Za razliku od vas koji ovo čitate (ili isto kao i vi) nisam otišao ni na jednu reviju ili prezentaciju na 36. Perwool Fashion Weeku. Nisam stigao – radimo naš decembarski broj. Da budem iskren, nisam bio ni na Serbia Fashion Weeku, ni na Fashion Selectionu...

Ali, sve sam ispratio online, kao i  revije u Parizu, Londonu, Milanu i Njujorku. Ono što sam primetio na tim revijama i što se dešavalo ovde, razlikuje jedna stvar (osim količine novca) – želja za napretkom. Nedelju mode ne čini 7 dana garderobe, toliko loše da se jedino to ureže u sećanje pa ne možete sve da zaboraviti tako brzo koliko biste hteli, ili bezobrazne i smešne kopije onoga što su nekoliko meseci ranije predstavili Moschino, Dior i Givenchy. Ipak, ističe se nekoliko svetlih primera zbog kojih vam je drago što se bavite modom. Rad takvih dizajnera predstavljamo vam na stranama koje su pred vama. To je ilustracija svega onoga što je po mom mišljenju vredno pomena.

I da se razumemo, ove redove ne pišem radi kontroverzi, iako su one možda neophodne da bi se započela priča o nečemu o čemu svi šapuću, a to je pitanje imaju li nedelje mode u Srbiji smisla? Kao prvo, Fashion Week je manifestacija koja se održava na svakih šest meseci i gde dizajneri predstavljaju garderobu za narednu sezonu, a bajeri i urednici mogu da vide nove trendove i otkriju nova imena. Po mom mišljenju, smisao održavanja Fashion Weeka odavno se izgubio, upravo zato jer se o njemu odavno ne razmišlja, ili se uvek iznova i iznova pobija. Sve se svelo na pokušaj držanja glave iznad vode. A voda je, gledajući iz moje perspektive, nadošla veoma visoko...

Mnogi dizajneri kao što su Dragana Ognjenović, Milica Opačić, Mihano Momoda odlučuju se za sopstvene revije van svih postojećih (potrebnih i nepotrebnih) Fashion Weekova i tako sebi obezbeđuju potpunu kontrolu nad događajem koji nosi njihovo ime: biraju prostor, modele, scenografiju, stajing i ljude koje će pozivati na svoju prezentaciju. Samim tim, dobijaju neophodan i ključni sastojak: razlikovanje i prepoznavanje sopstvenog brenda. Pokazuju da pobuđuju interesovanje čak i van okrilja manifestacije na kojoj su imali svoje modne početke. Zato što su ranije mislili da tako treba i da se jedino tako može. Ali, stvari se menjaju, samo to neko mora da kaže. Ostali ne treba da budu lenji i mogu da učine nešto povodom toga.

Znate, kada sam dobio posao modnog urednika, prva stvar koju sam uradio jeste to da u magazinu predstavim što više domaćih dizajnera. Neki su shvatili moju nameru i bili raspoloženi za saradnju, drugi su sumnjali u mene i oklevali, treći nisu imali interes da se pojavljuju  u štampi, četvrtima nije ni mesto u našim novinama... Ono što sam napravio sa svojim timom jesu stvari koje sam uradio sa raspoloživim resursima koji su svima ovde dostupni i zbog toga sam srećan. Jer, ako imam fantastične komade koje ću predstaviti na dobar način, moje novine izgledaće odlično. Stalno smišljam nove ideje kako ću iskombinovati stvari, pronalazim nove saradnike, mesta za snimanje... Da li je teško što od drugih tražim to isto?

Nedelja mode je tu da bismo prikazali fantastične stvari koje se mogu prodati, pojaviti u medijima, fotografisati u editorijalima. Ne da bi se gomila mladih i urednici koji su previše puta gledali ostvarenje Đavo nosi Pradu slikali i stavili hashtag koji im donosi prestiž u neukom sajber svetu. Ono što se prikazuje i nudi pod nazivom Nedelja mode treba da bude kvalitetno, inspirativno, raznovrsno i vredno našeg vremena. Ukoliko niste u mogućnosti da nam to ponudite, vreme je da se zapitate zašto ne možete. Ili da počnemo da razmišljamo - ko to može.

Tekst: Nenad Janjatović