Epski 3D spektakl “Egzodus: Kraljevi i bogovi” je stigao i u naše bioskope. Reditelj Ridley Scott je koristeći vrhunske vizuelne efekte, čuvenu biblijsku priču uspeo da ispriča na najspektakularniji način do sad. Osim sjajnim dijalozima i režijom, film pleni i izuzetnim kostimima koji su nastali pod budnim okom Janty Yates. Zanimljivo je da je Yates već sarađivala sa Scottom na jednoj sličnoj filmskoj priči – upravo ona je radila kostime za film Gladijator, što joj je 2001. godine donelo i nagradu Američke akademije filmskih umetnosti. Kreativna Oskarovka nam otkriva kako je rađen filmski spektakl.

Da li je rad na filmu “Egzodus: Kraljevi i bogovi”, bio sličan iskustvu koje ste doživeli radeći „Gladijatora“?

U suštini, da. Ridley Scott se u oba slučaja dotakao fantastičnih i uzbudljivih istorijskih priča kojima treba makeover. Imali smo sreće jer je pred nama bio fascinantan scenario: ne samo što je radnja spektakularna, već su i dijalozi zabavni i drže pažnju, pogotovo napet odnos između Ramsesa i Mojsija. Da ne govorim o specijalnim efektima. Sećate se kako je Charlton Heston šezdesetih na filmu u ulozi Mojsija “razdvojio” Crveno more? E, sada umesto naivne studijske simulacije možemo da gledamo pravi cunami.

Da li Vas je iznenadilo što Ridley Scott odlučio da snimi biblijski film?

Ridley funkcioniše tako što dok snima jedan već pravi skice za sledeći film. Ova ideja se dugo kuvala i nije bila iznenađenje. Oduvek je znao da će doći trenutak za “Egzodus”. On je fantastičan čovek i veliki kreativac koji i svoje saradnike inspiriše da gledaju širu sliku i da puno istražuju temu na kojoj rade.

Kako ste se pripremali za ovaj film?

Dok sam radila “Gladijatora”, dosta vremena sam provela u Rimu i na licu mesta proučavala istoriju tog vremena. Ovoga puta sam se, priznajem, više oslonila na internet, ali i na British Museum koji je neiscrpna riznica znanja. Morala sam da znam šta su ljudi u to vreme jeli, kako su pravili cipele, kako su šili odeću... Morala sam o njima da znam apsolutno sve.

Koliko ljudi ste dnevno oblačili?

U “Gladijatoru” smo oblačili i do 3.000 ljudi na dan, ovde smo imali oko 600. Oblačili smo sve – od egipatskog faraona do robova i morali smo da budemo spremni na sve. Događalo bi se na primer da su odjednom potrebne još tri lepe robinje ili još dve leprozne žene i mi smo morali da se snađemo u tren oka.

Da li su neki od kostima napravljeni još ranije, pa ste ih mogli iskoristiti tako što biste ih samo prekrajali?

Moj saradnik Stefano Di Nardis je imao fabriku gde je inače pravio odeću za biblijske TV priče. Tako smo imali svoje vlastite radnike koji prave obuću, obrađuju kožu, imali smo svoje krojače i svoje ljude koji izrađuju nakit. Imali smo vrlo zahtevan posao – da damo nov vizuelni identitet i stražarima, i plemićima, i ženama u haremu i vojsci i sve smo to stvorili na osnovu skica.

Sigourney Weaver je imala prilično efektne kostime.

Ona igra Ramzesovu majku i onog trenutka kada njen muž umire ona shvata da se stvari menjaju. Otud je bilo važno da se u tom momentu promeni i njen kostim, da se iz moćne vladarke iz senke pretvori u impresivnu ženu. Bila je oduševljena onim što smo postigli i ne samo da je želela da moje krojače povede sa sobom u Ameriku, već je izrazila želju da svaki od outfit u filmu nosi i na crvenom tepihu. Ne postoji bolji kompliment od toga.

Pored sjajnih kostima, glumci nose i izvanredan nakit.

Nakit je definitivno bio najveći deo posla. Iskreno, on i čini film toliko glamuroznim. Svaki Komad nakita smo napravili sami. Nismo koristili prave dragulje, ali smo nakit uradili tako da oni koji ih nose imaju utisak da jesu pravi. Napravili smo oko 40 prstenova i 20 ogrlica za glumce... Napravili smo više od 25 pojaseva. Broju minđuša za žene ni ne znam, a samo za Ramzesa smo napravili oko 30 pari narukvica i isto toliko komada nakita koji je nosio na nadlakticama.

Kako je bilo raditi sa Joelom Edgertonom, kome je pripala uloga Ramzesa i Christianom Baleom, koji igra Mojsija?

Savršeno. Obojica su jako zabavni, posebno Christian koji uvek napravi neki geg. Obojica su na snimanje dolazili svakog jutra u četiri i strpljivo satima sedeli dok smo ih šminkali i oblačili, lepili im brade, crtali rane koje su zadobili u borbi i slično. Bilo je uživanje raditi sa njima. Generalno, rad na ovom filmu za mene je bio čudesno iskustvo. Za razliku od “Gladijatora” za koji sam na raspolaganju imala sedam meseci za pripreme, Ridley mi je za “Egzodus” dao samo četiri, što je u startu izgledalo potpuno suludo i kao jako malo vremena. Svake noći bih se budila oko tri i imala napade panike, ali uprkos tolikom stresu, nisam mogla da zamislim da radim nešto lepše. Uživala sam u scenariju, ekipi, svemu, a posebno u tome što su stvari ispale mnogo bolje nego što smo zamišljali na početku, a zamišljali smo puno. Da me neko pita, sve bih ovo ponovo.