Quentina Tarantina važi za jednog od najvećih režisera modernog doba.

Kada kritika govori o najboljim američkim režiserima, svaka lista neminovno uključuje imena kao što su Stanley Kubrick, Woody Allen ili Martin Skorseze.

Mada poslednja dvojica još uvek stvaraju, kritičari često raspravljaju o tome ko bi mogao biti njihov naslednik, tj. ko bi nastavio tradiciju američkog filma koju su oni postavili. Oni koji su u svet kritike upućeniji kažu da bi upravo Tarantino mogao da ponese ovu laskavu titulu.

Iako se tek bliži polovini šeste decenije života, Quentin Tarantino se već može pohvaliti filmskom karijerom koja traje skoro trideset godina. Njegov jedinstven senzibilitet i neverovatna filmska tehnika magnetski privlače publiku, pa je baza njegovih obožavatelja iz godine u godinu sve veća i jača.

Osim toga, teško da bi se mogla zamisliti bilo kakva lista najboljih filmova bez njegovog čuvenog Pulp Fictiona.

Iako se čini da ga publika sa svakim novim filmom sve više voli i prihvata, internetom i medijima u poslednje vreme kruži priča da će naredni Tarantinov film ujedno biti i njegov poslednji. Priča je zapravo potekla od samog režisera koji je svojim kolegama i saradnicima u više navrata poverio kako želi da snimi deset velikih filmova u životu. Posle jednog takvog legendarnog opusa, želja mu je da se povuče.

Ipak u ovo ćemo da poverujemo tek onda kada se to i se bude dogodilo. Zašto?

Prvenstveno zbog činjenice da je Tarantino, pre svega, veliki filmofil, pa tek onda radnik u filmskoj industriji. U svojim intervjuima, često ističe da je za njegov stil ponajviše zaslužno to što je strasni obožavatelj filmova i da se može pohvaliti impresivnim spiskom odgledanih.

A koji su to filmovi uticali na njega? I to toliko da bi ih on uvrstio na listu najboljih svih vremena? Filmski magazin Sight&Sound pozvao je 2012. Quentina Tarantina da glasa u anketi za 12 najboljih filmova svih vremena. Filmovi koje je odabrao su sledeći:

Apokalipsa danas (Appocalypse Now, Kopola, 1979.)

Nesrećnici (The Bad News Bears, Riči, 1976.)

Keri (Carrie, de Palma, 1976.)

Sluđeni i zbunjeni (Dazed and Confused, Linklejter, 1993.)

Dobar, loš, zao (The Good, the Bad and the Ugly, Leone, 1966.)

Veliko bekstvo (The Great Escape, Stardžis, 1963.)

Njegova devojka Petko (His Girl Friday, Hoks, 1939.)

Ajkula (Jaws, Spilberg, 1975.)

Tigar jede lepotice (Pretty Maids All in a Row, Vadim, 1971.)

Oslobodjeni gnev (Rolling Thunder, Flin, 1977.)

Nadnica za strah (Sorcerer, Fridkin, 1977.)

Taksista (Taxi Driver, Skorseze, 1976.)

Sudeći po ovoj listi, Tarantino ne samo da je birao druge zvučne autore, već se dobrano držao onih koji su bili inspirsani istim žanrom kao i on, te je redom dodao na listu De Palmu, Leonea, Hoksa, Spilberga, Fridkina.

Imena poput Skorsezea i Kopole, pak, pripadaju izboru iz takozvanog Novog Holivuda – talasa koji je bio u punoj snazi sedamdesetih. Ovaj talas upravo je prethodio drugom velikom talasu, takozvanom Indivudu, koji je lansirao karijere sjajnih režisera, među kojima je i sam Tarantino.

Izvor: kultivisise.rs

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/