Postoje bar tri stvari u životu koje verovatno ne biste uradili da se prethodno niste posavetovali sa nekim: kupovina markirane torbe od 3.000 dolara, ulazak na berzu i udaja. S druge strane, tu je čitav sijaset onih malih odluka, recimo šta ručati i koji šampon kupiti, za koje smo sasvim sposobni da sami smislimo šta hoćemo. Ili ne?

Neslućeni izbor

Živimo u vremenu koje nudi obilje izbora i nijedna kupovina ne može da prođe bez bar malo premišljanja. Za skoro svaku sitnicu saslušaćete tuđe mišljenje (ili čak stotine njih!). Naši novi najbolji prijatelji postaju sajtovi sa preporukama i kritikama.

Yelp, TripAdvisor, Etability, Amazon, Urbanspoon samo su neki od desetine sajtova koje smo počeli da doživljavamo kao proroke modernog doba koje bespogovorno slušamo. Studija navika potrošača iz 2013. godine prikazala je alarmantne rezultate, da čak 90% svih kupaca pre kupovine potraži mišljenje na internetu. Devetoro od desetoro ispitanih priznalo je da pri kupovini odluke zasniva isključivo na osnovu mišljenja neznanaca iz online sveta.

U eri pre interneta niste mogli mnogo toga ako vam se nije dopala večera u izvikanom restoranu, jedino vam je bilo preostalo da markerom na zidu restorana velikim slovima napišete: „Piletina im je odvratna!“. Sada kad god imate nešto da kažete, bilo pozitivno, negativno ili možda nešto između, jednostavno uključite kompjuter.

Skoro svima je postalo jasno da uspeh odnosno neuspeh biznisa zavisi od kritika na internetu. Istraživanje sprovedeno na Harvardu pokazalo je da povećanje rejtinga na sajtu Yelp za jednu zvezdicu u praksi dovodi do povećanja prihoda restorana u proseku za 5,6%. S druge strane, opadanje online reputacije za biznis može biti instant poljubac smrti.

Lažno svedočenje

Ipak nije sve tako crno-belo. Pojava ostrašćenih kritičara iz fotelje dovela je do toga da je sve teže uočiti iskreno mišljenje. Domišljate restorandžije dosetile su se da plate ljude koji će biti zaduženi da pišu isključivo pozitivne ocene. Američka kompanija koja se bavi istraživanjima Gartner Group dokazala je 15% svih kritika na internetu lažno. Biznis sa lažima je postao toliko unosan da je jedan bivši menadžer prodaje uspeo da mesečno inkasira 31.000 dolara vodeći sajt koji je nudio paket pozitivnih kritika (po ceni od 99 dolara) mladim piscima koji su sami izdali svoje knjige.

Određene zemlje odlučile su da ovaj problem zakonski reše, pa tako u Americi, Australiji i Velikoj Britaniji sada postoji zakon zbog koga sve kompanije koje se bave lažnim kritikama mogu dobiti kaznu do milion dolara. Sajt Yelp ima alate kojima se prepoznaju pokušaji plasiranja lažnih naloga, a skoro svi sajtovi su unapredili svoje anti-spam sisteme.

Međutim, čak ni napredna tehnologija ne može da otkrije sve. U javnosti je poput bombe odjeknula vest da se na Trip Advisoru pojavio lažni restoran. Navodno se nalazio u blizini Devona u Velikoj Britaniji, ali su zbunjeni turisti tumarali šumom u potrazi za jednim od najbolje ocenjenih restorana na pomenutom sajtu. I ne čudi što je krenula najava gastronomskih avanturista u njega kad je na profilu restorana između ostalog pisalo da će osoblje rado krenuti na ronjenje da bi gosti dobili ribu svežiju od sveže. Do trenutka kada je obrisan sa Trip Advisora, imaginarni restoran koji je nudio (kao izmišljene) delicije uspeo je da se na top-listi plasira bolje od 37 vrhunskih restorana koji se nalaze u toj oblasti.

Snobizam ili demokratija?

I šta onda raditi? Nagađati da li su mišljenja prava, ili se uzdati u pouzdanost algoritama koji su zaduženi da brišu lažne ocene. Istina je negde na pola puta. Pre svega morate biti svesni da, iako je to sada svima dozvoljeno, pravi kritičari su ipak edukovani profesionalci. Oni imaju bogato iskustvo, kao i poznavanje literature i žanrova i sve lako mogu smestiti u širi kontekst.

Kako kaže jedan od najpoznatijih kritičara današnjice, Adrian Gill iz britanskog Sunday Timesa: „Ovim ne može svako da se bavi. Kritikovanje je posebna veština i potrebne su vam godine da biste je izbrusili. Pretpostavka da ste idiot ako ne slušate tuđe mišljenje je glupost, jer ne vrede sva mišljenja jednako – moje mišljenje vredi više nego tuđe. Znam da to zvuči neverovatno bahato i snobovski, ali kada milioni čitaju tvoje mišljenje i veruju mu, počneš da veruješ u to. Mislim da je građansko novinarstvo zapravo pokazalo koliko je novinarstvo naporan i komplikovan posao. Ako verujete građaninu novinaru, da li biste na pregled otišli kod građanina koji se sam proglasio za zubara? Čitanje plastičnog opisa toga šta je neko jeo, u stilu „komad torte je bio jako suv“ jednako je zanimljivo kao buljenje u ljude dok jedu, zar ne? A takve rečenice ćete najčešće naći na sajtovima. Za razliku od štampanih izdanja, internet nema čime da filtrira kritike koje su zanimljive, iskrene i korisne. Posebno kada imate u vidu da su većinu ocena napisali neki koji su iz nekog razloga besni ili prosto žele nešto besplatno da izreklamiraju. Prema svojim čitaocima imam odgovornost, moj zadatak je da im dam dovoljno informacija kako bi oni doneli sopstveni izbor na osnovu mojih kolumni.“

Zdrav razum

S druge strane, internet podstiče na diskusiju, ohrabruje se razmena mišljenja umesto prihvatanja mišljenja autoriteta. Ključ uspešnog čitanja kritika leži u tome da sve što pročitate uzimate sa dozom skepse. I morate obuzdati svoja očekivanja i živce. Da li će vam to što ste izabrali osrednji kafe za branč nedeljom upropastiti život? Neće. Bitno je da ne dopustite kakofoniji glasova sa interneta da nadjačaju vaš kritički sud. Internet nas sada čini neurotičnim. Nekada smo imali krug od najviše dvadesetak prijatelja koje smo mogli da pitamo za savet, a sada svako može uticati na naš život. Zato je od presudne važnosti da ne izgubimo iz vida da smo sami krojači sopstvene sudbine. Prigrlite svoje odluke, makar bile i pogrešne. Uvek možete da se ulogujete i posavetujete ostale da to ne čine.

Tekst: Jelena Karakaš