Istorija je zabeležila njeno ime, Neaira. Kao što to obično biva, mnogo više se zna o onome ko ju je progonio, o Apolodoru, Pasionovom sinu, atinskom političaru i čuvenom govorniku, čija je nezgodna narav i svađalačka priroda zadužila istoriju. Apolodor je bio Demostenov pristalica i jedan od najbogatijih građana Atine, iako je njegov otac Pasion bio oslobođeni rob, koji je, nakon što je izgradio neverovatnu karijeru, sinu u nasledstvo ostavio banku. Apolodor je, poštujući principe atinske demokratije i verujući u snagu sudstva, uživao u „isterivanju pravde“, tako da je za sobom ostavio brojne govore u kojima je tužio svoje protivnike: govor protiv Stefanosa, Timotesa, Poliklesa, Kaliposa, Nikostratosa i protiv Neaire.

Neaira je ušla u istoriju tako što ju je veliki političar i govornik Apolodor tužio sudu. Njemu se u stvari bio zamerio njen ljubavnik Stefanos, te da mu vrati milo za drago, Apolodor je napao njegovu konkubinu optuživši je da živi u nezakonitoj zajednici sa rođenim Atinjaninom i da svoju decu, koja su nezakonita, predstavlja kao građane Atine. Apolodorov govor protiv Neaire je jedan od oko sto očuvanih govora u postupcima koji su se od 420. do 320. godine p. n. e. vodili pred atinskim sudom i skupštinom (koju su činili svi slobodni građani Atine) i oni su, retorički savršeno strukturirani, žanrovski uklopljeni i jezički uzorni, od neprocenjivog značaja za istraživanje društva i pravnog poretka stare Atine. Posle dve i po hiljade godina iz Apolodorovog govora protiv atinske prostitutke Neaire pojavljuje se lik žene koja iz dubine proteklih vekova govori u ime svih žena koje su tada živele.

Neaira je odrasla u bordelu u Korintu, koji je bio grad-država, polis, poznat između ostalog i po rasprostranjenoj prostituciji. Neairu je vlasnica bordela, Nikarete, kupila na pijaci robova. Najverovatnije su roditelji Neairu bili „izložili“, odnosno ostavili. Neaira je rođena početkom 4. veka p. n. e., a postala je član Nikaretinog domaćinstva oko 380. godine. Po Apolodoru, ona je obavljala najstariji zanat još pre no što je ušla u pubertet. Neaira nije bila jedina u Nikaretinom domaćinstvu. Iz komedije Lovci, koju je napisao tada veoma popularan komediograf Filetairos, saznajemo da je Nikarete imala još najmanje šest drugih hetera: Anteju, Stratolu, Aristokleju, Metaneiru, Filu i Istmaisu. Iz ovih prastarih vremena, iz svakodnevice koja je zakopana pre tri hiljade godina, iz fragmentarnih, teško čitljivih redova napisanih na jednom davno umrlom jeziku izranjaju žene čije je sudbine zabeležila muška požuda i sujeta. Nikarete je svoje devojke nazivala kćerima da bi postigla što veću cenu za njih, pošto su njene mušterije smatrale privilegijom da opšte sa slobodnim ženama, a ne sa robinjama – u Korintu se znalo da Nikarete nudi kvalitetnu robu.

U antičkoj Grčkoj prostitutke su se delile na kategorije, i svaka je imala svoju cenu. Na samom dnu ove skale su bile ulične devojke, pornai (ova reč je u korenu današnje reči „pornografija“), koje su uglavnom bile robinje. Pornai su dovođene iz Trakije i Karije, današnje Turske. Radile su u posebnim četvrtima, oblačile su se i ponašale provokativno kako bi privukle potencijalne mušterije. Ne samo što su njihova našminkana lica bila reklama za njihov zanat, već su nosile i cipele na čijim su potpeticama ekseri bili tako raspoređeni da su pri koračanju ostavljali otisnute reči u prašini antičkih ulica, poput „sledi me“. Ukoliko bi neka mušterija željna zabave sledila takve putokaze, obrela bi se u nekom zabačenom sokaku ili u nekoj gradskoj šumici, gde su ove žene onda obavljale svoj deo posla za koji su bile plaćene.

Neke od ovih pornai radile su po bordelima. Komediograf Ksenarh ih opisuje kako se sunčaju obnaženih grudi, poređane u polukrugu jedna pored druge. Pornai su naplaćivale svoje usluge po seksualnom činu, a cena je zavisila od osobe i od vrste usluge.

Više na društvenoj lestvici nalazile su se auletride, koje su pored svojih erotskih umeća nudile i svoje muzičke veštine. One su svirale aulos, duvački instrument koji je najverovatnije zvučao kao današnja oboa. Auletride su bile redovno pozivane na gozbe na kojima je „pristojnim ženama“ ulaz bio zabranjen. Na ovim gozbama muškarci su se skupljali da diskutuju, jedu, piju i da se zabavljaju sa heterama. Šta su sve auletride bile spremne da urade osim da goste zabave svojom svirkom, saznajemo iz Aristofanove komedije Ose. Kolika je bila najviša cena koja se smela platiti auletridi bilo je regulisano tzv. Ustavom Atine, nije joj se smelo platiti više od dve drahme.

U vrhu lestvice u ovom zanatu nalazile su se žene koje su naplaćivale vreme provedeno sa mušterijom. One su se zvale hetere, družbenice, i pratile su svoje mušterije pri njihovim društvenim obavezama, zabavljale ih ne samo svojim erotskim umećem, već i razgovorom. Hetere su morale biti vične muzici, obrazovane i mogle su svoje usluge naplaćivati po svom nahođenju. Poznate, elitne hetere imale su slobodu da same biraju svoje mušterije, kao i da određuju kada i kako će im iskazati naklonost. Znamo da su Nikaretine devojke bile hetere i da su pripadale najskupljim i najtraženijim prostitutkama Korinta, no one nisu bile slobodne, već je Nikarete odlučivala kada, koliko i sa kim će devojke provoditi plaćeno vreme.

PageBreak

U staroj Grčkoj prostitucija je smatrana potpuno legalnom i bila je poželjna. Ovakav stav bio je uslovljen položajem slobodnih, odnosno „pristojnih“ žena. Svuda, osim u Sparti, u kojoj su žene imale prava koja su u drugim polisima bila nezamisliva, žene su bile nevidljive, njihovo je mesto bilo iza visokih zidina porodičnih kuća. Samo su najsiromašnije bile prisiljene da se kreću bez pratnje. Čak i unutar kuća, žene su se uglavnom zadržavale isključivo u svojim odajama. Bilo im je zabranjeno da prisustvuju Olimpijskim igrama, pozorišnim predstavama i ostalim svetkovinama. Smele su da prisustvuju samo pogrebima, i to u funkciji narikača, i da u izuzetnim prilikama posećuju komšije. Nisu smele biti viđene čak ni kako jedu, a smele su se baviti samo i isključivo održavanjem domaćinstva i odgojem poroda.

U takvim uslovima života, u kojima je preljuba sa pristojnim ženama bila nezamisliva i veoma strogo sankcionisana, prostitucija se smatrala u izvesnoj meri neophodnošću. Otuda nije čudno da je Neaira bila rado viđen gost na brojnim gozbama, proslavama, i javnim okupljanjima. Za nju Apolodor kaže: „Tako je sedela Neaira, pila i jela sa mnogima i ponašala se kao prava hetera.“ Položaj hetere sa jedne strane podrazumevao je fizičko potčinjavanje željama onih koji plaćaju, ali je sa druge strane omogućavao slobodu učestvovanja u javnom životu i delimičnu slobodu govora i mišljenja. Naravno, ovu slobodu uživale su samo prominentne hetere i ona nije bila bezuslovna, već povezana sa brojnim ograničenjima, ali je prostitucija visokog ranga bila jedini mogući prostor u kome su žene mogle da misle i da preko svojih muških obožavalaca utiču na društvo.

Finansijski najlukrativnije godine jedne hetere bile su između puberteta i početka treće decenije njihovog života, posle toga je interes za njih opadao. Otuda je Nikarete bilo veoma drago kada joj se ukazala prilika da Neairu proda Timanoridu i Eukratu za čitavih 3.000 drahmi, što je bila nečuvena cena za jednu heteru. Timanorid i Eukrat su bili Neairine stalne mušterije i smatrali su da im je mnogo povoljnije da imaju za sebe celu heteru nego da plaćaju periodična iznajmljivanja. Tako je Neaira dobila dva vlasnika koja su mogla da sa njom rade šta im je volja. Ova praksa nije bila neuobičajena i često u antičkim izvorima nailazimo na ovakve aranžmane.

Posle samo godinu dana Eukrat je rešio da se ženi, a pošto je hetera bila veoma skup luksuz, morao se naći izlaz iz ove situacije. Odlučili su da Neairi ponude da otkupi svoju slobodu za 2.000 drahmi. Uz pomoć svog prijatelja Friniona, Neaira je platila ovu cenu. Kako je deo pogodbe bio i obaveza Neaire da napusti Korint, ona se sa Frinionom uputila u njegovu domovinu Atinu.

Negde između 373. i 372. godine p. n. e. Neaira napušta Friniona, prema mišljenju nekih istraživača, zato što je loše postupao sa njom. Povela je svoje dve robinje, pokupila nešto vrednih stvari koje su pripadale Frinionu i uputila se u Megaru, 30 km zapadno od Atine, koja je, slično Korintu, bila poznata po prostituciji. Tu u Megari Neaira sreće bogatog Atinjanina Stefanosa i oni se navodno zaljubljuju jedno u drugo. Najverovatnije je Stefanos Neairi pružio sigurnost u nestabilnim vremenima posle bitke kod Leuktre. Po povratku u Atinu sa Stefanosom Neaira je povela i svoje troje dece, dva sina, Proksenosa i Aristona, kao i kćer Fano, za koju je Apolodor maliciozno tvrdio da je već i sama bila prostitutka. Naravno, čim je Frinion saznao da se Neaira vratila u Atinu, organizovao je njenu otmicu demonstrirajući time svoje pravo vlasništva nad njom. Stefanos je morao da garantuje za nju kako bi je vratio u svoj dom, a zatim je tužio Friniona. Do sudskog procesa nikada nije došlo pošto su se zavađene strane najverovatnije sporazumele. Neaira nije imala izbora doli da prihvati to što su muškarci dogovorili: utvrđena je činjenica da Neaira nije robinja, već oslobođena (slobodna, ali bez građanskih prava), dogovoreno je da mora vratiti sve što je uzela iz Frinionove kuće, te da mora biti na usluzi obojici, kako Stefanosu tako i Frinionu, a obavezu njenog izdržavanja imao je onaj kod koga je trenutno boravila.

Između 343. i 340. p. n. e. Apolodor je podneo tužbu protiv Neaire zbog nezakonitog prisvajanja građanskih prava (xenias graphe), ciljajući u stvari na svog političkog protivnika Stefanosa. Tužena je zbog nezakonitog života u zajednici koja se predstavljala kao brak i zbog toga što je svoju decu izdavala za građane Atine, što ona po svom rođenju nisu mogla biti. Apolodor u svojoj optužbi nije tajio da se želi osvetiti Stefanosu i da se zbog toga okomio na njegovu životnu saputnicu, što je tada bio sasvim legitiman postupak.

Danas nam je poznato samo kako je glasila optužnica protiv Neaire, ali ishod sudskog postupka ne znamo. Sačuvani izvori ne daju nikakve podatke o daljnoj sudbini najbitnijih učesnika u ovom sporu. U skladu s običajima i zakonima atinskog patrijarhalnog društva, Neaira nije smela da prisustvuje suđenju čak ni kao posmatrač, iako bi eventualni gubitak procesa za nju lično značio ponovni pad u ropstvo. Da li se to doista i dogodilo, ne znamo. Teško je rekonstruisati Neairin lik iz dostupnih izvora. Tokom sudskog procesa ona je bila u stvari igračka različitih interesa, a sama je ostala u pozadini. Niko, a pogotovu ne Apolodor, nije bio zainteresovan za Neairinu sudbinu, pogotovu s obzirom na njen poziv i ugled. I pored velikog broja detalja iz njenog života nigde ne susrećemo informacije o njenim željama, brigama, čežnjama, o njenom karakteru. Čak nam ni njen lik nije prenet. Ostaje nam da nagađamo i da upotpunjavamo fragmente svojim ličnim interpretacijama.

Tekst: Jelena Volić Hellbusch