Sedela sam u punoj čekaonici i plakala. Nisam bila tužna ili nešto, samo mi se plakalo. Tačnije čitala sam jedan teorijski tekst koji je napisala moja najbolja drugarica. U tom tekstu sa proletos održanog simpozijuma u Minhenu pominju se fantastične vizije budućnosti, naučne ideje, posthumanistički algoritmi, realnost u različitim političnim i apolitičnim okruženjima. Tu je pisalo nešto i o onoj demonskoj, svima dobro znanoj ideji o kraju sveta u kome žene više neće rađati, ali i o razvoju nauke koji  im omogućava da na različite načine ostvare svoju osnovnu biološku funkciju. Hormoni, stimulacije, operacije, presađivanja, vađenja, stavljanja, guranje, stezanje, bockanje, zagledanje na ultrazvuku, skeneru, magnetnoj rezonanci. I plakanje, plakanje, plakanje... 

I u tom tekstu piše nešto kako nauka svakog dana čini veliki korak ka ženskom oslobađanju, i kako je eto veštačka materica možda stvar koja će okončati patrijarhat. Ali, doduše, pod jednim uslovom - da je preuzmu žene. I sad, jedno je zamišljati Slobodu na čuvenoj slici Eugena Delacroixa koja predvodi narod, razdrljenu sliku Francuske revolucije posle koje svet više neće biti isti. Deluje čak dosta seksi. A drugo je sedeti u bolnici i čekati ultrazvuk, među ženama koje stežu svoje tašne u krilu, glade se po trudnim stomacima ili tiho plaču ko zna zašto. Ko da me oslobodi, mislim se, i od čega da me oslobodi kad ja sve to znam, a opet sam krhka kao kuja, kao lisica, kao bilo koja ženka bilo koje životinje. U stvari, ne bilo koje, nego ženka sisara koja svojim mlekom hrani plod. Možda je to sisarsko u nama problem, ne verujem da ženke bogomoljke, morske kobile ili škorpije imaju tih problema sa emancipacijom. 

Jeste li znali da se u ljudskoj vrsti ženke rode sa celim kontigentom jajnih ćelija koje će imati u ovoj turi života? I onda te jajne ćelije, kad zađemo u pubertet, sazrevaju i ispadaju svakog meseca, jedna po jedna - kao loto. Razmišljam o tome i ovuliram, i pitam se da li kokoške misle o svojoj ovulaciji i gde će njihovo jaje završiti. Boli li kokošku to kad neko samo dođe i odnese jaja koja je grejala i spusti je nazad da leži u praznom gnezdu bezveze. Nemam pojma, ali eto o tome razmišljam dok sedim i čekam da uđem u ultrazvučni kabinet gde će neko zagledati moje sekundarne polne karakteristike, premeriti jaje i reći aj’ zdravo. 

Bila sam na doručku kod drugarice i pričam joj kako sam ko luda žena mislila o tim jajima, pa se malo i zaplakala. Ona je ustala i malo preturala po radnom stolu i iznese mi kutiju jaja. Taman što sam zaustila da kažem kako ne mogu sad još i kajganu, zanemela sam. U kutiji je bilo nepuno tuce jaja - od zlata. Ta jaja bila su polupana i iz njih je izašla suština, ali bila su tako lepa i krhka i nekako zlatna. Ni nalik na obična jaja koja, moram priznati, uzimamo „zdravo za gotovo“, i mi i kokoške. „Imaću ih 267“, rekla mi je ponosno. I osetila sam da je taj ponos smislen. To su sva jaja koja smo izgubile, sva ona koja smo polupale, uništile, zaboravile, ona o kojim ne razmišljamo. Daleko od očiju, daleko od srca.

Žena se, u stvari, rađa sa jednim do dva miliona jajnih ćelija. Kao lavica i mnogi drugi sisari, rodi samo jedno, ređe dva mladunca. Jednom, ili više puta. Nekad nijednom. Milion i devetsto devedeset devet hiljada i šest stotina jajnih ćelija nestane već do prve godine života. 

„Za poneti “ ih ostane manje od četristo. I to su ta zlatna jaja - manja od vrha čiode oko kojih se biju ratovi u budućnosti. Hoće li čovečanstvo nestati, hoćemo li imati robinje koje rađaju, hoće li deca rasti u kesama ili staklenim kuglama, zlatnim jajima ili ih neće biti uopšte, možda će dozvoliti kloniranje, i kako ćemo dovraga ikad otkriti šta je starije - kokoška ili jaje? 

Ne znam, možda sam plakala zato što me žene u čekaonici suviše podsećaju na kokoške. Legu tako ta jaja i ne misle, a ne legu ih sebi, nego celom svetu. I svet im ne kaže hvala, nego sede same, hukću i jecaju, dure se, kokodaču, a jaja ko jaja, malo-malo pa ispadnu, slome se, nestanu i ajde ćao. Plačem na Jelenin tekst, gledam Martina zlatna jaja kako blistaju i mislim malo je trista, stvarno im treba dodati i onih milion, dva izvornih. Sloboda predvodi narod, a žene zlatnim jajima osvajaju svet. Mi smo, bre, najbolje od najboljih, rođene za zlato i sjaj i sve što je naj. Nismo kokoške da nas baš briga. Mi smo unuke veštica koje nisu uspeli da spale! 

Tekst: Marija Ratković

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/