„Jedva čekam da porastem, pa da više nikada ne idem kod doktora!“, urlala sam na svoje roditelje. Imala sam pet godina, gnojavu anginu, temperaturu trideset devet sa šest i veliku želju da me svi ostave na miru. Ni mama, ni tata, ni baka nisu uspevali da me ubede da su te injekcije za moje dobro. Baš su bolele, a medicinska sestra je bila tako stroga i nervozna. To je gore i od temperature, i od otečenog grla. Iz moje tadašnje perspektive, bilo je dovoljno odrasti, biti veći od te zle sestre i onda ona ne bi smela da mi priđe ni blizu!

„Jedva čekam da porastem, pa da ne moram na spavanje tako rano“, tužno bih procvilela svaki put kada bi me poslali na spavanje oko jedanaest uveče. Razlog za moju patnju je, naravno, bio noćni program na Trećem kanalu. U mašti jedne osmogodišnjakinje taj program je delovao mnogo misterioznije i čarobnije nego što je to zaista bio. Uspavljivala bih se osmišljavanjem fantastičnih emisija koje su išle u tom terminu, svaka je bila grandioznija i luđa od prethodne. Čista magija. Nažalost, magija nedostupna maloj deci.

„Jedva čekam da budem punoletna, onda nećete moći da mi ograničavate izlaske!“, histerisala sam svaki put kada bi mi roditelji saopštili da čak i vikendom moram da budem kod kuće najkasnije do jedan posle ponoći. Pa, zaboga, svi moji drugari (čitaj: dečko koji mi se sviđao) mogli su da ostanu napolju dokle god su hteli, njihovi roditelji su imali razumevanja za socijalnu dinamiku prosečnog srednjoškolca! Ako odem kući pre svih, biću odbačeni dronjak, osuđen na etiketu bubalice koju strogi roditelji drže vezanu u podrumu kuće.

Nije da se nisam snalazila na razne načine. Otišla bih da spavam kod najbolje drugarice, javila se sa njenog fiksnog telefona u pola jedan i saopštila mojima da smo nas dve već odavno u krevetima. Nakon toga bismo istrčale napolje ludački se smejuljeći, ubeđene da smo maestralno izvele prevaru veka.Ipak, to nije umanjivalo moju čežnju za budućim danima kada ću moći da ostanem do nezamislivih pet ujutru.

„Jedva čekam da diplomiram, pa da više nikad ne moram da učim za ispit!“,umorno bih prošaputala nakon dva dana sumanutog ritma kampanjskog učenja za taj ispit. Nikada nisam uspevala da se nateram da učim na vreme. Moj mozak bi nepogrešivo pronašao trenutak u kome je prekasno da bi se počelo sa učenjem i pokrilo celo gradivo, i tačno tada krenuo u borbu protiv verovatnoće.Uostalom, pomenuti ispit i nije imao veze sa onim što me je zanimalo tokom studiranja. Gomila informacija koje mi neće trebati više nikad u životu. Imala sam utisak da trošim svoj dragoceni memorijski prostor u glavi na trivijalnosti i besmislene fakte. Zašto ne mogu da biram šta ću da učim? Zašto ne mogu da biram kako ću da se razvijam? Zašto je ispitni rok uvek onda kad je najlepše vreme i vazduh najdivnije miriše?

„Jedva čekam da počnem redovno da zarađujem... Da živim sama... Da nikom više i nikad ne polažem račune... Da budem potpuno slobodna“,nastavila sam sebi da recitujem svake noći pred spavanje i nakon što se završilo moje formalno školovanje. Uvek je nedostajalo vrlo malo da bih se ja osetila onoliko nezavisnom koliko sam to želela.

A onda su se stvari polako i neprimetno promenile. Sva moja očekivanja i želje iz detinjstva su mi se ispunile.

Ako se razbolim, mogu da izaberem sama kako ću da se lečim. Mogu da ostanem budna dokle god hoću. Mogu da izađem uveče i da ostanem do sledećeg popodneva, to nikom neće zasmetati. Niko više od mene ne očekuje da učim.Počela sam da zarađujem i živim sama. Konačno mogu da radim sa svojim životom šta god poželim. Napokon sam slobodna.

Ili nisam?

Kad god sam bolesna, rastužim se što nema nikog ko će smiriti moje strahove od neizlečivih boleština i odvesti me kod lekara.

Prečesto ostajem budna do ranih jutarnjih časova, ponekad zbog posla, a ponekad bez razloga. Celonoćni san, koji je nekad bio nužno zlo, sada je veliki luksuz.

Izlasci su postali dosadni i naporni. Ista mesta, isti ljudi, iste priče. Brzo se umorim i taj umor traje i narednog dana. Nema više zabrana, a zabrane su bile tako uzbudljive. Ostala je rutina, i poneka dobra kućna žurka.

Često mi se dešava da samoinicijativno učim, uglavnom o stvarima koje mi nisu neophodne. Učim iz zabave. Čak mi i ispiti nedostaju.

Samostalni život ume da bude naporan, zarade često nisu adekvatne. Uvek nešto nedostaje.

„Jedva čekam“ sam zamenila sa „nedostaje mi“.A prava sloboda leži isključivo u onom malom, najmanjem, neprimetnom – sadašnjem trenutku.

Jedva čekam da ga uhvatim.