U analima modnih zavisnika i nostalgičara, leto 2012. pamti se kao retko koja sezona. Bilo je to vreme sve prisutnije Care Delevingne i početak višegodišnje manije za tenis patikama Isabel Marant, leto kad je na scenu stupila Lagerfeldova maca Choupette, svet počeo da otkriva Instagram i kad su u Parizu, u samom vrhu visoke mode, stvari okrenute naglavačke: u YSL stigao je darkerski nastrojen Hedi Slimane, a Dior je obožavaocima Galliana pripremao modernistički obrt u režiji Rafa Simonsa.

Tog leta obe premijere napeto su se iščekivale, a kada je nakon višemesečne medijske uvertire zavesa napokon podignuta - i Dior i Saint Laurent osvanuli su u novom odelu. Tada se činilo kako će i Slimane i Simons potrajati, ali ovoga leta ponavlja se isti scenario, samo su glumci novi: Saint Laurent preuzeo je Anthony Vaccarello, dok je u Dior stigla prva kreativna direktorka u sedamdeset godina dugoj istoriji kuće. Mediji se ponovno nadmeću predviđanjima iako, sasvim razumljivo, mnogo više interesa izaziva ono što se događa na Avenue Montaigne, baš kao i 2012. kad je Simonsova premijera u Parizu proglašena revijom sezone. No, uprkos momentalnom uspehu, Belgijanac je u jesen 2015. odlučio da napusti atelje na poznatoj pariskoj adresi i vrati se „normalnom životu“ u kom postoji nešto više od dvanaestočasovnog radnog vremena i neizdrživih rokova.

Zamena se tražila mesecima. Istovremeno, kuloari su mešetarili zvučnim imenima od Albera Elbaza, koji je otprilike u isto vreme raskinuo s Lanvinom, do Phoebe Philo i Oliviera Theyskensa, da bi u igru kasnije ušla i Sarah Burton.

Izvršni direktor Diora, Sidney Toledano, nije želeo da žuri sa odlukom, a kada je napokon odabrao, iznenadio je sve, baš kao i sa Simonsom nekoliko godina ranije. Početkom jula Toledano je u saopštenju pojasnio kako je tražio nekog „ko razume potrebe moderne žene“ i kao novu kreativnu direktorku Diora predstavio Mariau Graziau Chiuri. Malo šta upućivalo je na takav razvoj događaja, ali zapravo, zašto ne?

foto: Profimedia

Chiuri je tako ponela laskavu titulu prve žene na čelu Diora i biće to njen prvi samostalni angažman nakon više od dve decenije rada u uspešnom tandemu sa Pierpaolom Picciolijem s kojim je do ovog imenovanja dizajnirala za Valentino.

Chiuri i Piccioli preporodili su italijansku couture kuću i osigurali ono najvažnije - vrtoglavi rast prihoda i vojsku obožavateljki koje su odjednom želele da budu njihova Valentino žena - mlada, a prefinjena, zanesena romantičarka uvek na ivici provokacije, moderna sirena zavijena u svilu i sa neizostavnim it salonkama sa nitnama. Može li Chiuri sama tako uspešno transformirati i Dior? Ipak, nije Dior jedina pozornica gde se ovoga septembra očekuje neočekivano. Još jedna žena postavljena je na čelo velikog pariskog ateljea. Bouchra Jarrar, couturierka čije su kreacije već godinama prvi izbor upućenih Parižanki, u martu je odlučila da prihvatiti ponudu iz Lanvina da zameni po mnogima nezamenjivog Albera Elbaza.

Elbaz je u svojih četrnaest godina u Lanvinu ostavio neizbrisiv trag i hiljade uplakanih poklonica koje su upravo u njegovim kreacijama našle savršenu personifikaciju neusiljene elegancije i ženstvenosti. Ipak, Jarrar nije odabrana slučajno. U Parizu važi kao dizajnerka nepogrešivog ukusa, sklonija disciplinovanim linijama nego haljinama za princeze, a talent i veštinu couture majstora godinama je brusila uz rame najvećih. Prvo kod Jeana Paula Gaultiera, zatim u Balenciagai Nicolasa Ghesquierea, i konačno kao desna ruka Christiana Lacroixa. A kad je teatralni Lacroix zatvorio svoj atelje, shvatila je kako više ne želi da radi u senci. Hrabro je otvorila vlastiti studio 2010, u vreme dok je ekonomska kriza još tresla Evropu i - uspela.

foto: Profimedia

Jarrar je svojevrsnu, od kritike dobro primljenu, pretpremijeru već imala u junu, kada je predstavljena Lanvin resort kolekcija, ali se njen pravi debi očekuje u septembru, kada će na Pariskoj nedelji mode pokazati kolekciju proleće/leto 2017. Chiuri i Jarrar svojevrsni su presedan u Parizu, gde najmanje dvadeset godina žene nisu imale pristup čuvenim haute couture ateljeima.

Dovoljno je prisetiti se rotacija dizajnera u najvećim kućama da bi se uočila poražavajuća statistika. U Yves Saint Laurentu su se od 1998. do danas na poziciji kreativnog direktora menjali isključivo muškarci - Alber Elbaz, Tom Ford, Stefano Pilati, Hedi Slimane i sada Anthony Vaccarello. U Givenchyju nakon odlaska njegovog osnivača 1995. takođe samo muška garda - Galliano, McQueen, Macdonald i Tisci. I brend Louis Vuitton, koji je s prêt-à-porter kolekcijama krenuo tek 1997, posao je poverio prvo Marcu Jacobsu, a zatim Nicolasu Ghesquiereu. Ista priča i u drugim ateljeima poput Diora, Balmaina i Balenciagae, a da ironija bude veća, ni Lanvin i Chanel, čije su začetnice bile žene, ne mogu da se pohvale drugačijim izborom. Moglo bi da se pomisli kako žene jednostavno nisu dorasle zadatku, ali imena brojnih dizajnerki koje su uticale na istoriju mode to nesumnjivo demantuju. Coco Chanel, Elsa Schiaparelli, Madame Vionnet, Mary Quant, Rei Kawakubo, Vivienne Westwood, Donna Karan, Miuccia Prada, Phoebe Philo...

Primera je više nego dovoljno.

Zašto su onda žene u modi marginalizovane? Deo odgovora krije se u pristupu garderobi. Sidney Toledano je to veoma lepo opisao izjavivši da „kada žena razmišlja o drugoj ženi, o njenom telu, kretanju, stilu života, kako radi ili putuje - ona to gleda s praktične strane, ne razmišlja konceptualno“. A kada muškarci razmišljaju o ženama, onda je to najčešće konceptualno. Dizajneri se vode idejom kakve bi žene želele da budu.

Lepotice za kojima se okreću na ulici, moćne, provokativne ili zavodljive. I u tome su u pravu. Ali, onda na scenu stupa stvarni život i želje se mere potrebama. I šta to onda žene zapravo žele da budu? Žrtve mode? Definitivno ne. Sofisticirane, uspešne i zavidno dobro obučene? Definitivno da. Ali, da bi u današnje vreme mogle da balansiraju između dečjih bolesti, kratkih rokova i kompetitivnih muških kolega, treba im garderoba koja ne sputava. Možda ne zvuči très haute, ali koga je briga za apstrakciju kad moraš da držiš tri ugla kuće i istovremeno rasturaš na poslu? A kada bi se između vodećih dizajnera i njihovih koleginica poveli zamišljeni razgovori, nešto poput onih koje su u njujorškom MET-u odradile Miuccia Prada i Elsa Schiaparelli u sklopu izložbe Impossible Conversations, bile bi to žustre rasprave. Za početak bi na kafu trebalo pozvati Coco Chanel i Paula Poireta.

Njihov modni duel jedan je od prvih u kom je pobedila žena. Poiret je večno težio teatralnosti, dok je Chanel stvarala jednostavne, ali funkcionalne kreacije. Poiret se neretko rugao njenom „priprostom“ radu, ali na kraju je baš on ispao iz igre ignorišući društvene i ekonomske promene. Bilo bi zanimljivo čuti i debatu između Donne Karan i Giannija Versacea ili Phoebe Philo i Jeana Paula Gaultiera, iako ne treba smetnuti s uma kako se svako od njih obraća drugačijoj ženi različitog stila života i svakodnevnih potreba. Zbog toga na modnoj sceni oduvek ima mesta i za jedne i za druge. Za ekscentrične i praktične, konceptualne i klasične. Zašto se to onda ne vidi i na vodećim pozicijama u industriji?

Teško je reći, ali dolazak žena na čelo dva velika pariska brenda pokazuje kako je možda ipak vreme za promene. Čak i ako novi Dior i novi Lanvin s njima na čelu ne budu ništa revolucionarno, to neće biti važno. Već je i sam njihov dolazak u Pariz revolucija u modnom svetu, a ako se pokažu uspešnima, pre svega u finansijskim merilima, nekad nezamisliva ideja o kreativnoj direktorki na čelu velike modne kuće mogla bi da zaživi i drugde. U svakom slučaju, septembar je sve bliži, a posle septembra - ko zna... 

Priredila: Maja Karnik

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija