Ljubav, moć, potraga (za jednim ili drugim), nada, strah, prolaznost, smrt: zar se uopšte piše i peva o bilo čemu drugom osim o ovim stvarima, od početka umetnosti pa zauvek, jer kraja ne može biti bar dok ova zvezda ne zgasne?

Pa ipak, Milena Minja Bogavac, pesnikinja i dramatičarka, oseća potrebu da jedan - više nego klasičan - ljubavni slučaj o kojem piše, i koji zaodeva u autobiografsko ruho koje možete čitati „naivno“, kao puku ispovest, a možete se opredeliti i za suptilnije (ne nužno i tačnije!) čitanje kao klasičnog pripovedačkog trika kojim se vezuje čitaočeva pažnja (čitaoci, ah, vole ispovedanja!), osmotri sa strane, to jest, da se pred čitaocem upita ima li takva priča „danas“ uopšte smisla.

Svaki odgovor je tačan, ako mene pitate: ima ga ili nema, ali svakako tačno sada koliko i uvek... Jer je ljudska životinja zapravo uvek ista, potrebna joj je bliskost sa drugim pripadnikom vrste, a istovremeno i distanca i sloboda, nesigurna je u druge, a još više u sebe, ranjiva je i zato povređuje, teži istini i čistoti što je ne sprečava da naveliko laže. 

(Intervju: Minja Bogavac)

A ova priča o ljubavi, Milenina, rekoh, ne može biti klasičnija: izvesna Ejmi, koja se, priznaće nam naratorka, uopšte ne zove tako, savremena Beograđanka iz umetničko-andergraund-NGO krugova, i njena navodno prilično besporočna i vrlinama sumnjivo prekrcana drugarica Grejs - koja se, jašta, takođe tako ne zove u „stvarnom životu“, ali taj stvarni život, ne zaboravite, opet je samo sloj unutar ovog romana - u beskrajnim „sestro moja slatka“ seansama po hipsterskim mestima jadaju se jedna drugoj o frajerima i drugim paranormalnim fenomenima, zapravo ne: Ejmi je ta koja je u haosu i koja se ispoveda, a ova druga je dobra slušačica i brižna savetodavka.

Tu je i Panker, tip u kojeg je Ejmi beznadežno zaljubljena, a koji je uzima tek na kašičicu, i Psihopata, greškom zapaćeni Bivši koji je proganja, tu je Ana-Marija, prokleto savršena Pankerova, hm, prijateljica koju Ejmi preventivno hejtuje iskonskom mržnjom rivalke, tu je i Grejsin gej-prijatelj (ta moderni smo, ne?) te u pozadini galerija lako raspoznatljivih likova koji bi vas mogli podsetiti na mnoge ljude koje znate - bar ako ne živite negde pod Starom planinom čuvajući ovce, u kojem slučaju vam sve ovo ionako nije potrebno. 

Milena Bogavac smestila je svoju priču među mlade beogradske profesionalce mahom (polu)umetničkih profesija, otprilike tridesetogodišnjake koji (mi) češće zvuče i ponašaju se kao otprilike dvadesetogodišnjaci, i pustila ih da se gombaju sa svojim životima, stešnjeni između egzistencijalnih stiski i ljubavnih zapetljancija - a ni jednog ni drugog im ne nedostaje, naprotiv. Njen uvid u taj svet deluje na svaki način insajderski, a tu je i onaj generacijsko-tehnološki štih koji je ovom srećno omatorelom čitaocu već egzotika (i nekako mu je drago zbog toga): ta totalitarna međusobna umreženost preko sokoćala, to isprepleteno življenje ritmom plemena koje stalno zuri u te pištave ekrančiće opsesivno kontrolišući sopstveni trenutni rejting na sajber berzi Vidljivosti i Kulosti (cool), lica pomalo sablasno osvetljenih njima u polumrku kakvog paba ili kluba kao što su lica Sijuksa ili Komanča bila osvetljena logorskom vatrom oko koje bi se okupili, eto to je pleme u kojem se Ejmi, Grejs i ostali kreću.

(8 omiljenih pesama Minje Bogavac)

A ljubav? Uh, ne smem da vam kažem kakvi se sve tu zapleti i izdaje kriju, ali ionako možete da naslutite: od Opasnih veza do danas, ništa se među ljudima promenilo nije, samo što se onomad nisu lajkovali na fejsbucima. 

Perolako, onako „letnje“ štivo, ali opet s (in)diskretnim tačom alternative svetu patrijarhalnih i malograđanskih životnih obrazaca. Posvećeno onom istom o čemu, u ogromnim tiražima, pišu sve one Gospodže s po dva prezimena, a opet sasvim drugačije, nasuprot i u opozitu. 

Tekst: Teofil Pančić