Pre nekoliko godina svratila sam na jednu svirku u Mikser, krajnje neplanirano, privučena neverovatnom energijom koja je dopirala iz unutrašnjosti sada već bivše zgrade Mikser House u Savamali. Društvo i ja smo stali potpuno pozadi, blizu bara očarani masom koja se njihala na zarazne rege ritmove koji su dolazili sa bine.

Bio je to moj prvi "susret" sa Vukašinovim moćnim glasom i muzikom benda Irie FM. Već tada videlo se koliko ceo bend živi i diše muziku, sa strašću i posvešćenošću koja je svojstvena samo velikim umetnicima. 

Nakon toga usledio je njihov veliki zaokret ka malo drugačijem vajbu koji je prezentovan u sada već regionalnom hitu "Kliziš" ali i njihovom poslednjem singlu "Putevi". Ova promena u muzičkom žanru podstakla me je da razgovaram sa možda i najzanimljivijim vokalom ex-Yu prostora, Vukašinom Markovićem. Sreli smo se u jedno prijatno letnje popodne u bašti beogradskog restorana TRI. 

Većina muzičara može jasno da odredi momenat u detinjstvu koji ih je podstakao da se bave muzikom. U slučaju Aleksandre Kovač to je bila pesma „Don’t cry for me Argentina“ iz mjuzikla „Evita“. Da li je i tebe neki bend, pesma ili određeni muzičar inspirisao da se posvetiš muzici?

Pa, da budem iskren, ne sećam se tog određenog momenta. To se nekako slagalo u meni, bildovalo, da bi želja za muzikom kasnije izašla na površinu. Nisam video nikoga na bini niti poželeo da budem kao neko. Bilo je ljudi koji su me inspirisali, ali je to bilo više s privatnog aspekta, kada sam ih upoznao lično i ostvario neki dublji, intimniji odnos sa njima, ali nikada nisam bio zaslepljen binom ili nečijom karijerom. Ja sam, inače, čovek koji kako duže stvara – sve više želi da se bavi kreativom, pisanjem teksta, komponovanjem, muzikom, pa tek onda sviranjem. Definitivno najviše uživam u kreiranju pesama. To mi je najzabavnije, stvara najveće uzbuđenje u meni. 

Kakav si odnos imao prema muzici kad si bio klinac? Šta ti je ona pružala?

Muzika mi je bila dodatni poligon da stvaram nove slike. Ja sam neko ko je uživao u maštanju i dete sam stripa. Kao klinac uopšte se nisam družio s drugom decom, samo sam čitao stripove. Muzika mi je bila u pozadini, svet koji je obogaćivao tu atmosferu, kreirao podlogu stripu. Toga sam postao još više svestan nedavno, kada sam shvatio koliko muzika može da kreira sliku. Tako su nastali „Putevi“, „Kliziš“, „Svi“. Od tog momenta, mnogo toga se promenilo.       

Kada govoriš o promeni, pretpostavljam da misliš na potpuni zaokret po pitanju zvuka, žanra. Da li je do toga došlo usled prezasićenja? Kao rege bend ste funkcionisali dugo, „pokupili“ ste nekoliko nagrada, između ostalih i onu za najbolji rege bend u Evropi, koju ste pre pet godina osvojili u Italiji...

Mnogo stvari je uticalo na promenu žanra. I činjenica da smo se zasitili regea, upoznali vrhunac tog žanra osvojivši tu prestižnu nagradu, da bismo onda shvatili da više ne želimo da plivamo u tim vodama, samo zato što je greota da „bacimo“ sve što smo do tada ostvarili. Mislim da je vrlo važno da kao muzičar budeš iskren i da znaš šta želiš, a šta ne. Uostalom, mi nikada nismo pobegli od regea, izopštili ga iz našeg stvaralaštva, samo više nije u toj formi i meri prisutan u IRIE FM-u.

Ti nisi samo tekstopisac, kompozitor, frontmen već i trombonista. Otkud baš trombon? Mahom se ljudi zainteresuju za klavir, violinu, gitaru, bubnjeve. Zašto si baš odabrao taj instrument?

(Smeh) Pa, ja sam i probao sve te navedene – i gitaru, klavir, bas gitaru i bubanj, ali za trombon mi je bila vezana ličnost koja mi je u tom trenutku bila „dostupna“, to je Kojot (Eyesburn). Upravo kroz njega sam upoznavao ne samo instrument već i novu muziku, mada moram da priznam da mi se senzibilitet trombona prilično svideo od starta. Kažu da instrument nađe čoveka, a ne obrnuto, pa ko zna, možda je mene trombon našao (smeh). Ali, evo, poslednjih godinu dana više sviram klavir jer u domenu kompozicije klavir je izuzetno važan. Trombon je bio fascinacija, dok je klavir daleko ozbiljnije štivo. Naravno, ništa loše na račun trombona.

foto: Ivana Džamić

Koliko je Kojot uticao na tvoj rad, na tebe lično?

Uticao je u značajnoj meri. Da nije bilo Kojota i Eyesburn-a, ja sigurno ne bih postojao u ovoj „formi“. U bendu sam bio od svoje sedamnaeste do dvadeset i šeste godine, s malim pauzama, i dosta s njima prošao. Imao sam sreću da budem deo sjajnog benda, više kao posmatrač jer sam bio daleko mlađi od svih njih. Oni su vredno radili na svojoj muzici, pogotovo na dvama albumima, baš su bili temeljni, detaljni. Uživao sam i kasnije se i sam poslužio tim sistemom, razradio ga. Sada već pronalazim svoj modus, kako ozbiljnije u isti zalazim. Bili su oni svakako ozbiljna škola, ne samo muzička, već i životna.

Još od samog starta tvoje karijere, nekako si postao prepoznatljiv, autentičan. Ne samo po glasu, već i po imidžu, kompletnom izgledu. To je još više došlo do izražaja nakon sjajnog video-spota za pesmu „Kliziš“. Koliko je danas za muzičare, po tebi, bitan vizuelni identitet?

Ako mene pitaš, i previše je bitan. Kao i taj spot. Taj spot postoji zbog pesme, ali bez tog videa, sve bi prošlo mnogo neprimetnije. To je greota, jer, znaš, ljudi su kao deca, moraš da ih obmaneš i namamiš, da im daš slatko da bi pojeli nešto slano. Tako je i s imidžom, mada, da budem iskren, ja sam od svoje 14. godine ovakav, sličan ovome što sam danas, sem brade, koju tada fizički nisam mogao da pustim. Da li sam ja različit od ostalih? Ne znam. Meni lično je bitno da sam to ja i da se dobro osećam u sopstvenoj koži. Mislim da nisam od onih koji bi sada zbog imidža menjali svoj izgled. Kao, malo je zasićenje, pa hajde da probamo nešto drugo. Znam da nikada ne bih zbog senzacije ulazio u neke drastične promene koje ne leže mom karakteru.        

Iako je bilo priča da biste mogli da objavite album, nastavili ste s predstavljanjem isključivo singlova. Znači li to da ste definitivno odustali od albuma?

Danas ljudima treba da stalno budeš u fokusu, jer je naše tržište malo i spušteno na niske grane. Jedini način da budeš gospodin i ne sviraš tezge jeste da nađeš neki svoj modus. Album dȃ sve u jednom trenutku, ali fakat je da je to novi diktat, sistem koji nam je malo nametnut. Ne mislim da smo veliki bend niti, u ovom trenutku, dovoljno značajan da svi mogu da sačekaju da mi izbacimo novi album. Tako da, za sada, nećemo izdavati album. Odlučili smo da na mesec i po, dva meseca „izbacimo“ jedan singl i spot.  

Vaši spotovi, ne samo po meni već i po ljudima iz struke, spadaju u najzanimljivije i najbolje na ovim prostorima. Ko smišlja „priču“ kojom ćete predstaviti singl?

Kad smo radili spot za „Kliziš“, bili smo, kao i većina alternativnih bendova, prepušteni sami sebi, na milost i nemilost. Ja sam upoznao Lazara Bogdanovića, koji je sjajan direktor fotografije, pa sam se oslonio na neke svoje estetske i vizuelne kriterijume i u dosluhu sa njim, osmislio spot. Što se tiče „Puteva“, Lazar i ja smo ponovo bili u situaciji da moramo da se bavimo pričom, pored svih poslova na spotu. 

Da li je pojavljivanje Sergeja Trifunovića u spotu bilo tvoja ideja?  

Ja sam se setio Sergeja. On je moj dugogodišnji prijatelj i fan benda. Naravno, izuzetan glumac i veliki profesionalac. Kad imaš ljude koji znaju i veruju ti da nećeš da radiš neku glupost i svidi im se priča, osete iskrenost, energiju i požele da budu deo priče koja je dobra, desi se nešto poput „Puteva“. Prilično sam zadovoljan videom, ali bih voleo da sledeći put radim s režiserom. Lazara ne bih menjao, sjajan je u svom poslu, ozbiljan radnik.  

Šta inače voliš da slušaš sa domaće scene?  

Volim Disciplinu kičme, Viklera, sviđa mi se novi Kojotov projekat, sjajan je novi rokenrol bend, zatim KKN, Vasil Hadžimanov, Kuzama kvartet, džez pijanista Bojan Zulfikapašić. 

Pesma „Putevi“, koja se oslanja na taj unutrašnji monolog svih nas dok putujemo, naišla je na sjajan feedback kod publike. Koliko ti voliš da putuješ?

Mnogo. I pre sam, kao klinac, često putovao. S dedom i ocem sam kao mali proputovao celu Srbiju i Evropu. Mislim da je taj put, odnosno raspoloženje, osećanje koje imamo tokom puta vrlo svečano, intimno, jer tada preispitujemo sebe, suočavamo se sa sobom i svojim odlukama. 

Šta si poslednje čuo da ti se svidelo?

Evo, čuo sam jutros novu pesmu Katy Perry.

Da li to onda znači da slušaš narodnjake?

Volim, ali da se razumemo, narodnjak je Vida Pavlović, Sinan Sakić, Toma Zdravković. Moja mama je pevala u Đerdanu i zahvaljujući njoj sam stekao dobar filter šta je narodna muzika, šta je kvalitet. Nažalost, „narodnjakom“ se danas naziva nešto potpuno pogrešno, mladi misle da su Aca Lukas, Ceca, Saša Matić ili Karleuša narodnjaci, a to nije istina.

Kako onda objašnjavaš činjenicu da je takva muzika ipak najslušanija u Srbiji?

Mediji su užasno krivi za to. Oni nameću i serviraju tu muziku. Ljudi nemaju izbor, čak i na Youtube-u imaš „preboostovane“ izvođače. Na televiziji nema kanala s normalnom muzikom. S druge strane, mi smo ispustili našu decu, roditelji su, takođe, krivi.  

Dizajnerska, pa FPU. Taj segment života nekako je u senci tvoje muzičke karijere. Kako to funkcioniše u praksi? I da li je dizajn bio tvoja prva ljubav ili muzika?

Da, radim već neko vreme, kako s Galerijom 12, tako i sam. Nekako stižem, najviše trpi privatni život, ali radoholik sam, takoreći. Dizajn jeste bio moja prva ljubav, dok je muzika hobi, iako u njoj najviše uživam. Ceo taj svet dizajna je nešto na šta sam naviknut. 

Da li ti se čini da je dizajn ranije bio daleko inovativniji?

Da, ali tada se dizajn rađao. Danas je, takođe, moguće biti inovativan, ali neophodan je kontekst za inovaciju. Nije po difoltu obavezno da sve stvari imaju nešto novo, drugačije. Svakako treba da postoji nešto što je trend, kao u svemu ostalom, jer on sam postoji prosto da bi se postavio neki standard na tržištu. Postoji utisak da, kada se uklopiš u trend, ti se pozicioniraš rame uz rame s ljudima koji su pre tebe stekli izvestan kredibilitet. Dizajn je u sprezi s komercijalnim aspektom, s prodajom, tržištem. Kao i u muzici, igra je prljava, ali na koji god način da napraviš uspeh, on je legitiman.

Negde sam pročitala da vrlo retko izlaziš. Šta voliš onda da radiš u slobodno vreme?

Vozim motor, družim se s prijateljima, sviram. Izađem dva puta i bude mi lepo, ali već treći mi bude dosadno. Kao klinac sam dosta izlazio, iživeo sam se. Sada ima par mesta na koja volim da odem, ali odem jednom u mesec dana. Uostalom, na poslu imam luna park i bazen, zašto bih izlazio (smeh)?     

Razgovarala: Ana Dodig

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/