Dunav, druga po veličini reka u Evropi, vodi kroz hiljade godina istorije, kroz šarolike tradicije i kulture koje su opstale jedne kraj drugih, prolazi pored pet dražesnih prestonica i jedinstvenih pejzaža. I više od toga – jer brod nije samo prevozno sredstvo nego i pravi hotel na vodi, na kome se u toku plovidbe sve više osećate kao kod kuće: tu su kabine pogodne i za dnevni boravak, zatim restoran i udoban bar sa muzikom, ali takođe i mala biblioteka, velika paluba za sunčanje, možete imati čak i sopstveni bazen, pa i koristiti usluge brodskog frizera i kozmetičara.

U dunavskoj luci Pasau tesno, jedni do drugih, ukotvljeni su brodovi za krstarenje u redovima od po dve lađe i blago se ljuljuškaju čekajući svoje goste. Kradomice posmatrate druge turiste, koji takođe vuku svoje kofere, jer lako je moguće da ćete sledeće dve nedelje sa njima biti na istom brodu.

Plovidba niz Dunav veoma je omiljena među turistima, gotovo 250.000 gostiju na taj način svake godine stigne u Budimpeštu. Ne baš svi, ali sve više njih želelo bi da nastavi plovidbu sve do Crnog mora. Hiroviti Dunav to ponekad nimalo ne olakšava: za razliku od vodenog „autoputa“ Rajne, dunavski put, kako to kažu rečni kapetani, isuviše visokim ili isuviše niskim vodostajem ugrožava red vožnje. Da bi stigao do delte, dunavskom kapetanu neophodni su mnogi papiri i patenti (vozačke dozvole), ali i ovlašćeni (kompetentni) piloti, da bi uvek imao dovoljno vode pod pramcem, odnosno da bi bezbedno prošao ispod mostova. Sa stanovišta turista – iz ležaljke na palubi za sunčanje – gotovo da se ništa od toga ne zapaža: tamna voda reke blago zapljuskuje neprozirno zelenu obalu dok se Dunav stvarajući krivinu od gotovo 180 stepeni proteže kroz Šlegensku petlju i kraj poneke prkosne tvrđave. Ranije su na ovom mestu vitezovi razbojnici zatezali uže preko Dunava ne bi li nešto malo privredili uz svoju vitešku rentu, danas jedva da se još zapaža gde prestaje Nemačka a počinje Austrija.

Umesto legendarnih virova i plićaka kod Grajna, zbog kojih bi ranije putnici oslonjeni na ogradu povraćali u Dunav ili se na kolenima molili za goli život, današnji moderni putnici se u restoranu sa velikim apetitom hvataju u koštac sa menijem od četiri jela. Kelneri u livrejima za desert serviraju Dunavske valove – tako se zove božanstvena poslastica od mrkog i belog testa sa trešnjama. Posle toga se novonastala brodska porodica sreće u baru u kome Ivan, slovački brodski muzičar, svira muziku za ples, kelner Doni suvereno žonglira kockicama leda, a turistički vodič daje informacije o ponudama za izlete sledećeg dana.

Uz sav taj servis muka je sa izborom: da li se prijaviti za vožnju fijakerom, za izlet do dvorca Schönbrunn ili pak otići do muzeja posvećenog carici Sissy u Beču? Kako ukomponovati obavezno tumaranje kroz butike i galerije? I da li se uveče opredeliti za koncert serenada u večernjoj garderobi ili za gostionice zvane Heuriger, u kojima se uglavnom sedi na drvenim klupama, jedu jednostavna jela, pije vino ili pivo i u kojima važe pravila moderne ležernosti? Da li se priključiti kopnenom izletu do Mađarske i diviti se konjušarima koji mašući bičevima vode svoja stada, ili ostati na brodu i fotografisati staru tvrđavu Esztergom? Kako god – najkasnije u Budimpešti čitava trupa putnika opet je sjedinjena na palubi dok brod ispod sedam mostova klizi kraj očaravajućih gradskih kulisa. Mađarski literata Péter Esterházy Budimpeštu naziva „gradom sa Dunavom između svojih dojki“ i shodno tome se sa reke blisko doživljava pulsirajuće srce te dražesne kulturne metropole.

Budimpešta prosto obavezuje: u obligatorni program razgledanja naravno da spadaju peštanski deo grada, mostovi, a svakako i četvrt-tvrđava na obali Budima koju je Unesco proglasio svetskom kulturnom baštinom, sa njenim prekrasnim palatama i pogledom na Dunav od koga zastaje dah. U nastavku razgledanja, na velikoj prekrivenoj pijaci može da se kupuje, fotografiše ili pije kafa. Naravno, ne smeju se zaboraviti Parlament i Bazilika Svetog Stefana, ali zatim je na programu opuštanje: pošto će brod da krene tek kasno uveče, ima dovoljno vremena da se u termalnom kupalištu Gellert svi oblici modernog wellnessa spoje sa sjajem baroka i jugendstila.

Do hrvatske i srpske granice može se malo odspavati: Dunav krivuda kroz mađarsku niziju i postaje sve širi i tromiji. Prirodni rezervat Kopački rit – bogat raznim vrstama flore i faune, grad vina Ilok i u ratu razoreni Vukovar sa svojom baroknom gradskom kulisom leže na hrvatskoj strani, a na srpskoj obali blago se dižu padine Fruške gore sa brojnim srednjovekovnim manastirima i gustim šumama.
Ubrzo zatim se u Novom Sadu baca sidro kod najistočnije habsburške tvrđave na Dunavu: utvrđenje Petrovaradin, koje je pod princom Eugenom Savojskim prošireno na više od 112 hektara, spada u najveće odbrambene građevine Evrope i često se naziva Gibraltarom na Dunavu.

Nekoliko sati kasnije brod nastavlja svoju plovidbu u pravcu Beograda. Ovde snažno odbrambeno utvrđenje Kalemegdan svedoči o graničnim borbama između habsburške i otomanske imperije. U samom gradu putnik je, doduše, začas uvučen u čari savremenog doba – Beograd se sa svojim mnogobrojnim kafićima, buticima, barovima i diskotekama nalazi među najinteresantnijih 10 gradova kada je u pitanju kulturni i noćni život u Evropi pa je, shodno tome, u centru grada i na šetalištima uz obale srpskog glavnog grada uvek živahno.

Stotinu rečnih kilometara dalje se nekada davno kod Đerdapa završavao evropski svet: kroz tesnu klisuru sa svojim oštrim hridima, visovima i plićacima usuđivalo se da prođe samo malo brodova i sve do šezdesetih godina prošloga veka brodovi su uzvodno mučno vučeni lokomotivom sa kopna. Tek je 1984. godine stenoviti tesnac definitivno izgubio na užasu. Sada se ovde pruža široko veštačko jezero čije bujice prekrivaju brojna potonula naselja. Međutim, strme krečnjačke padine sa romantičnom tvrđavom Golubac, kao i brojne pećine i šumovite obale, zatim Trajanova tabla, spadaju u najimpresivnije odeljke putovanja.

Dunav je posle Golupca neprimetno ponovo promenio granice. Sa Rumunijom sleva, a Bugarskom sa desne strane klizimo u susret delti, gde Dunav čudnom analogijom prema svom izvorištu (Schwartzwaldu, tj. „crnoj šumi“ u Nemačkoj), u jednoj crnoj šumi, u rumunskoj šumi hrastova Caraoman, nalazi mesto za svoje ušće. Na površini od 5.000 kvadratnih kilometara vodom plavljena šikara odvaja turiste od Crnog mora. Godine 2009. taj prirodni rezervat izabran je za evropski pejzaž godine. I to s pravom – već i kratak izlet ribarskim čamcem kroz džunglu trske dozvoljava da se nasluti bogatstvo retkim pticama, ribama i biljkama.

Cilj je dostignut, ali putovanje još ni izdaleka nije završeno. Od Suline kod rečnog „kilometra nula“ još jednom može da počne sve iz početka. Uzvodno su predviđeni izleti za Bukurešt, Ruse i Bratislavu, ili legendarni manastir Melk. Sve ono što smo propustili u toku noći za vreme plovidbe nizvodno, turistički iskusni kapetan sada čini pristupačnim po danu. Sve dok ne pristanemo u Pausauu, na taj način posetili smo pet evropskih prestonica, divili se bezbrojnim pejzažima, tvrđavama, manastirima i crkvama. Da i ne govorimo o dunavskoj kulinarskoj ponudi, koja poprima „bezobalne“ dimenzije. Vreme je da se uzme kofer u ruke i da se skida višak kilograma – jer mi smo se našli tamo odakle je sve počelo: u Pasauu na Dunavu.

Tekst: Daniela Schily