- Ko ti se najviše dopao u filmu, maco?

- Veštica!

- Kako, bre? A Uspavana lepotica?

- Ona je dosadna, ništa ne radi, samo spava i pravi se lepa.

Mojim roditeljima vrlo rano postalo je jasno da njihova ćera nema previše razumevanja za dame u nevolji. Daleko od toga da nisam uživala u bajkama, obožavala sam ih, ali su mi likovi koji pokreću avanture uvek bili draži od onih koji se pukim slučajem zadese u njima.

Na moju veliku detinju žalost, većina ženskih likova u tadašnjim pričama bila je samo nagrada za tuđe podvige ili motiv za velike bitke. Čamile su zaključane u začaranim podrumima, razapete na morskim hridinama, brižljivo servirane lokalnim aždajama ispred strahotnih pećina. Sedele su i čekale da budu spasene.

Dobro se sećam trenutka kada sam shvatila da i žena može da zgrabi dvoručni mač i pojuri u borbu. Te davne 89. JRT je uvezao zilion epizoda animirane serije Gospodari svemira (među decom poznate i kao Mastersi) i svi klinci iz moje generacije počeli su da urlaju po ulicama opskurne mantre poput: „Sive lubanje silo, ja imam mooooć!“

Uz glavnog junaka Hi-Mena ravnopravno je jahala i božanstvena riđokosa ratnica Tila, kapetan kraljevske garde i krotiteljka jednoroga. O, kakva radost za mene malu!

Nebrojeno puta Tila je spasila princa Adama, ispravljala njegove greške i učila ga svim važnim veštinama. Iste godine za rođendan sam tražila da mi se na obližnjoj pijaci kupi plastična sablja sa remenom i koricama i krenula u pohode po dvorištu uz objašnjenje da se zemlja Eternija mora odbraniti po svaku cenu.

Da heroina ne mora da se oslanja samo na hrabrost, već i na pamet – naučila me je čudesna ruska bajka Vasilisa Prekrasna. Sovjetski crno-beli film iz četrdesetih, monumentalan i raskošan, izgledao je kao snoviđenje nekog deteta iz ranog srednjeg veka.

Vasilisa u ovoj priči jeste lepa dama u nevolji, ali nema te zagonetke ili varke Baba Jage koju nije razotkrila ova mudra devojka. Ona ne samo da uspeva da izbavi sebe, o istom trošku Vasilisa spasava i voljenog carevića, a da joj se, pri tom, duga zlatna kika nijednom ne rasplete.

Mitsko doba ranog detinjstva završilo se polaskom u osnovnu školu tokom ranih devedesetih. Nije bilo lako pronaći nešto zabavno na televiziji u moru dugih dnevnika, izveštaja sa ratišta, političkih emisija i turbo folk top-listi. Američke serije bile su utočište, a posebno sam volela neduhovite porodične sitkome koje je TV Politika emitovala svako veče.

Klarisa Sveznalica potpadala je pod navedeni žanr, a moj neiskusni mozak otužne gegove percipirao je kao vrhunski humor. Naročito snažan utisak na mene ostavljalo je to što se glavna junakinja Klarisa, moja promućurna vršnjakinja u odeći psihodeličnih desena, obraćala direktno nama u publici salvama sarkastičnih komentara na račun svoje porodice.

Odmah mi je postalo jasno kako je ironija veoma efikasno sredstvo za borbu protiv mučnih stvari, te sam brže-bolje navežbala Klarisin prezrivi kez i lucidne doskočice inspirisane bliskim okruženjem. Nedugo potom naučila sam da, ako želiš da se sprdaš na nečiji račun, bolje bi ti bilo da je ta sprdnja izuzetno duhovita, inače ćeš biti strogo sankcionisan. Moj doživljaj humora značajno je napredovao od tad, ali je Klarisin prezrivi kez ostao moj omiljeni izraz lica.

„Istina je tamo negde“, odzvanjalo je u mojoj glavi nakon svake uvodne špice omiljenog Dosijea X, dok sam skupljala hrabrost za sve užase koje donosi ta epizoda. Agent Foks Molder uporno je tragao za tom istinom češljajući kroz drevne legende i aktuelne teorije zavere. Već tad mi je bilo jasno da je mučeni Molder pomalo nagao i budalast, te da bi poginuo odmah na početku da nema stroge, skeptične i nadasve ljupke doktorke Dejne Skali. Poput Šerloka Holmsa, Skali je uspevala da zdravim razumom dođe do racionalnog rešenja svake misterije, a odmah potom oslobodi Moldera iz kanalizacionog otvora u koji je upao svojom greškom.

Zahvaljujući njoj, posao kriminalističkog patologa delovao mi je neobično uzbudljivo i inspirativno, pa sam rešila da i sama krenem Dejninim stopama. Ostaci te opsesije dugo su me pratili kroz školovanje, vredno sam učila hemiju i biologiju i da nisam upisala režiju, svakako bih polagala prijemni na medicini.

Pubertet je došao tiho, pokucao učtivo, pa krenuo da urla i razbija sve u mojoj glavi i telu. Spolja je to, naravno, izgledalo kao jarko crveni obrazi i nervozno kikotanje na svaku glupost koju izgovori simpatija iz odeljenja. Već nakon prve epizode Mog takozvanog života, bila sam apsolutno sigurna da je lik stidljive i duboko emotivne Anđele Čejs pisan po uzoru na mene. To, naravno, ni izbliza nije imalo smisla – ja sam bila glasna i naporna tinejdžerka koja je imala mišljenje o svemu.

Bejah tvrdoglavo june spremno da se potuče i za najmanju sitnicu. Činjenica da sam sebe videla kao nežnu Anđelu više je govorila o mom konačnom prihvatanju svoje nežnije strane ličnosti, nego o sličnosti sa njom. Anđela me je naučila da je sasvim normalno i prihvatljivo biti zbunjena, osetljiva i nesrećno zaljubljena i da to ne znači nužno i da si slaba. Naprotiv. Kada znaš zašto ti se sviđa čarobni (ali urnebesno glupi) Džordan Katalano, spreman si da ga prevaziđeš i pronađeš nekog boljeg.

Dugo sam se opirala Bafi, ubici vampira. Moja najbolja drugarica iz odeljenja u gimnaziji već je uveliko bila „navučena“ na seriju i ispoljavala je sve simptome pubertetske vampirske groznice, dok sam ja pratila isključivo Crnu Guju i prezirala sav sadržaj za mlade. Nakon više meseci kategoričkog odbijanja, jedne večeri konačno sam pristala da zajedno odgledamo „samo jednu epizodu, ali kad te mooolim“ i skinem je s vrata. Sve me je nerviralo. Nerviralo me je što je Bafi fensi navijačica, nervirali su me jeftini specijalni efekti, nerviralo me je što se muva sa matorim vampirom, baš je sve bilo glupo i naivno. Ali, borbe su mi se svidele. Bafi je baš umela da se tuče. Imala je kožnu jaknu. I taj vampir bio je zgodan, da se ne lažemo. Narednih mesec dana provela sam pobožno prateći seriju. Vrhunac obožavanja nastupio je kada se epizoda u kojoj Bafi slavi svoj sedamnaesti rođendan emitovala upravo na moj sedamnaesti rođendan. Tada se ona konačno smuvala sa svojim Ejndželom, dok sam ja tiho uzdisala poput najgore šiparice. Grešna zadovoljstva ponekad su sasvim prihvatljiva stvar. Čak i najveće heroine smeju sebi da ih dopuste. Ponekad.

O čudesnoj Ameliji Pulen i njenoj sudbini ne vredi mnogo pisati.

Ne znam nijednu devojčicu, devojku ili ženu koja se od pojave tog magičnog filma pa do danas nije pronašla u njemu i barem malo raspala na komadiće kada se Amelija mimoiđe sa svojom srodnom dušom. Sve smo mi ona, naročito kada dođu oni dani u mesecu. A zašto je krhka Ameli heroj? Zašto nas taj film opčinjava već gotovo 15 godina? Odgovor je jednostavan – čudesna sudbina Amelije Pulen uopšte nije sudbina. Da Ameli nije uzela star u svoje ruke i počela da kroji živote dragih ljudi oko sebe – zauvek bi tužno gledala kroz prozor i pitala se koliko ljudi baš u tom trenutku doživljava orgazam.

Za običnu publiku, naviknutu na sapunice i policijske serije Battlestar Galactica jeste samo još jedna svemirska opera namenjena štreberima i sakupljačima akcionih figurica koji nikada nisu imali devojku.

Ah, kako greše. Iako efekti u njoj već sada izgledaju zastarelo, priča i likovi ove epopeje prevazilaze vreme u kojem su zabeleženi. Iza jednostavnog sukoba ljudi i mašina krije se priča o religiji, identitetu, ambiciji, politici... Svemu. Poručnik Kara Trejs, sa pilotskim nadimkom Starbak, jedan je od onih moćnih, gotovo antičkih junaka koje voliš čak i kada strašno greše. Sumanuto hrabru, agresivnu, samodestruktivnu, ranjivu i poprilično ludu Starbak užasavajuće je teško voleti, ali kada jednom padneš na njen šeretski osmeh – nema nazad. Priznajem, bila sam platonski zaljubljena u nju, radovala se sa njom i plakala silno zbog svakog njenog pada. Ona je antiheroj koga sam najviše volela.

Danas je odnos medija prema ženama poprilično drugačiji u odnosu na vreme kada sam odrastala. Ženski likovi dobijaju sve više prostora u svim žanrovima. Ne gledamo više samo lepe čuvarke plaže kako usporeno trče ka ničemu. Tu je naporna Hana iz Girls, manipulativna Kler iz House of Cards, opsesivna Keri iz Homelanda Ipak, i pored svih tih egzotičnih likova, ja za junakinju svog sadašnjeg života biram jednostavnu, nepretencioznu, blago neurotičnu i nesporno šarmantnu Džes iz serije New Girl. Zašto baš ona, a ne bilo koja druga romcom heroina?

Džes je borac. Smotana je i nepraktična, nije najveštija sa ljudima i slabo kontroliše svoje emocije, ali uprkos svemu tome, ona je neverovatno uporna da ostvari sve što naumi. Džesika je sumanuti optimista, ona uvek i u svemu vidi prvo ono što je dobro – a to je u današnje vreme, složićete se, ređe i važnije od svih drugih veština, moći i magija.

Tekst: Staša Koprivica

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>> http: //www.viber.com/ellesrbija