Sat vremena kasnije stajali smo na dolaznoj platformi kada sam pitala Jeffa: „I šta sada?“ „Smislićemo“, odgovorio je. 

Smislićemo je značilo da smo sleteli u Istanbul bez plana, bez kontakata i uz dogovor da spavamo samo kod meštana umesto u hotelu. To nije bilo sve... Jeff, taj smeli profesor koji me je pozvao da mu se pridružim na ovom putovanju iako smo bili na samo pet sastanaka do tada, takođe je predložio i to da sve tri nedelje na putu provedemo bez prtljaga. Samo u odeći u kojoj smo pošli. „Biće to jedan eksperiment“,  rekao mi je. „Lutaćemo od mesta do mesta, bez ikakvih očekivanja. Zajedno ćemo otkriti kako izgleda putovanje kroz različite zemlje bez opterećenja sa koferima i bezbrojnim presvlakama.“

Nemojte da mislite kako sam potpuno luda jer kada mi je Jeff sve ovo izložio i potom predložio, rekla sam: „Nema šanse, ni u ludilu!“ Ali, ideja mi se toliko vrtela u glavi da sam na kraju počela da razmišljam kako možda uopšte ne bi bilo toliko loše tumarati Balkanom sa prljavom kosom. Intrigirao me je sopstveni strah. Sve više i više razmišljala sam o tome kakav bi bio osećaj kada bih se kretala bez bukvalnog i figurativnog opterećenja kao što su to odeća, šminka, knjige, suveniri... Bila sam raspoložena za to da malo prodrmam svoj život čak i ako bi to bilo neodgovorno sa moje strane, čak i ukoliko bih na veličanstveni Akropolj sa sobom donela znoj star nedelju dana, čak i kad bi se ova veza raspala i eksplodirala na komadiće. 

Tako sam dospela na istanbulski aerodrom u letnjoj zelenoj haljini sa ručnom tašnom u ruci i tipom kog sam jedva poznavala. 

Dva meseca pre toga prijavila sam se na online platformu za upoznavanje. U isto vreme oporavljala sam se od anksioznosti koja me je mučila duži period pre toga, tako da je ovo delovalo kao veoma praktičan korak ka ponovnom ulasku u društvo. Nisam tražila ljubav, samo sam želela da pričam sa nekim. Posle desetak minuta od svečanog otvaranja mog naloga, naletela sam na Jeffa koji me je privukao šašavom profilnom fotografijom. Imao je leptir mašnu iz nošnje meksičkih marijačija, crn, elegantne naočare za sunce i zagonetan osmeh. Naši profili bili su 99 odsto kompatibilni. Bez razmišljanja, poslala sam mu poruku. I upalilo je! Odmah mi je odgovorio. Ispostavilo se da je Jeff jedna otvorena osoba, profesor prirodnih nauka sa strašću ka jarkim printovima na odeći i avanturističkim putovanjima. Sa druge strane, ja sam tiha spisateljica koja polako sakuplja parčiće svog života u jedno. Dve nedelje od naše prve poruke, dogovorili smo se da se vidimo uživo. 

Naš prvi sastanak bio je veoma intenzivan. Nekoliko sati pošto smo se upoznali, izbacili su nas iz bara posle veoma vruće i tekilom ohrabrene epizode ljubljenja i pipkanja. To je sve bilo ništa u poređenju sa pozivom na zajedničko putovanje posle samo nekoliko nedelja poznanstva. Zaista sam bila šokirana kada me je pozvao da putujemo zajedno. Bili smo na samo pet sastanka kada smo sedeli za mojim stolom i prilično nervozni kupovali avionske karte. U jednom pravcu do Istanbula i u jednom pravcu ka nazad kući iz Londona. 

Kada smo kupili karte, Jeff nije ni spomenuo putovanje bez kofera i stvari. To iznenađenje mi je priredio nedelju dana pre puta (putovanje sa nekim koga jedva poznaješ očigledno nije bilo dovoljno izazovno), zvučalo je kao školski primer pravog eksperimenta. 

Noć pre puta, sedeli smo na podu i pravili male gomile od stvari koje ćemo nositi. Na mojoj gomili se nalazio iPhone, pasoš, dezodorans, sočiva, tamponi, četkica za zube, pamučna marama, dva para gaćica i malo kozmetike. Jeff je sa sobom nosio pasoš, telefon, svesku i mapu Balkana. Sve to je strpao u džepove, a pošto ih moja haljina nije imala ponela sam sa sobom jednu od svojih ručnih tašni. Letnja haljina je, naravno, bila potpuno nepraktičan izbor, ali kada već idem na ovako smešno putovanje, zašto da svemu ne dodam malo elegancije?

Naše prvo popodne u Istanbulu proveli smo obilazeći džamije i pijace. Kada je pao mrak i dalje nismo imali rešeno pitanje prenoćišta. Dogovorili smo se da budemo potpuno otvoreni kada je reč o noćenju, hrani i svemu ostalo na šta naiđemo na našem putu od Istanbula do Londona. Potpuno sam psihički bila spremna na to da prespavam ponekad na klupi u parku. Ali, te noći sreća se ipak preokrenula u našu korist. Jeff je dobio mejl od svog prijatelja iz Irana, bicikliste kog je upoznao u Kazahstanu pre nekoliko godina. Mohammad je igrom slučaja bio u Istanbulu isto kada i mi i imao je dušek viška u dnevnoj sobi. Te noći, kao i svake sledeće, naše osnovne potrebe bile su zadovoljene uz pomoć nevelikih očekivanja, Jeffove otvorenosti, dobrote nepoznatih ljudi i ogromne količine kismeta (sreća, turski jezik, prim. prev). 

Već drugog dana spoznala sam svu lepotu nezamislivog putovanja u jednoj odevnoj kombinaciji. Moram da objasnim nešto što verovatno zanima sve: prala sam svoju odeću svaki dan, dok je Jeff imao malo veću toleranciju o pojmu „prljavo“. Ručno pranje gaćica u lavabou nije bilo prijatno, ali bilo je daleko od katastrofe za koju sam se pripremila. 

Tokom našeg putovanja bez prtljaga obišli smo Tursku, Grčku, Makedoniju, Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Mađarsku i Ujedinjeno Kraljevstvo. Obično smo ujutru hvatali autobus ili voz do narednog odredišta. Popodneva smo koristili za razgledanje znamenitosti, sedenje u parku ili kafiću. Uveče smo pomoću telefona nalazili couch surfere ili lokalce koji nude smeštaj. Kroz njihove oči videli smo svašta, od političkih protesta u Turskoj do noćnih provlačenja kroz napuštene zgrade u Budimpešti kako bi uživali u baru usred ruina. 

Neprocenjiv bonus na našem putovanju bilo je to što se nismo dugo zadržavali na jednom mestu pa niko nije mogao da primeti naše uniformisano oblačenje. Na početku puta mislila sam da ću poludeti od jedne te iste odeće, ali ispostavilo se da je to stvar o kojoj sam najmanje brinula. Sve se vrtelo samo oko avanture. Osim krova nad glavom, kreveta i sapuna nije mi trebalo više. Nisam imala želju da odem u kupovinu koja je ranija bila neizostavni deo putovanja. Psihološko olakšanje koje mi se na aerodromu činilo kao opasnost sada je predstavljalo neočekivanu slobodu. 

Posle tri nedelje ukrcali smo se u avion u Londonu. Iako smo odlazili praznih ruku, bila sam bogata mnogobrojnim neprocenjivim uspomenama i neverovatnim iskustvom. Sklonivši fokus sa opipljivih stvari, shvatila sam da je čar živeti u momentu. Po povratku kući obećala sam sebi da ću se rešiti polovine stvari koje su mi nagomilane stajale u stanu – tako je i bilo.

Još jedno pitanje ostalo je da visi u vazduhu: kako stoji Jeffova i moja veza posle ovog putovanja? Tokom čitavog haosa pred put nijednom nismo razgovarali o tome šta ćemo da radimo ako naš eksperiment uspe ili ako se vratimo bliži nego što smo bili na početku. Srećom, uprkos tri nedelje puta, apsolutno bez privatnosti, nismo se smučili jedno drugome. Valjda je to moralo da znači nešto.  A značilo je jer smo ubrzo po povratku počeli da živimo zajedno. 

Posle šest meseci napisala sam članak o putovanju i postavila ga na net. Priču sam napisala za svoj gušt tako da sam bila potpuno iznenađena kada je narednih dana moje sanduče eksplodiralo od mejlova koje su mi slali agenti, producenti jutarnjih programa i čitatelji iz svih krajeva sveta. Nekoliko meseci posle toga u Njujorku smo se vozili liftom sa Barbaraom Walters. Još koji meseci kasnije pisala sam knjigu i razmišljala o tome ko bi mogao da me glumi u filmu jer mi je to pitanje najozbiljnije postavio jedan od tekstopisaca budućeg filma o našoj avanturi. 

Na neki način, naš eksperiment još nije gotov. Svako ko je barem jednom gledao neki reality program razume da kada romantična veza postane javna, može lako da postane sumanuta kao što je sumanuto putovati bez ičega. Ipak tri godine kasnije, jednu knjigu kasnije i još četiri „besprtljažna“ puta kasnije, drago mi je da sam prvi put rekla da. Ne bih volela da je bilo ikako drugačije.

Tekst: Clara Bensen

Zapratite ELLE na Viberu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>http: //www.viber.com/ellesrbija