Dea i ja putujemo često, i to baš na neka važna putovanja. U Parizu je prvi put bila kao devojčica, i to kod mene, kada je sa ocem Svetozarom Cvetkovićem došla u posetu u njegovom starom Pežo kabrioletu. Već joj je tada Pariz pristajao, saživela se sa njim onako kako sam ja zamišljala da se neko istinski talentovan odmah uklopi u svetlo tog grada. I tada je dobro slikala i odlično se slikala, samo tada nije (za mene – srećom) bilo Instagrama i društvenih mreža, pa nam ni publika nije bila brojna.

Putovale smo svuda: malo po državi koja se nekad zvala Jugoslavija, malo po državi koja se i nekad i sad zove Njujork. I tamo smo se fotografisale i ovekovečile sve što nam se činilo da tvori atmosferu, da izmešta perspektivu, da nas ne utapa, već izdvaja iz okoline.

Dea je, inače, moja najdraža partnerka za putovanja i obilaske, čak i grada u kom živim. Obe imamo isti štreberski pristup putovanjima: uvek se dobro i dosta unapred spremimo i naučno potkrepimo činjenicama iz vodiča i sa neta, ali i najvažnijom intersubjektivnom metodom (davimo ljude da nam nešto preporuče) i onda napravimo plan. Svaki dan mora da ima dve izložbene geografske jedinice (a pod izložbenom jedinicom podrazumevamo sve gde nešto važno ima da se vidi – od Louvresa do prodavnice Colette). Između te dve posete mora da se napravi pauza za ručak, ali negde gde takođe ima u šta da se gleda i gde postoji wi-fi, da bismo pažljivo pregledale sve što smo snimile, videle, zapamtile i sve gde smo poželele da se vratimo...

Nakon drugog dnevnog obilaska neke izložbe ili "izložbe" ide se u radnje, uglavnom na gledanje i preturanje, i to najčešće u prodavnice knjiga koje su, kao „Sheakspeare and Co“ više od knjižare, mesta na kojima može satima da se sedi na podu i u međuvremenu preturaju police. Dea istražuje art sekciju, ja uglavnom kritičku teoriju, u svakom slučaju – geekerski raj. Osim literature i umetnosti, važna stavka je veština tovarenja stvari u kese, nakon višesatnog isprobavanja komada po garderobama neobičnih i manje poznatih radnji (na primer, oblačenje šest gotovo identičnih belih košulja, da bi se odabrala jedna u „Other Stories“). Ipak, najveću veštinu zahteva umetnost tovarenja svih kupljenih stvari, postera, knjiga, razglednica, cipela, mirišljavih sveća i suvih kolača u koferčić Vespe kojom treba stići do kuće (Pariz se, ipak, najbolje razgleda na skuteru, ili na biciklu, kad okolnosti to dozvole). Osim toga, selfiji na Vespi su nešto što posebno plaši Deinog oca, što nam je ponekad dodatni motiv da uživamo u vožnji.

Gledati pozorišnu predstavu u Parizu nije neki poseban ugođaj kada gosti nisu frankofoni, jer je devedeset odsto repertoara sastavljeno od raspričanih intelo-bulevarskih komada, koje glumci satima brbljaju sa scene. Ja, inače, već godinama izbegavam da gledam dramske predstave, jer su mi reči dosadile i sve me to nekako davi, ali zato se u ovom umetničkom centru može, ako se na vreme pripremi, svake nedelje pronaći poneki postdramski pozorišni dijamant. Ili barem rubin. Ili bižuterija, ali koja sija. Theatre de la Ville i pozorište Odeon bile su moje stalne destinacije, a gledanje Wim Vandekeybusa, na primer, sa mladom istoričarkom umetnosti koja ima poseban dar za alternativne umetničke forme, kao što je Dea, bukvalno je genijalno iskustvo. Nakon predstave utrkujemo se u komentarima, uglavnom svaka sa svog aspekta, otkrivajući onoj drugoj ugao gledanja koji bi prošao neprimetno. Isto važi za izložbe – Dea je jedina od svih mojih gostiju koja je izdržala dva puta po šest sati u cugu u Louvresu i jedina, ali baš jedina, koja je imala više energije za ovaj hram umetnosti od mene. Naša sledeća destinacija je London.

Saveti:

U Pariz putovati u aprilu, maju i junu, ili avgustu-septembru, kada je vreme najlepše.

Velike muzeje obilaziti što ranije ujutru, pre nego što se turisti razbude i pre nego što im se zatvori švedski sto po hotelima, odakle izmile tek oko podneva, nervozni jer su se prejeli.

Za velike izložbe u Grand Palaisu, Luxembourgu i sličnim mestima, kupiti kartu preko interneta sa tačno utvrđenim vremenom ulaska "preko reda", kako bi se izbegle gigantske gužve, jer Francuzi zaista idu u galerije.

Georges Pompidou zaslužuje čitav jedan dan, ako ništa drugo, dva sata ode samo na knjižaru i gift shop.

U šoping krenuti sa malo para i mnogo cinizma i to ne onako kako Nemci osvajaju Istočni front (zahvatajući bukvalno sve!), već ići direktno u unapred odabrane butike sa jasnom slikom šta vam je tačno potrebno. Šesta ista bela košulja, na primer.

Laduree je naravno nezaobilazni sugar fix, ali i to treba praktikovati sa razumevanjem: kolači se jedu u omaž Sofiji Cappoli i njenoj „Mariji Antoinetti“, a ne onako bezveze, samo zbog toga što je nenormalno dobro. A jeste.

Javni toaleti su najbolji u luksuznim robnim kućama, za jedan evro po ulasku osećate se malo manje francuski od prosečnih Francuza, što je u ovom slučaju vrlo pozitivno.

Taksi izbegavati: notorno ga je teško uhvatiti i papreno je skup, metro ide svuda, a gde ne ide, noge idu same.

Nijedan grad se ne oseti i ne upozna bolje nego kao kad pretabanate svaki njegov ćošak po nekoliko puta, kada zalutate, pa se snađete i onda sednete u bistro da to proslavite baš francuski: na aperitivu uz coupette. Čega god.

Tekst: Biljana Srbljanović