Sasvim spontano, baš u Cveću zla, Duška Jovanić i ja smo zaverenički okupile tajno društvo koje će se uz šest sledova apsolutnog maga dekadentne kujne Vlade Melentijevića, izboriti sa terorom sreće. Sve je počelo uz lagano zagrevanje preko šuškanja cvekle, pekorina i pistaća, i sećanje na priliku kad je Tom Ford lukavo upitao Karla Lagerfelda da li je srećan. Karl je odmahnuo rukom rekavši: „Vidi, dečko, nisam baš toliko ambiciozan.“

Upravo zato pozvale smo tri  gošće kojima ambicije ne manjka. Virtuozna glumica Ana Sofrenović, umetnica roze diskursa Marina Marković i nasmejana psihoterapeutkinja Marija Čanković živele su i volele širom sveta, sa srećom se susretale i mimoilazile i svaka na svoj način, bore se za sreću i protiv terora ledenog osmeha koji pokazuje zube i skriva svakodnevne užase. 

Marija R: Marija, kad smo se upoznale, pokazala si mi tajnu pravog američkog osmeha!

Marija Č: Američki osmeh čini da deluješ neverovatno srećno, a tajna je u tome da načiniš napor da se smeješ dok grizeš dva prsta kao pištolj. I u tome je cela ironija, hteo-ne hteo izgledaš presrećno. Odgovor na pitanje kako si je uvek fine, i krije akronim za Fucked up, Insecure, Neurotic, Emotional. Kod nas ne pitaju: „Kako si?, nego: „Jesi li živa?“ 

Ana: Kad bliže pogledaš fotku, vidiš da u oku ostaje teror, teror sreće i napor i agresija da na silu budeš nasmejana. Određena podneblja teže podnose happy face. Na tlu gde imaš rane, frustracije i mnogo porušenih snova, najčešća reakcija na osmeh je: „odakle ti to!“ Dugo mi je trebalo da prestanem to da shvatam lično.

Duška: Sedamdesete i osamdesete bile su utopijsko vreme u kome smo verovali da će se sve završiti na najbolji mogući način. Neko nas je očigledno slagao da ćemo jednom zauvek imati nezaboravne trenutke lišene bilo kakvih nevolja. Ali, taj  zamrznuti kadar poimanja sreće razlikuje se u vremenu i prostoru. Marina živi na relaciji Beograd Njujork, a upravo dolazi sa Floride, gde nema života bez tog blesavog osećaja!? 

Marina: Tamo ni u jednom trenutku ne smem da pokažem da mi je teško. Fake, fake, fake! Svi su naoružani osmesima i svi govore: „Volim te“ i sve je awesome! A mislim da je Njujork najdepresivniji grad koji postoji. Njujork jeste grad koji ne spava, ali samo zato što svi rade tri posla da bi opstali. 

Ana: U Engleskoj je crni humor ventil, kao što je i kod nas, uostalom. U Britaniji su veoma jaki kanoni šta se sme pokazati od emocija. Humor je tu da komunicira sadržaje koji su zabranjeni. U anglosaksonskoj kulturi fascinira me što u isto vreme ljudi mogu da budu na uvijeni, fini način beskrajno direktni. Na terenima koji su nestabilni, ljudi žele što manje uvijanja jer moramo što pre da shvatimo kakav je ko. Mi tradicionalno ne verujemo u umerenost.

Duška: Jednostavno, nemam uslova da budem ljupka. Prvo zato što sam dinarski tip, drugo kao društvo smo prošli pakao. Ko je rekao da sada, posle svega, moramo da budemo srećni? Kada smo odlučili  da budemo dobrovoljne žrtve ideologije radosti? Rešeno je da se Nova godina slavi  sedam dana, što znači da je teror sreće dignut  na državni nivo. Kako  izgledaju vaše pojedinačne sreće?

Marija Č: Sada sam srećna, da, ali godinama sam sebe sabotirala u tome. Teror sreće može da se odnosi na pritisak da stalno budemo srećni, ali i na strah od sreće koji ljudi često imaju. Sreća dolazi kada sebi dopustimo da radimo stvari koje nas čine srećnim, da se okružimo ljudima koje volimo. Izgleda jednostavno, ali to često smetnemo s uma.

Marija R:  Na prvi pogled niko nema strah od sreće, ali naši terapeuti često otkriju da se plašimo ispunjenja svojih želja, plašimo se da budemo srećni i sebi uskraćujemo dosta toga. Ko zna zašto? 

Ana: Strah od sreće je strah od gubitka. Kada sam presrećna i osećam kao da sam van sebe od sreće, samo me preseče eho: „Koliko li će ovo da košta?“ Mene su i sreća i tuga razbile, ali to ne bih menjala jer imam osećaj da sam osetila život do kraja u punom spektru. Kada osećaš finu prijatnu sreću, osećaš i finu podnošljivu patnju. Kada se izložiš do kraja, moraš biti spremna i na ogromnu sreću, ali i na potpunu patnju. 

Marija R: Žene često poistovećuju sreću sa ljubavlju u partnerskim i porodičnim odnosima, a muškarci sa poslovnim uspehom i postignućem. Privatna sfera prema Hannah Arendt je vekovni reon žene, jer su do 20. veka bile odsutne iz javnog i političkog života. Gde je sreća? Ili bolje: Šta je sreća?

Marina: Endorfin, serotonin, dopamin, vazopresin?

Marija Č: Nema stručnog odgovora. Razlika između „hormona sreće“ endorfina i morfijuma je u samo jednom molekulu. Sreća jeste droga! Postoje ljudi koji su zavisni od vežbanja, i proučavanjem se shvatilo da su zavisni od endorfina. Kada vežbamo, kao i kada smo u opasnosti, nivoi adrenalina su visoki i svi nervi su napeti i osećamo bol i na najmanji nadražaj. Endorfin je tu da anestezira i to je droga na koju se navučemo. 

Marija R: Marinini radovi su dosta povezani sa estetikom sreće. Na njenim crtežima sve je šećerlema i kao roze vino, nedovoljno ozbiljno. A kad se ružičaste naočari skinu, ostaju horor prizori samoubistva, mrtvih zeka i meda, tužne dece. Postoje i reklamacije…

Marina: O, da. Jednom je galerista prodao rad Incest, čovek je najnormalnije otišao kući, okačio crtež sa poetičnom roze estetikom i tek posle mesec, dva skapirao je da je tu i dečak koji drži kondom, jedna mrtva mačka i par pocepanih najlon čarapa i bačenih uložaka. Roze boju koristim kao subverzivnu taktiku da ispričam priče o anoreksiji, užasima odrastanja, strahovima ili bolu. Brutalne teme spakujem u primamljivi oblik i igram se sa maskiranjem stvari. To je horor sreće, bitno je zagledati ispod površine. 

Duška: Mene brinu tu ljudi. Zašto odbijaju da vide bilo šta osim  ružičaste stvarnosti? Da li je zaista za sve kriv Instagram ili nam je baš mnogo loše? 

Marija R:  Ali, mi živimo uz pritisak da težimo sreći, i da ne prihvatamo ništa osim sreće. 

Marina: Veći deo života bila sam emotivno disleksična, tek u tridesetim shvatila sam da je u redu da pokazujem neželjene emocije - tugu, bes, ljutnju. Do tada sam simulirala savršenstvo i ispunjavala želje drugima, dok pritom nisam znala ko sam u stvari. 

Marija R: Koliko je taj pritisak prisutan kod javnih ličnosti? 

Ana: Kada sam javno govorila o problemu sa depresijom, morala sam puno da objašnjavam. Sve javne ličnosti beskrajno su idealizovane, mi smo svi papirnati likovi, a ne ljudi. I sve što prolazimo, prolazimo naočigled drugih. Dugo sam živela pritisak idealizovanog lika pod reflektorima. To je kao da moj bilbord govori šta treba da budem. Plus, javne ličnosti u Srbiji su blizu svoje publike, ne živimo u vilama na brdu.

Duška: Sreća je čvrstog, a radost tečnog agregatnog stanja, govorio je Lovac u raži. Prosto nas siluju slike savršenih trenutaka uz kafu koje poručuju: „Gazite po baricama, uživajte u kiši.“ Ne mogu i neću da gazim po baricama, imam bele čizme. Šta će se desiti ako odbijem da uživam u malim stvarima? 

Marina: U današnje vreme na društvenim mrežama imaju svoje avatare i svako gradi svoju javnu personu. Na Instagramu prikazujemo samo trenutke sreće stvarajući iluziju da je sve manje od savršenstva dosadno i glupo. U trenutku kad sam imala slom na svim nivoima, otišla sam na St. Barths. Doživljavam krah, a sedim u raju i jedina potreba koju imam jeste da simuliram najveću moguću sreću. Fake it till you make it! Imala sam osećaj da ako dovoljno lažem, to može postati istina. Sada kad vidim te fotke, i sama poverujem da sam bila srećna, a ceo dan mi treba da napravim jednu sličicu. Montiram tajmer, penjem se na palmu, zabacujem kosu, trčim i zauzmem pozu. Faca mi je bila izobličena od plakanja, pa sam se trudila da se ne vidi mnogo, tirkizno more, beli pesak, ja u roze, ispalo je bajkovito. 

Marija R: Pritisak da budemo srećni nekad sami sebi namećemo. Imamo zabludu da tuga nije prirodna, da je na silu moramo pobediti i da dugujemo sebi sreću. Ako nisi srećna, nešto nisi uradila kako treba. Ti si žena s greškom.

Marija Č: Da sada u restoranu neko plače, svima bi nam bilo neprijatno. Tuga je nepoželjna i donosi transfer neprijatnosti. Ljudi te teše i govore da je sve u redu da bi smirili svoju anksioznost. 

Marina: Nekada sam srećna i kad patim, jer sam srećna zbog celog procesa. Sreću definišem kao momente kada se osećam živom. I mogu biti radost ili patnja. Gore ili dole. Utrnutost je loša.

Ana: Jedini trenutak bele smrti je sredina.

Duška: Nedavno su me pitali kad mi je bilo najbolje u životu. Onda kad mi je bilo najgore, odgovorila sam. Sa ove distance, ponovo bih se spustila niz taj tobogan jer samo ta vožnja se računa u storytelling. Ne sećam se da je neko dobio Nobelovu nagradu za književnost pišući o sreći. 

Marija Č: Psihologija kaže da rastemo i razvijamo se samo kada nailazimo na prepreke. Kada smo u situaciji sreće ne možemo i ne želimo da napravimo nikakav pomak. 

Marija R: Istina je, u Hercegovini kad se dete rodi kažu: „Samo da mu ne bude lako.“ Da li je sreća precenjena, a razgovori o njoj privilegija koja ne postoji u zemljama trećeg sveta?

Ana: Radeći pri UNICEF-u u Centralnoj Africi, nikada se nisam drznula da nekog pitam o sreći, ali odgovor na to pitanje dala mi je dvadesetogodišnja žena koja je osećala sreću jer joj je jedno od petoro dece preživelo. Imala sam razna ekstremna iskustva i devedesete i emigraciju i London i UNICEF, i to mi je sve promenilo pogled na koncept sreće. Ti kontrasti ubijaju, posle Afrike mi slećemo u Ženevu u hotel Kempinski i deli te nekoliko sati leta između svetova i osećam da ne smem da budem nezadovoljna kroasanom jer neki ljudi zaista umiru od gladi. Često smatramo da nemamo pravo da budemo srećni jer je to površno.

Marina: U Njujorku sam živela u Gheri zgradi, među bogatašima i nisam nikad videla da se neko nasmejao. Svi nose sivi oblak iznad sebe. A u Quinnsu, svet u malim portabl kućicama, roštilja se i svi pevaju i igraju uz merenge. I spolja gledano sreća pripada ljudima koji su površni, a zapravo se govori o količini očekivanja. 

Marija: Zašto u penthausu zaboravimo da pevamo? Sigurna sam da ja ne bih.

Duška: Visoka očekivanja proizvode japanski efekat - idem u šumu da se obesim ako ne položim prijemni. Japan je za mene bio svojevrsni šok, previše ljudi koji se pate na svakom koraku, ali su u tome vrlo solidarni. S druge strane, mi smo od melanholičnog naroda sklonog dertu, postali sledbenici fraze: „Neću da budem u pravu, hoću da budem srećna!“ Hoću i jedno i drugo, u čemu je problem!? Zar nije lepo biti u pravu? 

Marija R: Apsolutno, ne želim da budem srećna dok se oko mene sve raspada. Neću da bežim, želim da rešavam probleme, a ne da budem srećna uprkos njima. Neću da budem fikus. Nevolja je kad postavimo sve u dve kategorije ili si nesrećna i dubokoumna ili si srećna i glupa. Ne mora da se bira na taj način, to je besmislica! 

Marija Č: Kao klinka živela sam u Indiji, i pamtim je kao zemlju osmeha i jako me nervira kada čujem da se ljudi zgražavaju nad siromaštvom ili blatom i to nose kao jedini utisak iz zemlje koja ima kulturu staru više hiljada godina. Sreća u Indiji nije pitanje površnosti, već upravo suprotno, hinduističkog verovanja da moraš da daš sve od sebe da budeš dobar jer jedino tako u sledećoj inkarnaciji možeš proći bolje. 

Ana: Rad na sebi i menjanje sebe je kao da hoćeš bezbolno da zameniš temelje kuće i da ništa drugo ne poremetiš. Nemoguće! Da bi se rekonstruisala i bila slobodna, morala sam da se raspadnem i ponovo sastavim.

Marija Č: Živimo po sistemima uz koje, obično u detinjstvu, preživimo neke strašne situacije. Problem sa odbrambenim mehanizmima nastaje kada postaju neprimenjivi ili štetni u aktuelnim okolnostima. I zato moraš da ih se otarasiš, ali je teško jer se vežemo za njih i pamtimo kako su pomagali. 

Marina: Nema ničeg što više ispunjava od reinventovanja sebe. Potrebna je nenormalna snaga i čim se malo izmakneš i pogledaš, znaš da pre svakog novog rođenja moraš malo i da umreš. I onda ideš da umreš! 

Duška: Ana, jesi li imala grižu savesti kada si zbog sreće menjala temelje?

Ana: Naravno, jer nikad nisi sama. Ne znam ženu koja nema prtljag, svi imamo neki kofer, a deca su najveća odgovornost. Imala sam problem jer sam bila skockana u sliku fine devojčice, a moj karakter je buntovno izbijao. I samo je pitanje šta pokrene tu promenu, šta te provocira da ispoljiš sebe, situacija ili osoba. 

Marija Č: Mi sebe namerno stavljamo u situacije koje će nas pokrenuti. Na najnesvesniji mogući način. Imala sam klijentkinju koja je bila seksualno zlostavljana, i kroz studenski posao u lancu elitnih seks šopova, ona se svaki dan suočavala sa onim što je njena intimna trauma. Obično nije tako direktno, ali svi sami pronalazimo svoje izazove.

Marija R: Mi možda bežimo od straha ili izazova, ali smo izvežbani da ih prepoznamo kada se pojave. Rođeni smo da se samoprevazilazimo, odnosno da prevaziđemo sopstvena ograničenja ili strahove. Totalno je okej da kažeš: „Danas nisam spremna da se bavim time“, ali u sebi znaš da te to čeka. 

Marina: Guglovala sam benefite depresije! Depresija služi da hiberniraš dok ne očvrsneš. Kada su mi rekli da ću umreti od anoreksije, doživela sam naglo buđenje. Bila sam u invalidskim kolicima, bez kose i to je bilo ravno podvigu, ali sam obećala sebi da ću imati pin-up telo za godinu dana. 

Marija Č: Svako stanje i ponašanje ima određene koristi, iako su često skrivene. Neretko je zadatak terapije da osvesti skrivenu korist koju imamo od destruktivnih obrazaca mišljenja i ponašanja, kako bismo mogli da ih promenimo. 

Duška: Šta na kraju imamo od sreće?

Marija R: Sreću vidim kao potpuno ispunjenje, spokoj u kome nemam nijednu težnju. Takva sreća nije celina, nego zbir savršenih trenutaka posle kojih uvek sledi pad. Sada se pitam zašto bi to bilo dobro? 

Marina: Sreća je mehanizam. Imaš težnju, onda je ispunjavaš i onda si katarzično srećna i onda ideš dalje, kao na stepenicama. Trenuci savršene sreće nikad nisu na Instagramu jer smo u njima potpuno prisutni, ne stižemo da ih i zabeležimo. Verujem i u trenutke sreće, srećice, ali i u ceo život kao pletenicu sreće i tuge, i to za mene predstavlja sreću višeg nivoa. 

Marija R: Istina, i kod Kierkegaarda postoje različiti nivoi sreće, srećice na nivou užitaka torte, muzike, zatim sreća u etičkoj ravni i sveobuhvatni nivo sreće koja je na nivou religijskog iskustva i totaliteta. Piramida sreće. 

Marija Č: U zen budizmu smatra se da ne treba da sediš i godinama meditiraš satima kako bi došao u nivo Zena, već trenutak sveobuhvatne sreće može doći i ljudima koji beru pirinač u polju. Možeš da pereš sudove ili mažeš nokte, a neverovatno si povezana sa svim na svetu i prosvetljenje te raspali svom snagom. Epikurejci u staroj Grčkoj imali su super pravila za sreću. Pravilo broj jedan je ekonomska nezavisnost i samoodrživost. Drugo pravilo je da živiš sa svojim prijateljima, da ih biraš i da si stalno sa njima i treće da odvojiš vreme da sagledaš svoj život, da odvojiš vreme da kontempliraš. I to je neverovatno bitno jer previše vremena potrošimo čučeći u problemima, misleći o njima i vrteći film. Potrebno je osvestiti osećanja sreće. Zašto ne bismo čučali u sreći?

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/