Ne tako davno čitala sam tekst koji se bavi pitanjem FOLO-a, iliti straha od življenja života offline i nije baš da sam sasvim shvatila celu tu priču.

Istina, dan kada su mi prvi put isključili telefon zbog na vreme neizmirenih računa, pamtim kao jedan od top pet najstrašnijih u svom životu u kom me je osećanje potpune nesposobnosti i besmisla skrhalo prvenstveno zbog manjka interneta.

Jedina misao bila mi je kako se što pre i što više zadužiti da se ta nepravda ispravi i po mogućstvu svi računi plate - i sada i zauvek na vreme, i unapred, ako može - jer je to kao fer i okej, da se grozomora ove vrste nikada ne bi ponovila.  

Ponovila se, naravno, već sledećeg meseca  jer me je, kao i svaka druga, i ova „nikad, nikad više‟ filantropska ideja ljubavi prema samoj sebi napustila odmah pošto je problem rešen, ali do sledećeg „kažnjavanja“ velikog operatera ipak se nešto promenilo - uigrala sam se. Navikla sam da zamolim nekoga za poruku, kad baš zatreba i istinski počela da cenim lepe trenutke kada imam wi-fi, a taj ekskluzivitet imanja interneta vratio me je u stare dane odlaženja u internet kafe pa mi je sve nekako postalo retro i nostalgično i tako nekako preživeh i prvi put i svaki naredni. S druge strane, kada je reč o životu na društvenim mrežama, moj je praktično dead on arrival i svodi se na svega jedan Facebook profil (koji mi u poslednje vreme donosi mnogo više štete i stresa nego koristi - što je, saznala sam naknadno, dijagnoza svoje vrste) i jedan Instagram sa čijim pravilima, kako se ispostavlja, i nisam baš upoznata. Iza njega stoji kompletna menadžerija pravih i pogrešnih fotki, toga šta je proper, a šta nije, idealnih tajminga ukoliko želite više lajkova i pravih i lažnih pratilaca, dok u mom svetu postoji samo jedno sveto pravilo, a to je „lepo mi je“. Sve u svemu, jasno je da nisam slika i prilika folosnika, i da moje online aktivnosti baš i nisu na zavidnom nivou, ali vremenom sam ponešto i razumela.

Međutim, međuvreme od FOLO hita do danas, nije išlo samo meni u korist, već je bilo dovoljno i da se stvari dodatno iskomplikuju. Hteli mi to da priznamo ili ne, društvene mreže uvele su ceo spektar novih osećanja i živeti u 2016. znači imati barem jednu od akronimskih dijagnoza savremenog života. Danas su MoMo, FoMo, FoJi samo jedni od akronima koji sumiraju društveni život, ali verovatno samo privremeno. Ako smo ovako brzo od jednog fenomena došli do četiri, pet novih, predviđam veoma razgranatu budućnost anksioznostima proisteklim iz kolektivne opsednutosti društvenim mrežama. Potreba da proverimo šta rade ljudi oko nas postala je trend, ali i nešto više od toga jer je pritisak koji osećamo da ispratimo sve i uhvatimo ritam sa događanjima gotovo fizički osetan.  

Konstantno proveravanje hrani nas i daje nam neophodan osećaj da smo deo savremene peer kulture, a to svakako podrazumeva informacije, informacije i još informacija... Od sasvim trivijalnog saznanja o tome šta je Filipinka koju pratimo na Instagramu doručkovala, preko novog Rihanninog spota, pa do Bregzita. U nedostatku informacija ili pregomilavanjem istih, u nama dolazi do poznatih osećaja, ili kombinacija osećanja sa razlikom što sada imaju fensi ime.

FoMo (Fear of Missing out) verovatno je najčešći oblik i jeste ono šo vam se događa dok skrolujete po fotografijama ljudi na Facebooku ili bilo kojoj društvenoj mreži pitajući se zašto su najbolje žurke uvek baš onda kad vi ne izađete. Oksfordski rečnik FoMo definiše kao zabrinutost izazvanu postovima koje vidimo na društvenim mrežama, da se zanimljivi i uzbudljivi događaji možda negde dešavaju, a mi u njima ne učestvujemo.

Odmah da vas utešim, i da ste učestvovali, malo je verovatno da bi vam bilo toliko zanimljivo kao što deluje na fotkama. Fenomenalni životi suvereno vladaju platformom društvenih mreža koje i jesu osmišljene da se podele međusobni highlightovi. Kao ubrzan snimak koji se fokusira samo na najbolje delove života, a sve dosadne epizode preskoči. Nikada do sada nisam videla (a verujem ni vi) da je neko okačio, na primer, kako sa masnom kosom, pred nervnim slomom uspavljuje bebu drekavca do tri ujutru. Ne, na Facebooku su sve bebe lepe, očešljane, nisu musave i smeju se. Valjda je svakome ko je sa nekom bebom proveo bar pet minuta jasno da to baš i nije uvek istina.

Međutim, FoMo je nešto više od obične Facebook zavisti. Prema istraživanjima, većina milenijalaca (o, jadnici, ima li neka boljka koja nas ne pogađa najviše?!) između 18 i 34 godine rekla je da žele svemu da kazu DA upravo iz straha da ne propuste nešto o čemu će sutra svi pričati. Problematičan deo izjave nije svemu reći da, jer kako drugačije i steći iskustvo ako ne spremnošću za novine, već onaj u kom se to radi zbog drugih. U krajnjoj meri takav stav umesto pozitivnog iskustvenog ima sasvim suprotan efekat i vodi tome da se ne osećamo zadovoljenima jer ispunjavamo neke tuđe standarde, a takođe, i u konstantnu potragu za boljim i interesantnijim odnosima u ime kojih napuštamo postojeće ne shvatajući da novo nije nužno i bolje od onog što imamo, samo je drugačije. 

Novi stepen FoMo-a je MoMo (Mistery of Missing Out) - ne znate sa sigurnošću šta ste propustili, ali znate da jeste... i to nešto big. Kate Moss je svoj 42. rođendan proslavila u januaru, ili je ipak možda bolje reći „proslavila“ budući da se o toj žurki skoro ništa nije znalo, osim što je Boy George razbio embargo napisavši na Twiteru da se divno proveo na njenom Bowie-themed partiju. To je to... slavila je rođendan, slušao se Bowie. Nema Instagrama, nema „vajnova“, i niko osim onih koji su bili ne zna kako je sve to izgledalo. Ovih dana, što je događaj zabavniji, neobičniji, i „kuliji“, manje su šanse da će se pojaviti ikakav dokaz o tome online.

Ako je verovati rečima kreativne direktorke Céline Phoebe Philo, danas vrhunski kul znači biti unGoogleable. Preneseno u svet „običnih“  ljudi to znači da iako niste negde, očekujete barem da vidite neki trag o događaju i činjenica da ga nema uzrujava na nivou: „Da li je moguće da je bilo TOLIKO DOBRO da niko nije stigao ništa da okači ili da odgovori na poruku?“ Neprijatnost koja se probudi ne dolazi iz nezdrave opsesije životima prijatelja, već iz činjenice da se stvari događaju i menjaju bez nas. Iako u novom kontekstu, dr Terri Apter, psiholog na Cambridge univerzitetu kaže da MoMo pogađa mnoge i nije tako nov kao što mislimo. On je zapravo evolucija onoga sto smo svi proživeli kao deca - osećaj odbačenosti.

„Strah od isključivanja počinje u dvorištu kada imamo osam, devet  godina, i kada se stvaraju grupice čiji ćemo deo biti ili nećemo.“ Ista osećanja prate MoMo. „Ovaj fenomen zapravo je evoluirao. Početna tačka je bila kada je sve što se događa vašim prijateljima bilo dostupno i transparentno. Znali ste kako da ostanete informisani. Očekuje se da znate kada je neko upisao fakultet, dobio novi posao, raskinuo...“ a kada se protok tih informacija obustavi osećate se kao da izolovanim i u mraku. Ako mene pitate, ukoliko želite da znate kako vam je prijatelj/ica i šta mu se događa, pametni telefoni su ostali u dovoljnoj meri staromodni da još uvek imaju opciju call. A, ako nemate broj, pa... nisam sigurna zašto vas onda uopšte zanima šta se događa.

Ukoliko dakle MoMo prihvatimo kao pomahnitalu verziju osećaja odbačenosti, Fear of Joining In ili FoJi je onda sasvim sigurno baziran na potrebi za odobravanjem, pohvalama i potvrdama naše ličnosti. Sa razlikom što je tapšanje po ramenu i klimanje glavom zamenilo more lajkova, komentara, retvitovanja.

Koliko puta ste samo razmišljali da li da nešto okačite ili ipak ne, jer je možda nekako glupavo?

A možda nije ni dovoljno lepo da to predstavite ljudima kao nešto što vam se dopada, iza čega stojite? I šta ako se vama sviđa nešto što se ne sviđa nikome drugom? Kada ta centrifuga počne, suočeni smo sa santom leda sa kojom ne znamo šta ćemo, osim da panično, iz minuta u minut, proveravamo ima li kakvih promena u nadi da je ipak neko dao svoj amin u jednom od digitalnih oblika iskazivanja naklonosti. Ako ne zapljušte lajkovi na  vašu supermudru i zabavnu dosetku, da li još uvek verujete da je genijalna kao pre postavljanja?

Da je cela ova priča naša ultimativna realnost i nešto sa čime se lično ili indirektno susrećemo na dnevnom nivou, potvrđuje i činjenica da, naravno, i buzzfeed ima test na ovu temu. Nemojte mi reći da vam je potreban jači dokaz? Naravno da sam ga uradila ( gde je: „Da li si više Neo ili Ne-Yo tip ličnosti“, tu je i koji je tvoj social media anxiety), ali ne mogu da kažem da se sećam šta je na  kraju ispalo. Poznajući sebe, pretpostavljam da u FoMo grmu leži zec. No, to sad i nije bitno. Od društvenih mreža i njihovog uticaja na naše psiho-fizičko zdravlje se ne možemo oteti, ali važno je da probamo da radimo iste stvari samo malo drugačije i možda ubrzo otkrijemo čari JONGF! Ovaj akronim ne postoji (još), ali iskoristila bih ovu priliku da ga svečano patentiram.  Znam, znam, nije ni upola zvučno kao postojeća  družina, ali neka se time zanimaju naredne generacije kojima Joy Of Not Giving a Fuck ostavljam u amanet.

Čisto zadovoljstvo rađenja stvari zbog sebe, ne da biste ih provukli kroz filter, ne da bi ih neko odobrio, ne da biste uverili nekoga u bilo šta. Ako želite, onda opet zbog sebe kačite šta vam se sviđa, kako vam se sviđa ... Nijedan drugi kriterijum ne postoji, a verujte mi, stvari su se dešavale i bivale lepe čak i ako ne objavite ništa o tome.

Tekst: Teodora Jeremić

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija