„Venčali su se i živeli su srećno do kraja života.“ Sa ovom rečenicom tonula sam u san prvih šest godina života. Onda sam počela da čitam sama, pa sam počela da otkrivam i neke druge završetke, ali me je ideal srećne udaje za „do kraja života“ držao do ranog puberteta. Model venčanice koju ću nositi tog sudbonosnog dana menjao bi se iz nedelje u nedelju, baš kao i dužina šlepa, prozirnost vela, cipele, broj zvanica, ali jedno je bilo konstanta – model mladoženje (visoki lepi princ) i lepo vreme.

Interesovanje za udaju izgubila sam bukvalno preko noći – na šatorskoj svadbi jedne rođake. Pomisao da ću se saplitati o venčanicu, stajati na štiklama čitav dan dok me u obraze sočno ljubi 500 poznatih i nepoznatih ljudi sa kojima ću morati da skakućem u kolu oko stolova do ranih jutarnjih sati, gušila me kao jedva proziran veo o kome sam toliko maštala. „Ja se neću ovako udavati“, rekla sam tada mami, razmazujući parče voćne svadbene torte po tanjiru.

Sličnu tortu jela sam pre neki dan sa prijateljem koji mi je saopštio da se napokon ženi devojkom sa kojom je sedam godina, pravdajući se da to čini samo zato što je ona u drugom stanju. Pošto je izrecitovao svoju baladu o braku, nagnuo se preko stola i sa sjajem u očima i kiselim osmehom upitao: „A šta ti čekaš?“ „Limunadu“, rekla sam. Dok je konobar spuštao čašu hladne limunade na sto, moj prijatelj je nastavio da žali za momačkim životom koji ostavlja iza sebe, a ja sam ćutke razmišljala. „Pa, ja već živim u nekoj vrsti braka. Samo imam prsten manje i još uvek sam Lazić. Spremna sam da sa voljenom osobom delim i dobro i zlo, ali još uvek nisam spremna da postanem nečija gospođa.“

Možda je za ovakav stav „kriva“ moja porodica. Mene niko ne tera da se udam. Tata se, istina, teško pomirio sa činjenicom da živim sa momkom, mama je protivnik stupanja u brak „iz moranja“, a babina deviza je „minimum tri godine zajedničkog života, pa tek onda svadba, jer svi su oni dobri dok te ne zarobe“.

To što moja baba brak reklamira kao ropstvo ne uznemirava me koliko činjenica da ga mnogi moji vršnjaci tako doživljavaju. Zašto se moj prijatelj ženi ako je već toliko nesrećan zbog toga, kao što kaže? Zašto ja ne vežbam potpis u kome pored mog imena stoji neko drugo prezime?

„Savremene žene nisu spremne da se odreknu svog prethodno izgrađenog identiteta i to govori o njihovim vrednostima. Danas nije smisao pronaći muža, udati se, roditi decu i biti majka, a kasnije i baka, već se traži ostvarenje svojih potencijala i u drugim ulogama“, kaže za ELLE psihoterapeut dr Zoran Milivojević i dodaje da otpor prema braku postoji i kod mladića i kod devojaka: „I jedni i dugi su gledajući svoje roditelje zaključili da je brak nešto loše i da oni neće tako. I dok mladići odugovlače sa odrastanjem, u ozbiljnom emocionalnom vezivanju vide robiju i gubitak slobode, devojke su sklonije traženju neke idealne, a samim tim neostvarljive kombinacije. Kada emocionalno nezreli ljudi uđu u brak, retko zajedno sazre u njemu. Uglavnom su to nestabilni brakovi koji se razvode, a deca koja imaju infantilne roditelje često su zakinuta u svom razvoju“, kaže dr Milivojević ističući da ljudi ne bi trebalo da ulaze u ozbiljnu vezu sve dok ne osete da je to ono pravo.

A kako ćemo znati da je to ono pravo? Onda kada u brak ne stupamo zbog neplanirane trudnoće, težnje za boljom ekonomskom situacijom i udobnijim životom, zbog pritisaka porodice i okoline, zbog toga što mislimo da smo već prestari da se nadamo nečem boljem, zbog toga što se to od nas očekuje… Onda kada u brak stupamo zato što nas dvoje to tako želimo i zato što želimo da tu odluku, uz tortu, podelimo sa svima koji nam nešto znače i zato što želimo da se u tu odluku umeša i država. Ali da li nam čak i ta rešenost dopušta da polažemo pravo na nekoga i na nešto do kraja života?

„Verujem da neki činjenicu da njihov partner 'pristaje' da se venča doživljavaju kao dokaz velike ljubavi i da se zato opuštenije osećaju u braku. Ja, inače, preporučujem mladima da uđu u brak jer to nije ništa stašno. Ali danas u braku ili izvan braka sigurnost i garancija ne postoji. Ne treba se previše opuštati i smatrati da time što smo u braku imamo pravo da zahtevamo od supružnika da ispunjava nekakve dužnosti i slično. Umesto da se zahteva od partnera, danas treba da se on 'mami' da bi se ponašao na određen način“, kaže dr Milivojević.

„Sudbonosno da“ nas, dakle, ne lišava obaveze da ulažemo u svoju ličnost, u svoju decu, u svoj seksualni život, u svoja kulinarska umeća, u svoje zavodničke sposobosti, u svoj brak. U suprotnom, ostavićemo, ili ćemo biti ostavljeni. Statistika je neumoljiva (videti okvir!) i govori nam da razvod danas nije bauk kao što je bio pre pedeset godina. Naprotiv. Ljudi danas ostavljaju i ostaju ostavljeni i sve im je manje važno šta će okolina reći na to i koliko će papira pri tom morati da popune.

PageBreak

Posebno su zanimljivi oni koji imaju istovremeno dvostruki – i pozitivni i negativni odnos prema braku. S jedne strane ulaze u brak jer se to od njih očekuje, pa i sami od sebe očekuju, a s druge strane u tome vide nešto negativno. Zašto stupamo u brak ako smo svesni da je prolaznog karaktera i ako ga doživljavamo kao nešto što nam je društvo nametnulo? Da li je brak potreba, ili izbor? Da li je „ono pravo“, ili je prevaziđena stvar?

Dr Milivojević kaže da bi na brak trebalo gledati u društvenom kontekstu: „Mi smo nekako samouvereni i sigurni da je brak 'prevaziđen' i 'zastareo', da pripada tradicionalnom drušvu. Nažalost, još nismo pronašli ništa što bi brak moglo da zameni. I dok zapad ima krizu braka, na istoku i na jugu ta kriza ne postoji. I dok je na zapadu sve manje dece, na drugim delovima planete – tamo gde je brak čvrsta institucija – tamo borave budući stanovnici ove planete. Kada su ljudi siromašni, kada žive u onome što nazivam 'zona preživljavanja', tada je brak potreba. Reč je o tome da pojedinac u takvim okolnostima ne može preživeti bez zajednice sa kojom je upravo zbog toga čvrsto povezan.

To se odnosi i na brak, jer u tom kontekstu ni žena ni muškarac ne mogu podići decu ukoliko nisu čvsto vezani u braku. I ako nekome umre muž ili žena sa kojom ima decu, taj neko mora veoma brzo da se venča ponovo, jer samostalno ne može deci da omogući preživaljavanje ukoliko nema pomoć druge odrasle osobe. Danas, kada ljudi žive u mnogo komfornijem i bogatijem društvu, brak više nije potreba, već je izbor. To znači da danas neko ko ima dovoljno novca može samostalno podizati decu.

Dakle, partner mu za to ne treba. U savremenim okolnostima ljudi u partnerstvu vide potvrdu odnosa ljubavi, krunisanje ljubavne veze. A to znači da je funkcija braka promenjena, da ljudi ulaze u brak iz ljubavi i zbog ljubavi, i da ostaju u braku onoliko dugo dok se osećaju voljenima, dok su u braku njihove psihološke potrebe zadovoljene.“ Tu, upozorava dr Milivojević, nastaje problem, jer mnogi pogrešno poistovećuju ljubav i zaljubljenost i očekuju da u „pravoj ljubavi“ stalno uživaju i da se dobro osećaju. „To je nemoguće zbog toga što su ljubav i zaljubljenost dva različita osećanja. Mnogi misle da je zaljubljenost prva faza ljubavi, ali nije – zaljubljenost je prva faza razočaranja. I zato, za neko vreme kada počnu da smatraju da je odnos u braku ispod nekog standarda, oni prekidaju i traže novog partnera. Na tim osnovama je i nastala kriza braka.“

Prema rečima našeg sagovornika, savremeni ljudi žele kvalitet života, a to prvenstveno vide u tome kako se osećaju. Problem sa osećanjima je u tome što su nestabilna. I zato mnogi ne žele da odrastu, da preuzmu odgovornost, ne žele da liče na svoje roditelje, ne žele da sklapaju brakove. Umesto toga su u ljubavim vezama, žive zajedno, bave se suštinom – a to je ljubav – a ne formom.

Na kraju, zaključuje dr Milivojević, postoji mnogo načina da se bude u braku. Svako bi trebalo da pronađe onaj koji je njemu najudobniji. „Ne bi trebalo uslovljavati svoju vrednost time da li je neko u braku, jer brak nije ni smisao života, ni dokaz neke pobede u životu“, kaže dr Milivojević. „Brak je sredstvo da se osećamo bolje i stabilnije. Naravno -kada ljudi emocionalno odrastu i kada im ta stabilnost bude bila potrebna. I zato oni kojima je teško u braku ne treba da budu mazohisti, jer i razvod je za ljude.“

Bilans brakova u Srbiji

Sudeći po statistici, brak prestaje da bude „u trendu“ i „za ceo život“. Prošle godine u Srbiji je sklopljeno 30 odsto manje brakova nego u 2009. godini, podaci Zavoda za statistiku ukazuju da se svaki peti brak završava se razvodom, dok je prosečna dužina trajanja braka 12,5 godina. Mlade su u odnosu na pre dve decenije „ostarile“ šest godina, a mladoženje tri. Tako se jači pol na vezivanje „do kraja života“ odlučuje, u proseku, u 32. godini, a dame u 29. Inače, 2009. godine pred matičara je stalo čak 800 mladoženja starijih od 65 godina i 227 bakica u venčanicama, što je dokaz da za brak nikad nije kasno. 

Tekst: Jasmina Lazić