), ni čoveka koji više privlači pažnju istih uprkos svojoj priličnoj nenametljivosti. U medijima je bio svašta: od incestuoznog neurotičara do genijalnog, impresivnog intelektualca,  i sve se to vrlo neočekivano smenjuje.

Ipak, postoji nešto u vezi sa Woodyjem Allenom što je uvek očekivano.  Zapravo, malo je stvari u životu tako sigurno kao što su njegovi filmovi koji se proteklih 40 godina pojavljuju tačno jednom godišnje. Poslednjih nekoliko ne samo što stižu uvek na vreme, nego se sve više navikavamo i da se nekim njegovim novim filmom otvori Kanski festival.

Tako je 2002. ovaj prestižni festival otvoren filmom Hollywood Ending, a 2011. filmom Midnight in Paris. Pet godina nakon Ponoći u Parizu Woody je prošlog meseca imao treću po redu kansku premijeru, kada je predstavio najnoviji film Café Society. Radnja filma odvija se na relaciji istočna-zapadna obala SAD-a, Kristen Stewart, Steve Carell i  Jesse Eisenberg su nam poznata lica, a priča je klasična vudialenovska (kao što rekoh, ovo je sveobjašnjiv termin). Gorko-slatka, lako humoristična  romansa.  

Radi se o mladiću iz Njujorka koji odlazi u Hollywood sredinom 30-ih sa idejom i snovima da radi u filmskoj industriji.

Njegovu viziju Hollywooda i sunčanu stranu na kojoj želi da se nađe, ističe i sam naziv filma, budući da se termin café society odnosi na celokupan lajfstajl ljudi „iz visokog društva“ 30-ih godina prošlog veka  koji je podrazumevao posećivanje najboljih mesta u gradu, druženje sa umetnicima i  „gradskim facama“ i members only glamurozne zabave. Dovoljno je da se setite The Great Gatsbyja i biće vam jasno o kakvom životu je reč i kako su izgledali njegovi predstavnici. Takav život nezamisliv je i neodvojiv od luksuzne odeće koja je bila osnovno obeležje društvene elite koja je i danas inspirativna i privlačna, a moda sredinom prve polovine XX veka vezana je posebno za jedno ime - Gabrielle Coco Chanel.  Zainteresovana za umetnost gotovo jednako kao i za modu, sama Coco često je sarađivala sa ljudima iz sveta plesa, pozorišta i filma kao što su Diaghilev, Jean Cocteau, Jean Renoir  za koje je dizajnirala kostime.

To je kasnije dovelo i do rada rame uz rame sa umetnicima od kojih su Picasso, Dalí, Stravinsky, Satie, i Léon Bakst samo jedni od mnogih. Sve to iskustvo bilo je neprocenjivo u trenutku kada je početkom 30-ih potpisala ugovor sa Metro Goldwyn Mayerom, kada je Samuel Goldwyn, tokom Velike depresije (1928-1939) mislio da bi uvođenje pariske mode na film moglo predstavljati ekskluzivu i doneti porast kinematografskim budžetima. To se nažalost nije dogodilo jer je kriza bila toliko jaka da je čak i pariska moda bila bespomoćna. Tako, holivudsko iskustvo Coco i njen doprinos nisu bili epohalnih razmera kako se očekivalo i kako bi sigurno i bilo da je vreme bilo drugačije, ali njen trag jeste ostao zapamćen jer je svojim dizajnom približila svet filma i mode, odakle će se vremenom samo napredovati. S druge strane, sa one strane Atlantika bila je inspiracija i zato što je jedna od njenih osnovnih ideja bila to da ljude mnogo više određuje ono što rade i stvaraju, a ne njihov društveni status.

Kada se takav stav i njeno iskustvo u filmskoj industriji uzmu u obzir, nije nimalo iznenađujuće što se Suzy Benzinger, glavna kostimografkinja filma Café Society, u potrazi za inspiracijom prvo okrenula Chanel arhivama i želela da pregleda sve crteže koje je Mademoiselle Chanel ostavila za sobom ne bi li tu pronašla najverniji, savršen outfit za Kristen Stewart (koja je Chanelova ambasadorka i u stvarnom životu)  u ulozi sekretarice iz malog mesta koja probija sebi put do Njujorka i Hollywooda. Naravno da je potraga bila uspešna.

U XX veku Chanel je bio sinonim sa luksuz, glamur i stil i, kako i Suzy sama navodi, nije moguće predstaviti pravi Café Society, bez upliva ove kuće koja je ključni deo modne istorije i vizuelnog identiteta tog doba. Ono što je Gabrielle dizajnirala pre skoro jednog veka, probuđeno je i sa papira preneto na veliki ekran. Jednostavnost modela njenih haljina jeste savršena podloga za jednačinu koja uvek uspeva: elegantna, svedena haljina + aksesoar =  instant glamur i to je upravo ono što je potrebno ne bi li se duh ovog vremena osetio u potpunosti.

Suzy je odabrala, a Chanel studio verno oživeo sve odabrane modele od haljina, pantalona i cipela do nakita koje nose Kristen i Blake Lively. Nakit koji glumice nose pripada Bijoux de Diamants kolekciji koju  je Coco originalno dizajnirala 1932.  i svojim savršenim dizajnom i jedinstvenom perspektivom na neki način predstavlja samu suštinu Velike krize. U danima mraka Coco je gledala gore (i bukvalno i figurativno), i komete, zvezde i sunce predstavljali su joj  inspiraciju i postali večni simboli ove kolekcije.

Želela je da „pokrije ženu zvezdama“ i nepotrebno je naglašavati kako je u tome i uspela, a svoje mesto među njima je ovom kolekcijom dodatno potvrdila budući da je Bijoux de Diamants  bio do tada neviđen poduhvat koji je sve ostavio bez daha.

I sada, 84 godine kasnije, kada je Chanel studio posebno za potrebe filma obnovio kolekciju, utisak koji ovi komadi nakita ostavljaju nije ništa manji.

Café society stvoren je kao autentičan paralelni univerzum u kom se savršeni krojevi mešaju sa humorom i duhom 30-ih koji živi samo efemerno, na setu, na kom sve odiše genijalnošću same Coco i  Woodyjevom lucidnošću. Samog filma što se tiče, kritike jesu podeljene, ali su isto tako i jednoglasno složni da je ovaj film kostimski i vizuelno zaustavio trenutno vreme i vratio ga unazad.

U jednom trenutku u filmu Jesse Eisenberg kaže da je život komedija koju je napisao sadistički pisac. Naravno, ko to nije pomislio hiljadu puta, ali pristajemo na sve, dok ima ovoliko stila. 

Tekst: Teodora Jeremić

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija