Panično se plašim zime, plašim se hladnoće. Naravno, moja psihoanalitičarka rekla bi da se plašim samoće. I to je tačno, plašim se da ću umreti sama u sobi bez grejanja sa dve, tri poluotvorene paštete na stolu. Ali, šta sad, plašim se i visine pa letim avionom. Plašim se silovanja i opet idem sama ulicom. Ne mogu da živim plašeći se, ne mogu da drhtim unapred nad svim što će mi se obrušiti na glavu. 

Čujem kako dve drugarice pričaju u kafiću za stolom pored mog. „Ja mislim da se on tebe plaši. Muškarci se plaše jakih žena‟, onda obe uzdahnu, otpiju još malo kafe i nastave da pričaju šta bi „ova što je jaka‟ mogla da učini sledeći put u gradu, kako bi je se „taj što se plaši‟, manje plašio. I to je neko žensko opšte mesto - briga i nega, čak i prema nekome ko se u odraslim godinama dečje plaši, nekome ko se pretvori u malog dečaka baš kada bi morao da bude vitez.

Možda ja jesam zla luda kučka, ali zaista verujem da nikada niko nikome nije pomogao tako što je negovao njegove strahove. Da li žena zaista treba da postane manje jaka kako bi već ionako slab muškarac postao jači? Jači u odnosu na nju, možda da, ali jači u odnosu na život svakako ne. Pijem kafu i mislim se gde su pristali tih dvoje što se tako nađu, kako li će se sutra rvati sa kreditima, spontanim pobačajima, malim boginjama, jedinicama u školi, on tako slab, a ona još slabija. 

Da razgraničimo jednom za svagda: muškarci se ne plaše jakih žena. Muškarci žele da pobede. Ali, kada pored toga što su „jači pol‟ - od malena oslobođeni kućnih poslova, imaju veće plate, vremena za mnoštvo hobija, luksuz da ne znaju kako radi mašina za veš, manji rizik da obole od depresije - ne mogu da pobede, meni je stvarno žao. Hoću reći sorry NOT sorry.  

Nikada ne bih rekla svojoj drugarici koja pati kako treba da bude manje jaka. Rekla bih joj kako na svetu ima tri milijarde muškaraca koji su čekali da se ona pojavi. Rekla bih joj da je prelepa i predobra i kako nikada ne sme da se plaši da će jedne zime umreti sama i stara jer ću doći ja da je vodim na pijacu i skuvaću joj supu. 

Ovom svetu treba više jakih žena i još toliko jakih muškaraca da bi uopšte opstao. Čije dete ja to treba da rodim, nekoga ko se uplašio da me pozove na kafu? Nekoga ko je mislio da imam dečka? Nekoga ko je nije bio siguran da mu se sviđam? Nekoga ko nije smeo da mi kaže da me voli? Nekoga ko je izabrao lakši put. Nekoga ko neće ostati sam i slab u onoj hladnoj sobi samo zato što postoji neko još slabiji i „samiji‟? Pa baš nam je lepa perspektiva, unapred se radujem.

Nepregledan je spisak svega čega se plašim - od malih napasti bakterija i virusa preko miša i bubašvabe do velikih demona patnje, ljubavi, smrti. Plašim se mnogo za sebe i sto puta više za one koje volim. I sigurna sam kako nikad neću prestati da se plašim, ali istovremeno da me to neće sprečiti da volim, živim i nastavim da se mačujem sa svojim strahovima.

Moja uplašena majka ispričala mi je kako je, kad sam prvi put vozila bicikl na ulici, prestala da diše, držala dah i trudila se da misli da neću poginuti, pasti, osakatiti se i umreti. Ona je prestala da diše kako bi prestala da se plaši i prenosi svoj strah, nesposobnost i paniku na mene. Stisla je petlju i pravila se da je skroz kul, mahnula mi je sa prozora kao da to nije ništa, javila se na telefon rekla da je super što sam stigla, spustila slušalicu i potom dugo dugo plakala k'o kiša.

Plakala je što sam ipak preživela bez nje tu strašnu vožnju u surovom svetu neuređenog biciklističkog saobraćaja. Rekla mi je kako je bilo važno da me pusti „da sama‟, i kako joj je to od cele zajebancije sa roditeljstvom bilo najteže, ali i najvažnije. Tad mi se okrenula cela soba. Ceo moj život pun promašaja, padova i weltschmertza u kome je ona uglavnom ćutala, a ja mislila da je nesposobna ameba koju u najboljem slučaju nije briga, odjednom je postao ta kratka vožnja bicikla u kojoj ona drži dah i navija da se iskobeljam i preživim. 

E pa, da je ona nepoznata drugarica na kafi bila moja drugarica, rekla bih joj da se žene još mnogo više plaše za muškarce koji se plaše jer su briga i nega naša teritorija. Ali, rekla bih joj: „Budi jaka, stisni zube i navijaj da preživi u ovom surovom svetu punom jakih žena i slabih muškaraca.‟ I onda bismo se zajedno smejale. Kad već nismo „jači pol‟, ostaje nam jedino da budemo hrabre kad smo slabe jer nam je, nažalost, mnogo toga i dalje nedostižno. Trenutno me samo plaši pomisao na to da je sav svetski novac, prestiž i moć u rukama nekog muškarca koji će se uplašiti da me pozove na piće. Za ostalo se ne brinem.

Tekst: Marija Ratković