David Lagerkranc je švedski novinar i pisac. Debitovao je 1997. godine sa biografijom o švedskom avanturisti Jeranu Kropu. Njegov najveći uspeh, pre „Milenijuma“, jeste knjiga o fudbaleru Zlatanu Ibrahimoviću, „Ja sam Zlatan“, iz 2011. godine, koja je nominovana za nekoliko prestižnih nagrada i prodata u više miliona primeraka širom sveta.

Serijal „Milenijum“, Stieg Larssona (Stiga Lašona), objavljen je posthumno, godinu dana nakon autorove smrti i ubrzo je postao drugi po redu najprodavaniji švedski brend (prvi je, pretpostavljate, Abba).

Trilogiju čine romani „Muškarci koji mrze žene“, „Devojčica koja se igrala vatrom“ i „Kula od karata“ (prevodi na engleski imaju alternativne naslove: „The Girl With the Dragon Tattoo“, „The Girl Who Played With Fire“, „The Girl Who Kicked the Hornets' Nest“).

2013. godine izdavačka kuća Norstedts Förlag, koja je zaslužna za objavljivanje Lašonove trilogije „Milenijum“, objavila vest o nastavku ovog kultnog serijala koji će napisati David Lagerkranc. Navodno, četvrti deo je u potpunosti Lagerkrancovo delo u koje nisu uključeni spisi koje je Lašon ostavio za sobom posle svoje prerane smrti (Lašon je planirao ukupno 10 romana u serijalu), iako se o tome kasnije dosta spekulisalo.

U romanu Davida Lagerkranca, "Ono što nas ne ubije" (The Girl with the spider's web), Blumkvist dobija dojavu o krađi intelektualne svojine čuvenog švedskog programera koji se bavi istraživanjem veštačke inteligencije. Iako mu vest na prvi pogled deluje irelevantno za „Milenijum“, kada čuje da je u priču umešana izvesna ćudljiva istetovirana hakerka, on naprasno menja mišljenje – umešanost Lizbet Salander jasan je znak da je u pitanju nešto bitno.

Na radost čitalaca, Lagerkranc nije zaboravio stare likove bez kojih serijal ne bi bio to što jeste, pa u četvrtom delu ponovo srećemo Eriku Berger, Jana Bublanskog, Sonju Moldig, Holgera Palmgrena i Plejga. Lagerkranc u centar zbivanja vraća Lizbetinu sestru Kamilu, čije je prisustvo ovoga puta veoma važno. Novi likovi, ključni za zaplet romana jesu Frans Balder, specijalista za veštačku inteligenciju, i još bitniji, Balderov sin, Avgust, autistični dečak za koga se ispostavlja da je savant sa neverovatnim darom za crtanje, koje će biti bitan faktor u kasnijem razvoju događaja.

Preuzimanje franšize kao što je „Milenijum“ niti je lak, niti zahvalan posao, i sudeći po intervjuima, to je nešto čega je autor bio itekako svestan – kako zbog kvaliteta samog dela, tako i zbog miliona fanova širom sveta. Činjenica je, međutim, da se sudovi čitalaca kreću od jedne krajnosti do druge. Lagerkrancovo delo je ili prihvaćeno sa oduševljenjem, ili odbačeno u potpunosti – retko koji fan je nakon čitanja ostao ravnodušan, a to ipak dovoljno govori o samom delu.

„Ono što nas ne ubije“ ima  istu strukturu kao Lašonovi romani i očigledno je da je Lagerkranc želeo da njegov roman što više liči na prethodne. Takva odluka je, naravno, mač sa dve oštrice. Obožavaoci „Milenijuma“ koji su „užasnuti“ nastavkom ovo uzimaju kao glavni razlog za odbacivanje romana. No, može se pretpostaviti da bi situacija bila još gora da je Lagerkranc priči pristupio na potpuno nov način. Stil pisanja oba autora je sličan i Lagerkranc se u njemu dobro snašao, ali pojedini detalji romana ipak odaju utisak da Lašon u ovom „okršaju“ odnosi titulu kvalitetnijeg pisca.

Jedan od takvih detalja se otkriva već u samom početku romana. Lašon je imao tu sposobnost da čitaoca izuzetno sporo uvodi u priču, ali da time ne izgubi čitaočevu pažnju. To je zaista redak talenat. Tu je, čini mi se, Lagerkranc zatajio. I on je, kao i Lašon, gradio zaplet kroz čitavu prvi trećinu knjige, ali taj zaplet odaje utisak veštačkog razvlačenja kako bi se ispoštovala prethodna forma. Izostavljanje Lizbet, kao junakinje koja pored Blumkvista nosi čitav serijal, i davanje previše prostora sporednim likovima, u ovom slučaju nije pomoglo.

Drugi deo romana, odnosno deo kada počinje rasplet, mnogo je bolji.

Interesantno je da u ovom romanu nailazimo na znatno manje nasilja nego u prethodnim. Lagerkranc je u intervjuima govorio da ne voli „nasilne trilere“ i da mnogo više ceni „intelektualne slagalice“, ali se trudio da ispoštuje Lašona koliko god da je to bilo moguće. Može se reći je da je u tome uspeo. „Ono što nas ne ubije“ je zaista dostojan omaž originalu i Lagerkranc ipak zaslužuje sve pohvale kao nastavljač serijala.

Verovatno govorimo u ime mnogih kada kažemo da čitalačka publika još uvek nije spremna da se zauvek oprosti od Blumkvista i Salanderove (a sudeći prema kraju romana, izgleda da to neće biti slučaj).

Autorka teksta je Sandra Bakić Topalović sa bloga Stsh's Book Corner 

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija