Bolesna sam od Zlih duha, ponavljam danima, nedeljama, kao neku uzvišenu dijagnozu, metaforu. Ležim i čitam romane, prvo Houellebecqa Kartu i teritoriju, a zatim Jonathna Franzena Slobodu. I ne lečim se od metafore. Naprotiv, samo je produbljujem. Nije to depresija, niti osećaj praznine posle završene predstave, nije to ni umor, ni virus dosade. To je… Čitam ove rečenice Bobi Stojnić preko telefona kao jedine smišljene za moj tekst, a Boba Stojnić mi kaže: – Seti se šta je meni napisao Arabal kad sam mu se žalila da ne mogu da se oporavim od uloge Salvadora Dalija. Seti se i šta je tebi naslikao za premijeru. Piši i o patafizičarima! – Napisao je: „Svaki proces rada, umetnički, toliko te potrese i povredi da više nikad ne možeš da budeš isti. Stvaranje boli, ali posle tog bola ti nisi gori, nego drugačiji, promenjen, bolji. Ono što ne boli je ništa.“ Eto, raspiši se o tome… Da, nemoguće je ostati isti posle osam meseci duševne, mentalne, nervne isprepletenosti i sa 18 glumaca okupljenih oko suštinskih pitanja koje postavlja Dostojevski o čovekovoj prirodi, slobodi, promeni društva, o bogočoveku i čovekobogu, čoveku i nečoveku, pobuni, ljubavi, egoizmu, savesti, moralu, lepoti, roditeljima i deci, strasti, političkim slavoljupcima. Evo samo nekih rečenica koje odzvanjaju: „Najteže je živeti a ne lagati i sopstvenoj laži ne poverovati, nerazlikovanje dobra i zla je moralni idiotizam! Da li si ti postao moralni idiot? Sloboda nije dobro. Sloboda je sloboda. Ona ima svoju sopstvenu prirodu. Sloboda je sloboda i dobra i zla. Sloboda je iracionalna i bezumna. Poluznanje je despot kakvog još nikad nije bilo do danas, najstrašniji bič čovečanstva.“

Od početka rada na predstavi, od drugog aprila, datum premijere povezivan je sa otvaranjem renovirane scene Raša Plaović. Upravnik je dao svoju časnu upravničku reč da će 25. avgusta scena biti gotova i da premijera može da bude 12. septembra. Ne, septembar pripada Bitefu, po tradiciji. Bolje da bude prvog oktobra, predložila sam. Ali 25. avgusta radovi na sceni nisu ni počeli. A mi smo prvog juna završili 90 posto predstave i probe su nam tad prekinute.

Prvog oktobra umesto premijere nastavili smo probe u probnoj sali. Dajte nam i hinter binu velike scene, hangar na Dorćolu. Dajte nam da odigramo našu predstavu! Ne! Premijera je planirana za otvaranje renovirane scene! Iz novina saznajem da je to 22. novembra, na dan Narodnog pozorišta. Ako i tad bude, mislim. Situacija je pravi košmar. Predstava postoji u probnoj sali, ali zapravo je nema, izmiče, kao u snu kad želiš da hodaš, a noge ti se lepe za zemlju. Ne daju nam da izađemo na Velikoj sceni. Valjda Dostojevski nije veliki pisac, ni mi velika ekipa, ni ja dovoljno veeelikiii reditelj. Samo je velikooo čekanje da bušilice, pesak, beton, majstori, tenderi stignu do cilja. Ono što je zadivljujuće, i zato ovo i pišem, jeste to da se ekipa od 18 glumaca nije raspala, da je odolela svim izazovima. Saznajem i da je Sonja Kolačarić trudna. Sonja glumi Lizu. Moram da nađem drugu odličnu glumicu koja zna i dobro da svira klavir, Čajkovskog. Danijela Štajnfeld se pridružuje ekipi.

Sve što sam uradila sa Sonjom prilagođavam Danijeli, tražimo „njenu Lizu“. Goran Jevtić od početka rada na predstavi uspeo je da snimi i Paradu sa Dragojevićem, i da uradi još jednu predstavu u Bošku Buhi, i da snimi kviz za B92. Igor je maestralno odigrao Kanjoša. Osam meseci. I most se sagradi za toliko. Osim ako nije kao onaj preko Ade. Ali ono najdublje i najpozorišnije u ovoj priči o premijeri kao fatamorgani je to da je predstava nastala isključivo na prevladavanju ličnog, zarad partnerstva, zarad nečeg višeg, a što nije bezlično. A to je naš zajednički svet dela, svet naših Zlih duha. E to nadlično u pozorištu jeste fascinantno i očaravajuće, to je ta bolest i strast uzajamnog prožimanja ideja, gestova, reči, problema, sumnji, to je partnerstvo.

To su one Arabalove patafizičke šifre. To je ispisivanje jezika, i koordinata koje ni u jednu pozorišnu kritiku ne mogu da stanu, ni u jedan snimak predstave, fotografiju. Zove me Boba da čuje dokle sam stigla sa pisanjem ličnog stava i strpljivo sluša moje prenemaganje koje traži razumevanje i odobravanje, da ja ni ne znam kakva sam trenutno ličnost ni da li ima smisla to što pišem, da sam i dramatizacijom i režijom Zlih duha baš sve rekla, i lični i nadlični stav. A Boba mi kaže: – Ma ajde, nemoj da lažeš kad znaš da ja znam da već danima vrtiš po glavi kako ćeš da režiraš Dabogda te majka rodila. Tebe boli to što napuštaš Zle duhe... Piši šta ’oćeš, samo nemoj da se žališ u kakvim smo uslovima radili, nemoj da pišeš o zlim dusima Zlih duha i nemoj o politici, pusti to, o tome pričaš svuda.

Tek što sam završila razgovor, javlja mi se Vjera Mujović (jurodiva Hromka iz Zlih duha), i njoj se žalim… – Ne drami, molim te, ali ako pišeš o nama, vodi računa da su ljudima koji nisu iz pozorišta naši problemi i dosadni i nerazumljivi.

– A šta misliš o tome da pišem o konstantnom smanjenju gradskog budžeta za kulturu od 2000, kada je bio 8%, pa 2011. oko 5%, a 2012. biće manji od 4%. O odnosu države prema kulturi, umetnosti, o devastaciji vrednosti, o zlim dusima kulture i politike, da okrenem tekst na tu stranu? Gorana Jevtića ne mogu da zovem da se s njim konsultujem, on je sa Anđelinom u Americi na premijeri filma. I dok tako malo pišem, malo telefoniram, kristalno jasno mi postaje da čak ni u pisanju teksta ne želim da budem lična i usamljena, već da pravim telefonsku ekipu koja već uveliko učestvuje u pravljenju predstave oko pisanja mog ličnog stava za ELLE. Bobin savet neću da poslušam u potpunosti, jer kakva bi to priča o zlim dusima bila da ne ispričam kako su u večeri naše pretpremijere, 21. novembra zli dusi pojeli jedan kostim čija je autorka Bojana Nikitović, kostimografkinja koja je kao asistent Milene Kanonero osvojila i Oskara za kostime u filmu Marija Antoneta…

Dakle, veče je pretpremijere. Publika ulazi u salu i naravno ne zna da to i nije prava pretpremijera, već zapravo prva kompletna generalna proba. Prethodne četiri sa sve tehničkom probom slavno su propale jer dekor nije bio kompletan, ni svetlosna oprema, ton je prolupavao, akustika bila poremećena. Kompletna je bila samo gluma ansambla i spremnost da se izborimo sa svim što se udružilo da nas polomi, razori. Koncentracija je gusta. Osećam je intenzivno dok se mimoilazim sa glumcima. Čujemo preko razglasa muziku. Čujem i prve Igorove rečenice: „Vladavina čoveka nad čovekom je robovanje, ko god na mene stavlja ruku, da bi mnome vladao, uzurpator je, tiranin je i moj neprijatelj…“ Vidim Slobu Beštića koji glumi bivšeg episkopa, oca Tihona. Čudno se smeška i čudno izgleda. U crnoj je majici i crnim pantalonama, našminkan i sa zalepljenom bradom. Liči na dorćolskog kelnera, a ne na monaha… – Oče Tihone, gde ti je mantija? – Nema je. – Kako nema? – Lepo, nema kostima. – Ma daj, nemoj da me ložiš, kako nema mantije? – Lepo nema. Nestala je.

Vidim Bojanu i po izrazu njenog lica shvatam da nije u pitanju nikakva šala, već pozorišna fantastika. Zli duh se poigrava sa našim radom i smeje nam se iz nekog gustog, pozorišnog mraka. Ko bi mogao da je ukrade? Ko se pali na mantiju ruskog monaha, kakav je to tip fetišiste, ili možda neko ne podnosi mantije pa ih cepa, a ova Bojanina kreacija je od lana, siva, ručno farbana… Gledam Bojanu, tu divu kostimografije kako drhti od nemoći pred neprofesionalizmom, pakosti ko zna kog anonimnog osvetnika, mrzitelja pozorišta i ove predstave. Iz fundusa nam donose „za spas“ tri burke iz predstave Kabul, narandžastu, žutu i belu… da izaberemo koju ćemo za mantiju. Pred nervnim slomom smo. Otac Tihon se smeška. Glumac reaguje iz lika… Dajte nam nešto crno, nađite makar mantiju sa proba! I donose nam nešto crno što Beštić opasuje nekim kanapom… A malo bolesno đavolče sa kijavicom, jedno od onih što nisu uspeli u životu (citiram Stavroginov opis sopstvenog demona) smeje se zadovoljno što nas je podsetilo da zli dusi nisu literarna metafora, već kao ozbiljna bolest i društva i pojedinca – nešto što traži da se misli. I posle proba, i posle aplauza, ponovo, ispočetka.

Isus ih je isterao iz jednog opsednutog pa su oni ušli u krdo svinja, a svinje jurnule u vodu i podavile se, kako piše u Jevanđelju. U Puškinovoj pesmi zaluđivali su putnika, kočijaša i konja u vejavici i mraku i okretali ih i levo i desno i izmicali im put. U našoj predstavi pokušali smo da ih uhvatimo u pozorišnoj formi i ukrotimo, ali oni izranjaju i traže da se o njima misli i dalje i lično i...

O AUTORU
Pozorišna rediteljka i autorka dramatizacija i dve zbirke poezije. Na beogradskim scenama igraju se njene predstave: Svici, Seksualne neuroze naših roditelja, Sudija, Čekaj me na nebu, Zli dusi.