Da li da ostariš ili da porasteš? - glasno se savršenim vokalom pita Bojana - Dona Vunturišević (B.V.) na svom novom albumu koji sam imala čast i privilegiju da slušam u demo verziji. Obožavam demo snimke jer: da, ja jesam veliki poštovalac nesavršenosti. Volim kada je nešto fucnuto, kada se čuje nečujna greška, kada se vidi kilometraža na nečijem licu, kada su čizme nošene, kada se pojavi lepeza borica oko očiju dok se neko smeje, a oči svetle iz dubine duše, iz pleksusa.

Volim fotografije stopala Rudolfa Nurejeva i slike ruku Keitha Richardsa - deformisane od njihove strasti da rade ono za šta su rođeni i da ginu za to. Da li da rasteš ili stariš? - nastavljaju B.V. i Žene kese u budućem hitu koji podjednako dira i u muški i u ženski strah. Kako dvadeseti vek postaje sve dalji u izmaglici kolektivnog sećanja, premontiran nostalgijom i bluzom za onim tamo vremenima sve više ono što nas zaista muči postaje uniseks. Uniseks na način na koji je to rokenrol. Jedan od najboljih srpskih bendova Repetitori, sačinjen od podjednako dečačke i devojačke energije, peva o još jednoj stvari koja se tiče baš ovog nekog januara i starta novog kruga oko Sunca - Ovog puta se ne bojim sve da krećem iz početka, ovog puta biću bolji. Biću bolja, to sebi poručujem već nekoliko godina i ne samo za Novu godinu u onom periodu koji se može nazvati histerijom novogodišnjih rezolucija. Teško se čovek zaista sagledava u buci i kakofoniji reklamnih poruka i pod pritiskom čitave industrije zvane New year - new me! Zato je januar, posebno u svojim lenjim prvim nedeljama kada sve nekako utihne, kada se histerija smiri - pravi momenat za introspekciju. Ušuškaš se. Uvučeš u svoju omiljenu pidžamu. Pustiš kamin da pucketa na monitoru. I zagledaš se daleko i duboko u sebe. Zaroniš.

Bude onako malo strašno, najpre bude malo tamno, a onda, kada se telo navikne na pritisak boravka u svojim dubinama, kreću da se pojavljuju najegzotičnije ideje, poput savršenih raznolikih uzbudljivih stanovnika svakog, pa i ljudskog okeana. Sve te ideje valja zapisati, istetovirati na papiru i bez straha ih iživeti. U prošlom broju naučili smo lekciju o neustrašivosti i ono na šta nas je poeta Zoran Kostić Cane davnih dana upozorio - Tamo gde je strah, tamo živi mrak. Pre nekoliko nedelja, odlučila sam da pomerim granice sopstvenog komfora i pustila sam u Lunarnik mačora mladog. Rekla sam da neću imati životinje jer nikada nisam kod kuće, osim vikendom, i plašim se te obaveze. Međutim MauMau, kako sam mu dala ime, uspešno se bori neverovatnom količinom umiljatosti i sa velikom spretnošću za svoje mesto u mom srcu. Pride je potpuno savršen u svojoj nesavršenosti.

Crn sa belim V izrezom na grudima. Oduvek sam se smejala ljudima koji svojim ljubimcima otvaraju Instagram profile, nadam se da neću toliko poludeti, mada je izuzetno inspirativan za fotografisanje te nema iznenađenja ako se pojavi #maumau hašteg. U ovoj fazi čovečanstva kada svi vrlo ozbiljno shvataju sebe i imaju filter koji ulepšava svaku situaciju i kada je humor svakodnevice u opasnosti da bude zamenjen motivacionim citatima – autoironija je must have. Ljudi zaboravljaju koliko je važno prirediti štos na dan. Atmosferu trenutka odlično su skapirali i pretočili u hit momci iz benda Straight Mickey and the boyz - Budala jesi ako čekaš da se desi, ja se godinama spremam da ne uradim ništa - haos radi!

O da, haos radi tu nema greške. Dok krcka vatra na monitoru, ovog januara radujem se premijeri drugog nastavka Trejnspotinga. To su knjiga i film koji su obeležili moju generaciju, veoma me zanima šta se dešava 20 godina kasnije - da li će biti kao na maturskom reunionu. Sa koliko ideala sam tada očekivala da će svet biti jedno potpuno divno mesto u kome će se entuzijazam isplatiti na angro, kad ono međutim.

Naučila sam da ništa ne očekujem od sveta, sve samo zavisi od mene i toga koliko nešto stvarno želim. Kao u onoj psihovežbi trebalice kada valja napisati kosmičku porudžbinu. Sedneš, razmisliš i popišeš pet stvari koje bi želeo da naručiš iz kosmičke kuhinje. Na radionici imamo petnaestak minuta da dobro razmislimo. Onda čitamo u krugu šta je ko napisao, Trener pažljivo sluša i kaže: „Fino, a sada naslov treba mi zamenite sa kada bih stvarno želela ja bih...“ I zaista sve što napišemo zavisi isključivo od nas, a ne od ljubaznosti kosmičke kuhinje. Evo, probajte i javite rezultat.