Sledeće godine idem u London. Moram, znam da će to biti tako. Ja želim. A kada bih želela da nađem Morrisseya? Ah, ima toliko mnogo stvari koje želim. A ništa se ne dešava. Samo se dešava u meni. (23. 8. 1991)

Pre neki dan, po ko zna koji put pokušavala sam da uvedem red među svoje knjige i sveske, i naišla na dnevnike koje sam vodila. Celu noć provela sam čitajući ih, zapitana nad tim dokumentima o sebi, ali istovremeno i o jednom mučnom vremenu.

U tada još uvek Jugoslaviji, taman kad sam se spremala da počnem da živim, spremao se i pakao koji će obeležiti naše živote na jedan neslavan, težak način, koji će oštetiti naša srca, narušiti mir. Pakao čije posledice i dalje osećamo.

Strah usled neizvesnosti i sumorne atmosfere nadolazećih ratova, tenkova koje sam bespomoćno gledala s prozora kako idu nekud a ja nisam imala ništa s tim, radio je u paru s konfuzijom izazvanom obavezom odrastanja koje nikako nisam želela da mi se dogodi. Odrastanje je delovalo kao prljanje. Socijalizacija kao ogroman teret, posebno prelaz iz osnovne u srednju školu. Više od svega plašila me je praznina, teror većine, svi ti socijalno prihvatljivi razgovori u kojima neću umeti da učestvujem. Nisam bila vešta sa srednjim tonovima razgovora. Odmah sam htela da pređem na smisao. Negde već u osnovnoj školi osećala sam taj neimenovani smisao u knjigama, filmovima, ali najviše u muzici.

Počela sam da otkrivam nove svetove, počevši od ploča mog brata koje sam slušala kad bi on izašao, svetove koji su me obuzimali toliko da ne mogu da spavam. Preskočila sam tinejdžersku fazu bezbrižnosti, ono kada lepiš postere mainstream zvezda. Drugim rečima, nikad nisam bila mlada.

I što je napolju postajalo ružnije, negovala sam ono iznutra sa sve više ljubavi. Otkrivanje mančesterskog benda The Smiths, a posebno poetike njihovog pevača Morrisseyja, bio je trenutak koji kao da je samo nedostajao da potvrdi moju životnu odrednicu. Pomogao je da se oni uplašeni od ranjivosti i usamljenosti ne stide svog srca i prođu sa što manje trauma od spoljnog sveta, negujući sopstvene povrede kao tiho unutrašnje krvarenje od kojeg se ne umire. Morrissey je simbol mog odrastanja. Definisao je sve što osećam rečima upletenim u muziku koja mi je pomerala unutrašnje organe. Čak je više od mene voleo životinje, i baš kao i ja, smatrao da su bunde od pravog krzna jedan surovi luksuz.

Ljubav prema Smithsima, koje sam tek postepeno otkrivala, otvarala je mnoge druge prozore. Zaljubila sam se u House of Love (sećate se singla Shine On?), Stone Roses, Joy Division i New Order, svaki novi bend za mene je otkrivao tajne narednog, nezaustavljivo. Britanska indi muzika postala je moj raison d’être. Inspiral Carpets, James, Adorable, Cocteau Twins. Provodila sam dane prevodeći njihove tekstove na najbesmislenije načine. Kako me neko nije sprečio da kasnije upišem engleski jezik i književnost, i dalje se pitam.

Iako sam isprva upala u groznicu voljenja mančesterskih bendova, časopisi koje sam gutala (New Musical Express, Melody Maker), kao i sve što sam inače čitala i slušala, stvorili su mi sliku da je London centar sveta, grad koji samo na mene čeka, ljubav koju tek treba da doživim.

Nisam otišla u London 1992. godine, kako sam godinu dana pre toga isplanirala. Sveopšte siromaštvo pojelo je moje želje. Godine 1993. bila mi je odbijena viza, tako je stajalo u pečatu koji mi je vraćen iz britanskog konzulata u Budimpešti. Leto 1994. godine bilo je mojih pet minuta. Sećam se svega. Toliko se dobro sećam da se pitam da li je moguće. Išla sam sama, i to preko aerodroma u Temišvaru, gde su službenici bili naoružani kao da smo svi teroristi najvišeg rizika, na samoj pisti popeli smo se u aviončić u koji danas ne bih ušla, a tada nisam imala nikakav strah.

Nije me zanimala britanska politika, istorija, monarhija, nikad se nisam interesovala za to, nijedna nacija nikad me nije zanimala više od neke druge, zanimale su me samo popkulturne, literarne i geografske reference, kao i blizina onih koje zapravo nisam želela da sretnem da se ne bih razočarala. Sva cimanja u putu i taj oduzet ponos crvenog pasoša bili su tako nevažni, i kad sam sletela i zakoračila na ono što je konačno ličilo na London, počela sam da plačem. Sva ta nadanja nagomilana u stresne četiri godine koje su lomile mene i moje okruženje, sve je bilo tako nadrealno konačno. To je bilo to, sve šta sam htela. Prvog jutra probudila sam se u sedam ujutru, ako sam uopšte i spavala, i krenula ka gradu. Oxford Street. Otišla sam pravo u HMV (His Master’s Voice, ogromnu prodavnicu ploča), ostala tamo šest sati i izašla sa gomilom ploča i sa potrošenom većinom novca od kojeg je trebalo da živim narednih mesec i po. U Londonu sam kupila prve cigarete u životu, plavi Rothmans, i pušila ih u Hajd parku i pila Diet Coke iz konzerve. Sećam se svega jasno, uhvatila sam najbolje leto u Londonu verovatno svih vremena, kiša je pala dvaput, kupila sam pocepanu jaknu od nekog sumnjivog tipa u Sohou za 20 funti i ljudi u čijoj kući sam bila dali su mi da peglam za novac da bih preživela. S obzirom na to da i sada očajno peglam, ne znam kako mi je uspelo. Nedostajao mi je Beograd. Bila sam srećna kada sam se vratila, radovala sam se stvarima koje me čekaju.

Godine 2007. otišla sam u London po drugi put. Stvari su bile mnogo drugačije, ali se osećanje života nije promenilo. Nisam htela da odrastem, ali znala sam da jesam. Osećala sam to po cinizmu. Ipak, bila sam srećna i nadala sam se da ću tada taj ‘svoj’ London podeliti sa onim s kojim sam došla, onim ko mi znači više od Morrisseyja i sve muzike i knjiga i celog sveta, da ću s njim podeliti čitavo svoje detinjstvo, sve što je u meni. Ali vratila sam se u Beograd u delovima koje nikakav superlepak nije uspeo da zalepi.

Treći put još nisam otišla. Dear Morrissey, Prvi put sam, mislim, slavila tvoj rođendan kad sam imala 14 godina. Celu srednju školu taj ritual bio mi je značajniji od sopstvenog rođendana. Torta, cveće, znaš već, svi ti propratni idiotizmi. Ko me ne poznaje, sasvim je legitimno da ovde već stane s čitanjem i pomisli da sam budaletina kakva ne postoji. Ali ja ću da nastavim još žešće – kad sam vodila dnevnik u srednjoj školi, obraćala sam se tebi. To je bio, doduše, jedan kraći period, posle je čak i meni bilo malo glupo.

Želim da ti zahvalim. Kad sam otkrila tvoje i Johnnyjeve (Johnny Marr, gitarista Smithsa, prim. aut.) pesme, našla sam potvrdu sebe, dao si mi legitimitet da ne sumnjam toliko u sebe. Već sam krenula da mislim da nešto nije u redu sa mnom što nemam dečka već pola srednje škole nego čekam da se nešto bitno desi, da se dešava da u društvu ćutim celo veče jer se stidim, što sam se užasavala ljudi ‘na mestu’ jer su delovali tako samodovoljno i samozadovoljno, što neću da duvam, što je u klubovima baš tako kao u tvojim pesmama – čekaš da ti se nešto desi, a onda svi startuju tvoje drugarice, a ti ostaneš sam kod onog stuba u KST-u i ne znaš šta ćeš sa sobom... pa nije ni čudo što sam uglavnom ostajala kući da čitam knjige.

Neki ljudi i danas mi kažu ‘Nije ti ovo pesma Smithsa’ kada govore o stvarnom životu. Znam na šta misle, ali samo su donekle u pravu. Od pola nemaju pojma o čemu pričaju. Kriv si, naravno, jer si me ohrabrio da ja budem ja. Ponudio si mi utočište u svojim paćeničkim pesmama.

I tako, mnogo godina kasnije, i dalje verujem u iste ideale. Na papiru to zvuči dirljivo, ali je u realnosti veoma nepraktično. Ljubav je retka, ako imaš sreće, u životu ti se desi jednom ili dvaput. I zato sam uvek razumela one tvoje stihove gde pominješ dabldeker i kamion. To je taj osećaj. Šta god ljudi pričali jer ne vole da se ogoljavaju, patetika je autentična, iskrena i legitimna. Zato što ljubav jeste veća od života, i boriš se za nju do poslednjeg daha. To je ono što te čini tobom, kad završiš sve domaće i legneš u krevet.

Sad sve ovo pokušavam da pišem u maniru svog kretenskog dnevnika, i danas ti samo želim dobro zdravlje, baš me briga da li ćeš izdati još koji album, jer ti si svoje rekao još davno. I da znaš, nije mi nešto bio onaj tvoj koncert na Exitu, bio si previše arogantan, ali dirnula me je tvoja pojava. Znam da ima većih umetnika od tebe, Stevene, i Cave i Cohen, i ko god hoćeš, ali ni jedan od njih u mom životu nije bio bitan kao ti. Hvala ti. (22. 5. 2010)

O AUTORU
Autorka teksta je članica beogradskog sastava Autopark. Objavila je dve zbirke poezije. Živi i radi u Beogradu.