Jedan moj drugar ima babu koja redovno i vrlo posvećeno gleda fudbal. Ne samo što ga gleda, ona uživa. Međutim, starica nikad, ama baš nijednom nije prokomentarisala utakmicu koju prati. Njegovoj porodici se činilo da nije sigurna čak ni za koga navija. Drugu je to bilo malčice neobično, pa ju je jednom prilikom otvoreno pitao šta misli o okršaju između Real Madrida i Bajerna koji se u tom trenutku odvijao na njihovom televizoru. 

– Ne znam ti ja, sunce, ništa. Meni je lepo ovako kad je sve zeleno, smiruje me, a ove tačkice se pomeraju levo-desno. Kô akvarijum da gledam. Pomaže mi da zaspim! 

I tako je misterija bake – fudbalskog fana bila rešena. 

Za razliku od nje, savremene mlade devojke razumeju se u fudbal. Nema više prezira prema tom sportu, niti prevrtanja očima kada se njihovi izabranici prosto dezintegrišu iz zajedničkog života za vreme vladavine Lige šampiona.

Naprotiv.  Moderne dame su čak opasno dobri poznavaoci pojedinih timova, državnih reprezentacija, pa i taktika slavnih trenera i selektora. Glasno i odlučno raspravljaju se sa svojim muževima, momcima i ortacima oko omiljenih timova, zalazeći u opskurne magijske reči tipa „korner“, „penal“ ili „ofsajd“. Da li je to zato što je poznavanje ove materije neophodni deo emancipacije, ili da bi zauzele malko veći deo u životu svojih partnera, ostaje nejasno.  Ono što pouzdano znam jeste to da ja taj talenat nemam. Nedostaje mi hromozom za razumevanje fudbala. Pokušala sam, nije da nisam, ali svaki takav pokušaj završavao se neslavno. Da biste shvatili do koje mere ide moja glupost kada je reč o fudbalu, opisaću vam nekoliko situacija iz svog života. 

1. Jako sam mala. Ćale urla i skače po dnevnoj sobi. Zvezda je dobila Olimpik i uzela titulu evropskog šampiona u Bariju. Ja isto tako urlam i skačem po sobi, ne znam zašto, ali verujem da treba da budeš srećan jer je se tata raduje. Kad smo se malo smirili, pitam ga: „Tata, a je l’ Zvezda postala mis?“ On se smeje i klima glavom. 

2. Imam trinaest i po godina i planiram da te večeri izvedem svoju simpatiju na naš prvi sastanak. Ništa fensi – odlazak do prodavnice na sladoled i nazad. Nekako sam, u svem tom uzbuđenju, prenebregla činjenicu da traje neko svetsko ili evropsko prvenstvo, nisam sigurna koje, ali znam da je bilo važno. Pojavljujem se na simpatijinim vratima, otvara mi njegova mama. Kaže – nije tu. Ne zna gde je. Čujem njegov glas iz dnevne sobe: „Ajmo, bre, majmunčine, ajmo, stoko!“ Žena me gleda bojažljivo, užasno joj je neprijatno. Meni kreću suze i nestajem bez traga. Posle mu se nisam javljala. Ne zato što sam bila ljuta – bilo me je sramota. Finale je finale – ma kakvu romantičnu šetnju po Marinkovoj Bari ja planirala u svojim pubertetskim snovima. 

3. Hag, jul, 2010. Finale svetskog prvenstva u fudbalu. Ekipa u kojoj sam se našla bila je sastavljena od ljudi iz celog sveta. Polovina ih je navijala za Holanđane, a polovina za Špance. Ja nisam navijala ni za koga, bilo mi je potpuno svejedno – plavi ljudi protiv narandžastih, a svi su mi bili ružnjikavi. Ono što mi je ipak bilo zanimljivo jeste izvesna vuvuzela koju je jedan Južnoafrikanac doneo na naše okupljanje. Kako da je ne isprobam? Nažalost, učinila sam to u trenutku kada su se dve sukobljene frakcije strastveno posvađale oko toga je li bilo ofsajda ili nije bilo ofsajda (pa sve to obogaćeno psovkama na jedno pet svetskih jezika). Munjevito sam udaljena iz prostorije sa televizorom i ostavljena da na miru, u potpunoj izolaciji ostave za hranu razmislim o svojim postupcima. 

4. Ove godine sam, sticajem bizarnih okolnosti, prvi put u životu prisustvovala pravoj fudbalskoj utakmici. Istinu govoreći, utakmica je bila više nego nevažna, ili mi je barem tako predočeno. Zvezda – Metalac, a na Marakani. Sve mi je bilo zanimljivo. Sve osim same utakmice.  Doduše, tu i tamo bih, onako učtivo, postavila svojoj boljoj i relativno zainteresovanijoj polovini neko pitanje ili prokomentarisala nešto – čisto da se vidi da i ja učestvujem. Ovde ću vam dati transkripciju tih izjava, pa vi sami procenite kakve su mi šanse da me iko ikada ponovo vodi na utakmicu.  

Dakle:
– A što Zvezdi dođe milion ljudi a Metalcu niko? I još ih vređaju. To baš nije lepo, a ni domaćinski.
– A što sudija trči s njima po terenu, zar im to ne smeta? – A što psuju „grobare“ kad ne igra Partizan?
– A što su ukrali pesmu od Stinga? Jao, izvini, ovo je ipak Sedam Jegera. – A kad će kraj, dali su već pet golova, što da se igra dalje? Itd. 

Problematika kladionice je posebna priča. Do pre nekoliko godina bila sam ubeđena da je klađenje na fudbal identično kao ona sportska prognoza kojom su se zabavljali matorci po kraju i glavni junaci Tesne kože. Zapravo, u mojoj glavi je to izgledalo kao klađenje u borbama pasa. Izabereš pobednika, malo se dereš i mašeš parama i povremeno pljuneš – besan. Međutim, život je hteo da 2007. godine režiram predstavu Ne igraj na Engleze po tekstu Vlade Đurđevića i posao je nalagao da naučim ponešto i o „kladži“. Kakav horor! Na stranu to što mi matematika nikada nije bila jača strana, što mi faktor kvote nikada nije postao jasan i što svi ti iksevi i kečevi igraju pred očima – za ozbiljno klađenje potrebni su veština i znanje dostojni jednog školovanog analitičara. 

Nije dovoljno samo poznavati timove koji igraju, potrebno je znati koji igrač kako jede u poslednje vreme, da li vežba dovoljno, da li ga je žena ostavila, da li ima krizu identiteta i još beskonačno mnogo trivijalnih podataka od kojih svaki može da vam zaradi ili izgubi novac.  

Vrlo brzo sam odustala od ideje da se i sama opkladim ne bih li adekvatno proživela pakao kroz koji su prošli junaci moje predstave (a i od kockanja me je oduvek hvatala blaga panika). Ipak, da ne bih ispala potpuno neprofesionalna, pokupila sam se sa članovima ekipe jedan dan posle probe i otišla u obližnju kladionicu – da osetim „miris“ klađenja. Imala sam šta i da vidim. 

Gomila najrazličitijih muškaraca od kojih ama baš nijedan ne gleda fudbal. Oni gledaju teletekst. Netremice bulje u ekran na kojem trepere slovca i razgovaraju međusobno u šiframa. Kada sam čula da se pominju opskurna imena poput „Hal Siti tigrova“ i „Norič Siti kanarinaca“, shvatila sam da će kladionica za mene zauvek ostati klub u kojem nemam šta da tražim. Posle te posete čak je i gledanje fudbala delovalo kao praznik. 

Nemojte pogrešno da me shvatite. Ne mrzim fudbal. Ne mogu a da ne cenim nešto što opčinjava skoro kompletan muški rod. Vrlo sam ljubomorna kada slušam metafizičke rasprave o konstelaciji zvezda za vreme kvalifikacija ili složenu analizu karaktera Liverpulovog centarfora. Želela bih da učestvujem, da osetim tu strast i taj zanos, da se i ja derem kad moj tim dobije ili da psujem protivnike kada izgubi.  Čeznem za tim da me dečaci posmatraju kao sebi jednaku, sposobnu da nakon ključnog poena iznedrim mudar zaključak (npr. „Posle one povrede, njegova igra je drastično opreznija i previše se štedi. Nema tu sreće.“) Nažalost, nemam to u sebi. Za mene je to i dalje samo velika zelena površina i mali ljudi koji se bore oko još manje bele tufnice. Bar da mogu da se opustim kao ona baka, nego me taj večni sukob na terenu pomalo i umara. 

I lepo je rekao Knjaz Nikola I Petrović, kada je tokom svoje posete Londonu gledao prvi put fudbal: „Momci, nemojte se jurit’, kupiće vam knjaz svakome po loptu!“

O AUTORU
Staša Koprivica je pozorišna rediteljka. Živi i radi u Beogradu.